Pobožnost i teologija
Pjesništvo i otmjeni razgovori, što su ih u 18. stoljeću osobito cijenile dame iz istanbulskog visokog društva, zahtijevaju i određenu razinu naobrazbe. U osmanskoj višoj klasi u 17. i 18. stoljeću obrazovanje je bilo prije svega vjersko. Čini se da je žena koje su čitale vjerske knjige i mogle raspravljati o njihovu sadržaju bilo više nego što bi se to na prvi pogled reklo. Istina je da ni u sultanovoj palači očito nisu sve robinje koje su ondje odgajane poučavali čitanju i pisanju. Ipak, bilo bi odveć pojednostavljeno ustvrditi da je kultura osmanskih žena bila isključivo usmena. Tako se, primjerice, u dnevniku istanbulskog šejha i džamijskog predavača Sejida (Seyyid) Hasana iz 17. stoljeća nalazi zapis o tome kako je od jedne od svojih sestara posudio knjigu, turski prijevod antologije kanonskih (zakoni) izreka poslanika Muhammeda. Na drugome mjestu Sejid Hasan također spominje “duhovne razgovore” što ih je vodio sa sestrom.
Od samih početaka islamske povijesti, pravo na prenošenje autoritativnih predaja koje se pripisuju Poslaniku nije pripadalo isključivo muškarcima. Naprimjer, niz predaja koje su priznate kao kanonske potječe od Aiše, mlade supruge poslanika Muhammeda; u islamskom srednjem vijeku mnogi su učenjaci potvrdili važnost ženskih autoriteta na tom polju. Ipak, ženama nije bilo dopušteno da studiraju vjersko pravo ili postanu sutkinje, premda su mnogi učenjaci vjerovali kako, uz neka ograničenja, nema čisto teološke ili pravne zapreke da i žena bude sudac.
U spisima šejhulislama Fejzulaha nalazi se primjer jedne učene žene iz 17. stoljeća. Taj pisac bio je učitelj princa Mustafe, a naglo je uznapredovao u karijeri potkraj 17. stoljeća kada je njegov bivši učenik došao na prijestolje kao Mustafa II. (1695.). U to je doba među pripadnicima osmanske više klase bilo uobičajeno da osoba koja je stekla visok položaj i postala utjecajna pomogne članovima svoje obitelji u profesionalnom napredovanju, kao što je to bilo i u Europi ranoga novog vijeka. No, Fejzulah je smjesta postavio nekolicinu svojih vrlo mladih sinova na položaje u učenjačkoj hijerarhiji te se, kao šejhulislam, umiješao u pitanja koja su u osmanskome svijetu njegova doba bila tradicionalno pridržana samo za vezire. Tako je sebi stvorio mnogo neprijatelja koji su 1703. godine ishodili da bude otpušten iz službe i ubijen. Godine 1702., nedugo prije tog zlosretnog kraja svoje službe, i službe svojih sinova, šejhulislam je napisao dva kratka djela. U njima je opisao povijest svoje obitelji, vlastitu karijeru i početke profesionalnog uspona svojih sinova. Budući da je unio i podatke o ženama iz obitelji, ta su se djela vjerojatno trebala čitati u obiteljskom krugu.
Za nas je posebno zanimljiva Piri Hanum (Pirî Hanım), baka po majci šejha Fejzulaha. Ona je proučavala Poslanikovu predaju, kur'ansku egzegezu i priče o životu poslanika Muhammeda, i to ne samo sa svojim mužem nego i s drugim učenjacima, šejhovima i učenim ljudima. Zanimala ju je i hagiologija. Sredina u koju je Piri Hanum stupila udajom zacijelo je bila posebno poticajna za proučavanje religije; njezin je muž bio derviški šejh i (sunitski) pravni savjetnik u Gandži (Azerbajdžan) koja je tada bila pod vlašću Safavida. Reklo bi se da ju je suprug podržavao u učenju jer u protivnom ne bi ni mogla doći do učitelja. Budući da njezin otac, sudeći prema naslovu, nije pripadao krugu učenjaka i derviša, zacijelo je u vrijeme odrastanja imala manje mogućnosti za školovanje.
