Većina klasičnih vjerskih tekstova kad govore o mjesecu Ramazanu insistiraju na poštovanju i primjeni pravila, ali isto toliko insistiraju na dubokoj duhovnoj dimenziji ovog mjeseca posta, odricanja, bogosluženja i meditacije. Razmišljajući o tome malo dublje, shvatamo da ovaj mjesec ujedinjuje naizgled kontradiktorne zahtjeve, koji ipak zajedno čine univerzum vjere. Duboko i temeljno razmišljanje o ovim različitim dimenzijama Ramazana odgovornost je svakog svjesnog bića, svake žene, svakog muškarca i svake vjerske grupacije, gde god se nalazili. Nikad ne možemo dovoljno naglasiti važnost i značaj „vraćanja sebi“ – procesa koji je nepohodan tokom vremena posta.
Ramazan je mjesec naglih i iznenadnih promjena – to je karakteristično za mjesec Ramazan više nego za bilo šta drugo. Usred našeg potrošačkog društva, gdje smo se navikli na jednostavan i lagan pristup robi, dobrima i imovini i gdje smo vođeni naglašenim individualizmom našeg svakodnevnog života, ovaj mjesec zahtijeva od svakoga od nas da se vrati u središte i pronađe smisao svog života.
U samom središtu je Bog i naše srce, kao što nas i Kur’an podsjeća: „I znajte da se spoznaja Boga nalazi između ljudskog bića i njegovog srca”. U samom središtu svako treba obnoviti razgovor s Najuzvišenijim i Najbližim – intiman, iskren dijalog, pun ljubavi. Postiti znači tražiti – lucidnošću, svjesnošću, strpljenjem i povjerenjem – pravdu i mir sa samim sobom. Mjesec Ramazan je “mjesec značenja”: Zašto ovaj život? Šta je s Bogom u mom životu? Kakva je uloga Boga u mom životu? Šta je s mojim roditeljima – još uvijek su živi ili su napustili ovaj svijet? Šta je s mojom djecom? Mojom porodicom? Mojoj duhovnom zajednicom? Čemu ovaj univerzum i čovječanstvo? Kakav smisao sam dao/dala svom svakodnevnom životu? Kom smislu mogu biti dosljedna/an?
Poslanik Muhammed, a.s., je upozorio: “Neki postači od svog posta imaju samo glad i žeđ.” Govorio je o onima koji poste mehanički kao što jedu. Oni se lišavaju jela s istom nesvjesnošću i s istim nerazmišljanjem kao što su navikli da jedu i piju. Zapravo, drugim rečima, oni post pretvaraju u kulturološku tradiciju, moderno slavlje, čak i u mjesec dana gozbi (banketa) i u tzv. “ramazanske noći”. Post ekstremnog otuđenja – post kontra smisla i značenja.
Kao što nas ovaj mjesec vodi ka dubokim horizontima introspekcije, značenja i smisla, on nas i podsjeća na važnost detalja, preciznosti i discipline u našoj praksi. Precizan i tačan dan početka Ramazana mora se striktno odrediti (tražiti); tačan sat prije zore kad se započinje post; određeno vreme obavljanja molitvi i tačno vrijeme završetka posta.
U samom trenutku naše duboke meditacije s Bogom i sa samim sobom, moguće je uroniti u svoje osjećaje, jer je ova potraga i težnja za značenjem i smislom toliko duboka da bi trebala da premosti sve detalje pravila i rasporeda. Ali stvarno iskustvo Ramazana nas uči suprotno. Nema duboke duhovnosti, nema istinske potrage za smislom bez discipline i strogosti, striktnosti u pravilima i vremenu koje treba poštovati.
Mjesec Ramazan spaja dubinu značenja i smisla s preciznošću forme. Postoji “inteligencija posta” koja proizlazi iz samog ujedinjenja sadržaja i forme: post tijela je škola vježbanja uma. Nagle promjene koje post podrazumijeva pozivaju na transformaciju, preobražaj i duboku reformu sebe i svog života koje se mogu desiti samo kroz izuzetno temeljnu i pažljivu intelektualnu introspekciju (muraqaba).
Da bi se postigao krajnji cilj posta, naša vjera zahtijeva lucidan i iskren um koji će uložiti napor i koji je sposoban za samokritičnost. Svako bi trebao biti u stanju da to uradi za sebe, pred Bogom, kako u toku osamljivanja, tako i toku predanosti i posvećenosti među drugim ljudskim bićima. To je pitanje savladavanja emocija, suočavanja sa sobom i donošenja pravih odluka o preobražaju i transformaciji svog života u cilju približavanja “središtu” i “smislu”.
Muslimani danas trebaju više nego ikada pronaći način kako da pomire školu duboke duhovnosti s kritičkim razmišljanjem. U vrijeme kad strah vlada svuda oko nas, kad je sumnja široko rasprostranjena, kad su muslimani u iskušenju stalne potrebe da se brane i dokazuju svoju nevinost, mjesec Ramazan je poziv na njihovo dostojanstvo kao i na njihovu odgovornost. Od ključne je važnosti da nauče kontrolisati svoje emocije, prevazići svoje strahove i sumnje i vratiti se suštinskom s povjerenjem i uvjerenjem. Također, imperativ je da muslimani nauče da postave sebi kao pravilo da budu strogi i ispravni u procjeni svog ponašanja, pojedinačno i kolektivno. Samokritičnost i kolektivna introspekcija su od suštinskog značaja na svakom koraku, kako bi se postigla istinska i prava transformacija unutar muslimanskih zajednica i društava.
Umjesto krivljenja “onih koji dominiraju” ili “Drugih” ili “Zapada”, neophodno je naučiti lekciju iz učenja Ramazana: vi ste, zaista, ono što činite. Šta mi danas radimo od sebe? Kakvi su naši doprinosi na polju obrazovanja, socijalne pravde i slobode? Šta radimo na promociji i unapređenju dostojanstva žena, djece ili zaštiti prava siromašnih i marginaliziranih grupa u našim društvima? Koji model duboke, inteligentne i aktivne duhovnosti nudimo ljudima oko nas? Šta smo uradili s našom univerzalnom porukom pravde i mira? Šta smo uradili s našom porukom individualne odgovornosti, ljudskog bratstva i ljubavi?
Sva ova pitanja su u našim srcima i umovima i postoji samo jedan odgovor na njih inspirisan Kur’anom, a potaknut mjesecom Ramazanom: Bog neće promijeniti ništa na dobro, ako mi ništa ne promijenimo!
