RAMAZAN – PRILIKA DA SE OKRENEMO SEBI
Ramazanske noći koristim da razmišljam o Kur’anu kao sržnoj odrednici ramazana. To je mjesec u kojem je Kur’an spušten na nama najbliže nebo i u kojem je započeto njegovo postupno objavljivanje ljudima preko pečatnog Poslanika, Muhammeda, a.s. Naravno, uvijek to svoje razmišljaje vezujem za stanje u kojem se nalazimo, kako na individualnom, tako i na kolektivnom planu. Tačno je da sve počinje od pojedinca, od njegovih doživljaja, razumijevanja, shvatanja i strijemljenja. I ideja islama započela je od pojedinaca, a doći će i vrijeme kada će ponovo pasti na pleća pojedinaca, kazivao je naš plemeniti Poslanik, a.s. Ramazan zato i jeste prilika da se okrenemo sebi, da sagledamo vlastite slabosti i propuste, da pokušamo mijenjati sebe, a ne svijet oko sebe.
U tom kontekstu razmišljam o onome što se nad nama nadvilo poput tamnih oblaka, onome što nas pritišće i sputava da odbacimo okove i hrabro kročimo naprijed. Ono što nas je zapljusnulo iz tih teških i tamnih oblaka jeste uvriježeno mišljenje da je Bosna zemlja mržnje i straha, da u njoj nema (su) života, a samim tim ni svijetle budućnosti. Naravno, o ovome svoj sud trebaju dati književni kritičari i iznova pretresti djela Andrića, Selimovića, Sušića, Kulenovića i drugih naših književnika. Kad kažem naših, ne uskraćujem pravo drugima da spomenute književnike smatraju i svojim, ali mi ne naumpada da se kao Bošnjak odričem bilo koga od njih. Zadržavam pravo da doživljaj pročitanog zadržim za sebe i da o tome imam vlastiti sud.
PRAVDA JE BOŽIJI NALOG
S druge strane, promatrajući našu duhovnu vjersku tradiciju, sjetih se i navodnog sna Sultana Fatiha koji je pred osvajanje Bosne usnio san i u njemu vidio halife: Ebu Bekra, r.a., Osmana, r.a., Aliju, r.a., ali ne i Omera, r.a. Navodno mu je izvjesni tumač prokomentarisao da će u Bosni biti dobrih, iskrenih i čestitih ljudi, hrabrih i odvažnih (takve su osobine krasile ovu trojicu), ali nikada neće biti pravde, jer nije usnio pravednog Hazreti Omera, r.a. Odmah da kažem da mi je nekako nelogično da ljudi budu iskreni i hrabri, a da u društvu ne Vlada pravda. No, nije u tome poenta. Poenta je u tome što sam ovaj podatak pronašao negdje u podsvijesti kada sam počeo razmišljati o pravdi kao sržnom imperativu Kur’ana.
Problem je, dakle, kad se nešto poput ovog podatka koji, uzgred, ima i svoju duhovnu dimenziju, jer se radi o snoviđenju vjernika, nastani u našoj podsvjesti kao pohranjeni podatak, maltene činjenica. I onda se vratim Kur’anu i gledam kako su naši prevodioci preveli poznati kur’anski ajet iz sure El-Bekare, preciznije izraz „ummeten vesatan”. Zanimalo me je kako je Korkut preveo ovaj ajet: Mi smo od vas stvorili pravednu zajednicu… Nurko Karaman se držao doslovnog prijevoda i upotrijebio izraz „središnju” zajednicu, (kao i E. Karić) što se nekako uklapa u uvriježeno mišljenje naše vesatijje ili srednjeg puta kojeg muslimani treba da se drže, u smislu vječite bojazni od pretjerivanja u vjeri ili zanemarivanja njenih osnovnih dužnosti.
Ipak, bez obzira što Korkutov prijevod čitamo više od pola vijeka, čudno mi je kako u našim glavama ovaj ajet godinama prevodimo kao „srednji put”, potpuno potiskujući izraz „pravda” ili „pravednu zajednicu” kako je ispravno i preveo rahmetli Besim Korkut. Međutim, problem je što se na njega pozivamo više nego na bilo koji drugi kur’anski naputak.
Bio bih sretniji kada bismo u ovom slučaju upotrebljavali izraz pravedna zajednica, jer bi u tom slučaju ovaj krunski kur’anski izraz bio pohranjen u našoj podsvijesti, stalno bismo ga upotrebljavali i, siguran sam, imali od njega više koristi u našim nastojanjima da promijenimo vlastito stanje, ali i stanje u društvu u kojem živimo. Može neko pomisliti da i nije tako bitno kako ćemo određeni kur’anski izraz prevesti sami sebi, ali, nažalost, nije tako.
Zajednica prvih muslimana, naših dobrih prethodnika, označena je pravednom zajednicom, ummom, kakav je bio njen osnivač, Allahov miljenik i pečatni Poslanik, Muhammed, a.s. Drugim riječima, naše uvriježeno mišljenje da smo i sami sljedbenici središnj zajednice ili zajednice srednjeg puta, jednostavno ne ispunjava naučne uzuse, niti odgovara historijskim činjenicama. Zbog toga marokanski mislilac Al-Fasi u svojim Intencijama Šerijata i konstatira da ovaj izraz označava pravednu zajednicu“, te da još jedan ajet to potvrđuje, u suri El-Kalem: I reče najpravedniji među njima (kale evsatuhum), El-Kalem, 28. Ovaj izraz je-preveden kao „ponajbolji” kod Korkuta, Odnosno kao „umjereni” kod Karamana. Nemam namjeru da ovdje kritikujem ili ispravljam prijevode naših prevodilaca. Zapravo, njihov doprinos našem čitanju Kur’ana je izuzetan i oni su jedini koji svojim naporima i nas podstiču da promišljamo kur’anski tekst.
Ovdje želim skrenuti pažnju na činjenicu da smo i na ovaj način iz svoje podsvijesti, a samim tim i iz našeg uvjerenja, vjerovanja i djelovanja potisnuli suštinski pojam pravde i pravičnosti. A, Šerijat (Božiji Zakon) je, u svojoj cjelokupnosti, pravda, milost,mudrost i dobrobit, kako je napisao Ibnu-l-Kajjim. Svaki propis ili postupak koji pravdu izokrene u krivdu, ne spada u šerijat, makar u njega dospio putem tumačenja (onih koji tumače Božiju Riječ), zaključuje on. Ima li u našim unutarnjim doživljajima vjere ili u našim postupcima pravde i da li nam je ona na pameti kao središnji kurianski imperativ ili suštinska intencija Šerijata, prosudite sami? Hoće li naša zajednica muslimana slijediti uzomu pravednu zajednicu naših prethodnika i hoće li u ovoj zemlji Bosni biti pravde? To ne smije zavisiti od nekakvog snoviđenja, od nekakve nametnute slike. To mora da zavisi od nas, sljedbenika Božije Knjige koja nas svojim imenom zove na čitanje, e da bismo postali oni koji slušaju govor (Božiji) i slijede ono najbolje od njega.
Autor: Osman Kozlić
Izvor: Preporod (Br. 12/1118, 15. juni 2018)