Nema sumnje da je u svijetu teologa i obrazovanih derviša bilo i drugih žena poput sestre Sejida Hasana i Piri Hanum. Što više ispitujemo neslužbenu literaturu pisanu za mali krug čitatelja, više doznajemo o takvim ženama. Jedan posebno zanimljiv slučaj žene koja je bila mistik tek je nedavno izašao na vidjelo. Asije (Asiye) Hatun živjela je u 17. stoljeću u makedonskom gradu Skoplju. U njezinoj sredini bio je prisutan halvetijski red, utjecajan i u Istanbulu. No, ona se nije poput većine pobožnih žena iz svoje sredine zadovoljila posjećivanjem grobova i slušanjem deklamiranja vjerskih tekstova. Umjesto toga, kako je očito imala dobru naobrazbu, dala se u potragu za šejhom koji bi je mogao uputiti u zikr, meditativno recitiranje različitih Božjih imena. Među halvetijama to je bio način inicijacije u mistički način života, i bilo bi nezamislivo nastojati to postići bez vodstva iskusnog učitelja. No Asije Hatun naišla je na posebne poteškoće; kao žena, nije se mogla tek tako uputiti i potražiti šejha kojega je odabrala. Stoga je duhovno vodstvo dobivala putem pisama. Između ostaloga, u njima je opisivala svoje snove. “Njezin” šejh – a zapravo su bila dvojica, jer Asije Hatun na koncu je odlučila da joj stari šejh više ne može pomoći te je odabrala novog duhovnog savjetnika – tumačio bi snove svoje učenice kao što bi to činio za bilo kojeg muškog učenika. Nažalost, pisma dvojice šejhova nisu sačuvana, a nemamo ni izvorne primjerke onih koje je pisala Asije Hatun. Ipak, ta žena koja će postati mistik izrađivala je prijepise svih svojih pisama – ili su to možda bili koncepti – i spremala ih u svoj ormarić. Nakon što je umrla, sačuvala ih je njezina obitelj, a naposljetku su dospjela u arhivu Topkapi Saraja gdje se i danas nalaze.
Tako su barem nasljednici Asije Hatun, a vjerojatno i neki pripadnici dvorskoga osoblja, njezina pisma smatrali vrijednima i zanimljivima. To što se Asije Hatun vjerojatno nije udala, a što je u osmanskome društvu bilo neuobičajeno, također pokazuje da su njezine želje, makar u nekim pitanjima, uglavnom poštovali. U jednom pismu ona daje naslutiti kako bi mogla zamisliti jedino udaju za svojega šejha, no čini se da se takva mogućnost nije pojavila. Iako je islamska tradicija uvijek odbacivala celibat iz isposničkih razloga, ipak ga je bilo, i to ponajviše među onima koji su se posvetili misticizmu. Dakle, ako je Asije Hatun ostala neudana po svojoj slobodnoj volji, a čini se da je tako i bilo, njezina je obitelj vjerojatno osjećala stanovito poštovanje prema njezinim vjerskim težnjama. Takva reakcija sama po sebi nije bila bez premca; već smo vidjeli da je šejhulislam Fejzulah s mnogo poštovanja govorio o svojoj učenoj i pobožnoj baki. Dakako, poznata su nam jedino intelektualna nastojanja onih žena za koje su njihove obitelji pokazale takvo razumijevanje; o ostalima nitko nije pisao.
Iz pisama Asije Hatun šejhu može se razabrati velika podvojenost. U odnosu učitelja i učenika bilo je uobičajeno da učenik prihvati sve učiteljeve zahtjeve. Barem u tom pogledu, navještaj Asije Hatun da bi mogla zamisliti udaju za svojega šejha zacijelo ima smisla: na kraju krajeva, i od supruge se očekivala poslušnost. Ipak, bilo je pitanja u kojima se žena mistik nije slagala sa svojim učiteljem. Tako na jednome mjestu šejh iznosi mišljenje da je ona u svojim nastojanjima dosegnula stadij na kojemu može prijeći s meditiranja uz određeno Božje ime na drugo, koje se smatralo težim. Odgovor Asije Hatun na tu dobru vijest prilično je hladan, što je navelo suvremenog priređivača da njezine tekstove objavi pod naslovom Neodlučni mistik. Taj samokritični stav priređivač određuje kao tipično ženski odgovor na vlastitu darovitost. Možda je to što je žena derviš odbacila pohvalu prije bilo nekakva “gesta skromnosti”. U svakom slučaju, činjenica da je bila dovoljno odvažna da dovede u pitanje “put” što ga je za nju odabrao šejh pokazuje da joj nipošto nije nedostajalo samopouzdanja. Izrazila je osobno mišljenje o jednom vrlo važnom pitanju i tako ustrajala na tome da ona sama najbolje može prosuditi stanje svojega duha.
Pristup umjetnosti: pjesnikinje
Ne znamo koliko je žena sudjelovalo u stvaranju pjesama koje su se pisale na svakodnevnom turskom, a izvodili ih profesionalni pjevači. Mnogo je primjera poezije u obliku dijaloga, ponajviše lirskih ljubavnih pjesama, u kojima žena ima neku ulogu. Sačuvala se i glasovita tužbalica u kojoj kći Pir Sultana Abdala oplakuje svojega oca obješenog u “krvavom Sivasu” (vidi 5. poglavlje). Iako je razmjerno malo pjesnikinja koje su pisale službenim književnim jezikom, bilo ih je u svim epohama. No, ako je žena s pjesničkom imaginacijom htjela iskoristiti svoj dar, bilo joj je potrebno više sreće i više smisla za organizaciju negoli muškarcu. Najprije je morala ovladati perzijskim jezikom kako bi proučavala klasike bliskoistočne lirske poezije. Takva su izučavanja bila dio školovanja svakog imućnog mladića, no malo je žena učilo književnost. Osim toga, buduća pjesnikinja trebala je dobro upoznati djela svojih suvremenika, a kako ona nisu bila dostupna u tiskanom obliku, morala je nabaviti rukopise te se probiti u pjesničke krugove. I jedno i drugo, a posebno komunikacija sa živućim pjesnicima, bilo je teško i moglo se postići jedino ako je pjesnikinja imala obitelj koja je razumije i podupire.
Uloga oca bila je posebno važna. Jedna od najpoznatijih osmanskih pjesnikinja nikad se nije udala, što bi zasigurno bilo nemoguće bez očeve suglasnosti. Mihri Hatun, o kojoj ćemo ovdje govoriti iako je živjela prije razdoblja kojim se bavimo (oko 1470. – poslije 1515.), bila je kći amasijskoga kadije koji je i sam bio priznati književni talent. Kao potomkinja Baba Iljasa, jednoga od vođa babaijske pobune, Mihri Hatun pripadala je obitelji teologa i obrazovanih derviša, s dugom tradicijom književnoga djelovanja. Imala je i sreću da joj je bio otvoren pristup književnim krugovima što su se formirali oko princa Ahmeda (1465.–1513.), koji je prebivao u Amasji. Na svojemu je dvoru taj sin Bajazida II. okupio mnoštvo književnika koji su se pročuli i u Istanbulu. U početku je prijestolnica bila nedostupna Mihri Hatun, a njezine pjesme napisane kao “replika” na djela pjesnika Nedžatija (Necatî) izazvale su oštar odgovor tog kolege i takmaca. I sama je pjesnikinja govorila da je muški kolege ne shvaćaju ozbiljno, te je sročila skladan, iako kratak tekst u obranu darovitih žena.
Unatoč svim zaprekama na koje je nailazila, pjesnikinja je naposljetku ipak uspjela steći priznanje. U kasnijim godinama života ime joj se pojavljivalo na popisima književnika što ih je darivao sultan Bajazid II. (vladao: 1481.–1512.). Dakako, u prijestolnici se zacijelo pročula zahvaljujući i nastojanjima princa Ahmeda. Njezina se zbirka pjesama (divan) sačuvala. To je još jedan pokazatelj ugleda koji je uživala jer su mnogi poetae minores danas predstavljeni jedino sporadičnim stihovima u antologijama. Zastupljena je i u zbirkama životopisa onodobnih pjesnika. U Osmanskome Carstvu, kao i u drugim muslimanskim kulturama, takve su zbirke sastavljali praktički u svakom naraštaju. Biti uvršten u njih značilo je da pisac uživa ugled među svojim suvremenicima. Osim toga, Mihri Hatun se i zaljubila u nekolicinu pripadnika amasijskoga književnog kruga. Prekršila je književne konvencije time što je navela njihova imena spominjući te ljubavne odnose u svojim pjesmama. Ipak, svi njezini biografi slažu se da su te veze ostale platonske. Čini se da se pjesnikinja uvijek držala važećeg ćudoređa i pravila ponašanja.
Mogli bismo spomenuti i Hubi (Hubbi) Hatun, istaknutu pjesnikinju iz 16. stoljeća. Ipak, ona je manje poznata od Fitnat, pravim imenom Zubejde (Zübeyde, umrla 1780.). Fitnat je živjela u Istanbulu; njezin otac i brat bili su šejhulislami. I ona je zacijelo prije odlaska iz očeva doma stekla dobru naobrazbu; biografi navode da se njezin muž, potomak obitelji šejhulislama Fejzulaha (ubijenog 1703.), isticao jedino tupošću. Osim po svojem književnom djelu, Fitnat je bila poznata i po dosjetljivosti, pa joj se ime pojavljuje i u zbirkama anegdota. U tim dijalozima Fitnat i neki književnik obasipaju jedno drugo poetskim insinuacijama, ne libeći se ni erotskih aluzija. Većina je tih priča vjerojatno apokrifna. Ipak, i samo njihovo postojanje pokazuje koliko je nekoj pjesnikinji bilo teško djelovati unutar granica što su ih nametale religija i običaji; mnogi Fitnatini suvremenici očito su teško prihvaćali njezino književno djelovanje.
Pristup umjetnosti: žene kao pokroviteljice graditeljstva
Budući da su žene gospodarile svojim bogatstvom, mogle su osnivati vjerske zaklade. Sredinom 16. stoljeća u Istanbulu su trideset sedam posto svih službeno upisanih zakladnika činile žene. No, to ne znači da su imale takav udio i među pokroviteljima graditeljstva. Većina žena utemeljila je samo male zaklade; bila bi to svota novca ili kuća od kojih bi imala koristi neka već postojeća džamija. S obzirom na to da su raspolagale skromnim sredstvima, žene nisu mogle podizati nove građevine i nisu morale tražiti arhitekte i donositi sve druge odluke koje su bile u ovlasti pokrovitelja koji dodjeljuje ugovor o gradnji. Bilo je, međutim, iznimki od tog pravila; majke sultana, princeze i dvorske dame doista su podizale džamije, fontane i druge građevine. Neke od njih i danas krase Istanbul, poput kompleksa što ga je osnovala Sulejmanova žena Hurem, te dviju džamija poznatih po imenu sultanije Mihrimah (1548. i 1565.). Iz kasnije epohe vrijedne su spomena džamije Šebsefa Kadun (Şebsefa Kadın) i sultanije Zejneb (Zeyneb), podignute 1787., odnosno 1769.
Još jedan način na koji su princeze sudjelovale u graditeljstvu gotovo je zaboravljen jer zdanja o kojima je riječ, ljetnikovci na obalama Bospora, više ne postoje. U 18. stoljeću, u želji da pobjegnu od sputavajuće etikecije palače Topkapi, članovi osmanskoga dvorskog društva provodili su mnogo vremena u novoizgrađenim ili prenamijenjenim palačama uz Bospor. Mnoge osmanske princeze u to su doba dobivale palaču čim se rode, ili barem prigodom sklapanja zaruka ili vjenčanja, što bi se upriličilo dok su još djevojčice. U takvim bi palačama haremski prostor bio posebno luksuzan, često znatno raskošniji od selamlika namijenjenoga isključivo suprugu i njegovim muškim posjetiteljima. Uostalom, vezir ili namjesnik kojega su izabrali da se oženi princezom nije pripadao sultanovoj obitelji, dočim su princeze toga doba u nekim slučajevima predstavljale autoritet sultana.
Neke su se princeze živo zanimale za arhitekturu i uređenje svojih palača. Čak i kad nije bilo većih graditeljskih radova na obnovi, jastuci za sjedenje, sagovi i zastori mijenjali su se u skladu s ukusom svake nove vlasnice. Nekim bi sobama promijenili namjenu, a prije svega bi ponovno oličili palaču. Na vlažnome bosporskom zraku, jarke boje koje su se koristile za kuće odličnika nisu dugo trajale. Kada bi neka princeza umrla, njezinu bi palaču odmah dodijelili drugoj koja bi zatim pokrenula novi niz preinaka. To znači da zdanja što su ih opisali europski putnici nisu nužno odražavala ukus razdoblja u kojemu su izvorno bila izgrađena, nego stil koji je prevladavao u vrijeme kada je putnik pisao, i tako sve do kraja 19. stoljeća.
Pristup umjetnosti: tkanine
U muzejima i privatnim zbirkama u Turskoj i izvan nje i danas se nalazi mnogo primjeraka osmanskih vezenih tkanina, ćilima i sagova. Žene su imale glavnu ulogu u izradi tih predmeta. To potvrđuju i pisani izvori, premda je dokumenata koji o tome govore razočaravajuće malo. Osim toga, u 19. stoljeću mnogo je žena bilo zaposleno u tekstilnom sektoru, a čini se slabo vjerojatnim da je podjela rada između muškaraca i žena bila bitno različita u 17. ili 18. stoljeću. Oko 1550. godine francuski putnik Nicolas de Nicolay piše da dvije stotine djevojaka uče ručni rad u sultanovoj palači. Budući da Francuz nije mogao imati nikakav pouzdan izvor obavijesti o sultanovu haremu, taj se broj vjerojatno zasniva na govorkanju. U ranom 18. stoljeću Lady Mary Wortley Montagu opisala je veziljsko umijeće robinja udovice sultana Mustafe II. Kao što je bilo uobičajeno među imućnim osmanskim damama, ta se žena iz carske obitelji okružila mnoštvom mladih robinja od kojih su one starije očito poučavale mlađe novakinje umijeću vezenja. Doduše, time su se bavile i odrasle osmanske dame. Pietro della Valle, talijanski plemić i putopisac, bio je oženjen osmanskom kršćankom te je stoga imao uvid u svijet žena sedamnaestoga stoljeća. Taj je autor opisao umijeće osmanskih vezilja, napose njihov rad na prozirnoj tkanini koji se mogao vidjeti s obje strane, što je vjerojatno bilo nalik sjenčanju omiljenom u Europi na početku 20. stoljeća.
Della Valle se divio i zlatovezu, iako jedan današnji stručnjak za to područje vjeruje da su ga uglavnom radili muškarci. Muškarci koji su se bavili vezenjem prodavali su svoje rukotvorine u trgovinama ili su ih za palaču izrađivali po narudžbi. Prema Evliji Čelebiju, koji je o tome pisao 1638., samo je u Istanbulu bilo devedesetak takvih ljudi, iako podaci što ih on iznosi nisu uvijek pouzdani. Kao što smo vidjeli, posjeti takvim trgovinama u Istanbulu su u 18. stoljeću bili omiljena razonoda žena.
Osim za potrebe svojih kućanstava, neke su vezilje radile i po narudžbi. Izvještaj upućen jednoj haremskoj dami potvrđuje da je bilo takvih žena, od kojih su u ovom slučaju naručili da izvezu prekrivače za palaču. Zapravo, vezilje su odbile narudžbu jer je ručni rad koji se tražio bio odveć istančan. U 16. stoljeću u Bursi je postojala posebna tržnica na kojoj su žene mogle prodavati ono što su same izradile, ne plaćajući porez. Među tim radovima vez je svakako zauzimao istaknuto mjesto. Druge vrste rukotvorina prodavale su trgovkinje koje su opskrbljivale hareme imućnih ljudi luksuznim proizvodima i robom široke potrošnje. U habsburškim dijelovima Ugarske i na kršćanskim dvorovima jugoistočne Europe također su visoko cijenili veziljsko umijeće osmanskih žena 16. i 17. stoljeća. Neki su plemići nastojali dobiti takve žene kao robinje za svoje rezidencije. Ugledne kršćanke katkad su se i dopisivale s muslimanskim damama o uzorcima za vez ili su ih pak pokušavale naučiti od svojih turskih sluškinja. Nažalost, rani primjerci tekstilne umjetnosti vrlo su rijetko datirani ili potpisani.
Nekoliko europskih ilustracija iz 18. stoljeća pokazuje kako su vezilje radile. Doduše, te se ilustracije moraju oprezno tumačiti jer je malo vjerojatno da je slikar ili crtač imao prigodu vidjeti unutrašnjost nekog osmanskog harema. Možda su bili te sreće da mogu promatrati profesionalne vezilje pri radu, a među njima je bilo mnogo nemuslimanki. Te su žene po svemu sudeći zatim naslikali u odjeći elegantnih dama. Na takvim se ilustracijama vidi vodoravno postavljen okvir na kojemu je zategnuta tkanina što ju je trebalo izvesti; ta naprava stoga nalikuje stolu. Okviri za vez bili su među tipičnim obilježjima žena već u 15. stoljeću; jedan onodobni nadgrobni spomenik prikazuje žensku figuru pognutu pred takvom napravom.
I one o kojima ništa ne znamo…
“Bezimena bijaše žena” – to je izjava koja je postala gotovo geslom feminističke književne teorije. I kada se govori o Osmanskome Carstvu, sve što možemo izreći o nekim anonimnim umjetnicama jest to da su sigurno postojale. Među najvažnijima su tkalje sagova i ćilima. One su djelovale u 19. i 20. stoljeću, ali nedvojbeno i u ranijim razdobljima.
Možda će se jednoga dana u istom duhu moći napisati još jedno poglavlje u kojemu će se govoriti o pjevačicama i glazbenicama. U sultanovoj palači djevojke iz harema i paževi sudjelovali su u zborovima i glazbenim priredbama. Makar u 18. stoljeću, glazba je bila jedna od onih umjetnosti kojima su dame iz istanbulskoga visokog društva poučavale svoje mlade robinje, ako bi pokazale da imaju dovoljno dara. Sve u svemu, čini se da su amaterski izvođači bili manje popularni nego što je to bilo u Europi devetnaestoga i ranoga dvadesetog stoljeća i da su se više cijenili koncerti profesionalnih glazbenika. Još uvijek ne znamo kako su se ti glazbenici školovali, i jesu li one najistaknutije “posuđivali” iz jednog otmjenog harema u drugi. U stotinama ostavinskih popisa koji su dosad ispitani još nije pronađen nijedan zapis o glazbalima. Prema tome, instrumenti su sigurno bili vlasništvo samih glazbenika, no popisi njihovih ostavština dosad nisu otkriveni.
Očito je, dakle, da su mnoge osmanske žene mogle iskusiti i nešto izvan okvira svakodnevnih poslova vezanih uz obiteljski život, odnosno, kada su posrijedi one imućnije, da se mnoge od njih nisu zadovoljavale samo odjećom, prijateljicama i slasticama. Taj zaključak na prvi pogled može djelovati banalno. Napokon, osmanska je kultura bila drevna visoka kultura s dugom književnom i umjetničkom tradicijom. Stoga bismo i očekivali da su se neke od mnogih žena koje su živjele u 16., 17. i 18. stoljeću osjetile potaknutima na “muško obrazovanje, umjetnost, mudrost i čast” i da su uspješno ostvarivale svoj naum.
Dva su razloga zbog kojih je zaboravljen doprinos žena osmanskoj kulturi. Prvo, sve patrijarhalne kulture, ne isključujući ni našu vlastitu, sklone su na ovaj ili onaj način isključiti postignuća žena iz kolektivne svijesti. Drugo, određena slika žene sastavni je dio predodžbe o “egzotičnom Orijentu”, koja se očituje već u slikara 19. stoljeća, poput Delacroixa (1798.–1863.). Ta je slika negativna i mizogina, no ona je dugo opstala, i to ponajviše u tobože znanstvenoj literaturi. U njoj se žene pokazuju kao pasivna bića o kojima je malo toga vrijedno spomenuti, osim da zrače erotičnošću. Zbog voajerske sklonosti muškaraca, bolje rečeno znanstvenika, ta se erotska strana preuveličava, a “pasivna istočnjakinja” postaje simbol strane kulture. Tim simbolom može se dati naslutiti da je bliskoistočno društvo, viđeno kao po naravi feminino, pasivan fenomen kojim treba gospodariti netko izvana, a to je dakako muškarac. Poduzetne žene koje su pokazivale zanimanje za umjetnost ne uklapaju se u takvu sliku. Takvi su stereotipi plod neobuzdane mašte, a to su povjesničari – a napose povjesničarke – u mnogim područjima i te kako dobro dokazali. Treba se nadati da je ovo poglavlje pokazalo kako su oni jednako nekorisni i pri razmatranju osmanske kulture ranoga novovjekovlja. Da se poslužimo riječima Mihri Hatun: “Velite da žene imaju malo razbora i da ih zbog toga ne slušate. No Mihri, koja moli za vas [i želi vam dobro], ovako tumači, a pametni i zreli ljudi to potvrđuju: darovita žena bolja je od tisuće muškaraca bez dara, razborita je žena bolja od tisuće glupih muškaraca”
O autorici:
Suraiya Faroqhi jedno je od najvećih imena suvremene svjetske osmanistike. Rođena je u Berlinu 1941. godine. Povijest i turkologiju studirala je u SAD i Njemačkoj, te je gotovo četiri desetljeća predavala i gostovala na mnogim univerzitetima (Hamburg, Harvard, Minneapolis, Ankara, Istanbul…). Danas kao penzionisana profesorica minhenskoga Instituta za povijest i kulturu Bliskoga istoka i turkologiju predaje na univerzitetu Bilgi u Istanbulu. Autorica je osam knjiga i više od sto pedeset naučnih radova iz socijalne, ekonomske i kulturne historije. Njezina knjiga Sultanovi podanici, izvorno objavljena na njemačkome 1995. godine pod naslovom Kultur und Alltag im Osmanischen Reich (München: C. H. Beck), prevedena je na engleski, turski, grčki, a sada i na hrvatski jezik. To je prva i zasad jedina obuhvatna studija o kulturi i svakodnevnom životu na osmanskim prostorima. Posebnu važnost autorica pridaje još nedostatno istraženoj kulturi žena, osobito onih iz srednjih i nižih društvenih slojeva. Naime, uloga žena u visokoj politici Osmanskoga Carstva nije nepoznata: sultanije i haremske dame u jednom su razdoblju osmanske povijesti odlučujuće utjecale na državne poslove.
No, Suraiya Faroqhi ne bavi se dvorskim intrigama i borbama oko prijestolja, nego nazorima, osjećajnošću, naobraženošću, odorama, nakitom, rukotvorinama, jednom riječju duhovnom i materijalnom kulturom žena iz različitih društvenih slojeva. Na osnovi literature i izvora – službenih isprava, jednako kao i privatnih narativnih tekstova – preispituje tvrdnje o raširenosti poligamije na osmanskim prostorima, o posvemašnjoj isključenosti žena iz javne domene, te o isključivo usmenom karakteru njihove kulture.
Prilagođeno iz časopisa: Preporodov Journal, Zagreb
