Poslanik Muhammed, a.s., je bio izvanredan muž, idealan otac i poseban djed. On je bio poseban u svakom smislu.
Prema djeci i unucima se odnosio s velikim saosjećanjem i nikad nije zanemarivao njihovo upućivanje na pravi put i činjenje dobrih djela. Volio ih je i postupao s njima nježno, ali im nije dozvoljavao da zanemare stvari bitne za ahiret. Pokazao im je kako živjeti plemenitim životom i nikada im nije dozvolio da zanemare vjerske dužnosti ili da se razmaze. Njegov najveći cilj je bio da ih pripremi za ahiret.
Enes ibn Malik, r.a., Poslanikov sluga punih 10 godina, je rekao: „Nisam vidio nikoga milostivijeg prema porodici od Poslanika, a.s.“ (Muslim) Poslanik, a.s., je bio čovjek kao i mi, ali mu je Allah, dž.š., podario duboko saosjećanje prema svakom živom biću kako bi uspostavio vezu s njima. Zbog toga je bio pun saosjećanja prema porodici i drugim ljudima.
Svi Poslanikovi sinovi su umrli prije njega. Ibrahim, njegov posljednji sin, umro je dok je bio malo dijete. Poslanik, a.s., je često posjećivao sina prije njegove smrti, iako je bio veoma zauzet. Ibrahima je njegovala dojilja. Poslanik,a.s, bi ga ljubio, igrao se s njim prije povratka kući (Muslim). Kad je Ibrahim umro, Poslanikove, a.s., oči ispuniše suze. Abdurrahman ibn Avf, r.a., je rekao: „O Allahov poslaniče, zar i ti (plačeš)!“ Poslanik, a.s., je rekao: „Ibn Avfe, ovo je milost.“ Zatim je dodao: „Oko mi samo suzi, a srce tuguje, a mi nećemo ništa reći čime nije zadovoljan naš Gopodar. Uistinu smo mi, Ibrahime, zbog rastanka s tobom, tužni!“ (Buhari)
Poslanik, a.s., je u potpunosti imao ravnotežu u odgoju svoje djece. Jako je volio svoju djecu i unučad, ali nikada nije dozvolio da se zbog te ljubavi loše ponašaju. Niko od njih se nije namjerno usuđivao da uradi nešto loše. Poslanik, a.s., im je skretao pažnju kad pogriješe. To je činio tako što ih je obavijao ljubavlju i dostojanstvenošću. Naprimjer, jednom je Hasan ili Husein, r.a., htio pojesti hurmu koju je neko dao da se podijeli kao milostinja. Poslanik, a.s., ju je odmah uzeo iz njegove ruke i rekao: „Sve što je dato za milostinju nama je zabranjeno.“ (Ibn Hanbel, Muslim) Dakle, još dok su bili djeca, on ih je učio da raspoznaju zabranjena djela.
Poslanik, a.s., nije samo grlio svoju unučad, već i djecu iz komšiluka. Osvajao je njihova srca samilošću. Volio je svu djecu.
Volio je i svoju unuku Umamu. Često ju je nosio na leđima, čak ju je stavljao na leđa i dok je klanjao. Kad bi pao na sedždu, spustio bi je, kad bi završio, stavio bi je ponovo na leđa.(Muslim)
Pokazivao je svoju ljubav prema Umami da bi naučio dječake kako se odnositi prema djevojčicama. To je bilo veoma potrebno, jer je samo deceniju ranije bilo društveno prihvatljivo da se ženska djeca živa zakopavaju. Takvo javno ispoljavanje ljubavi prema unuci nikad prije nije viđeno u Arabiji. Poslanik, a.s., je rekao da islam ne dozvoljava diskriminaciju ni sina ni kćerke. Kako će biti diskriminacije? S jedne strane je Muhammed, a.s., s druge Hatidža, r.a., s jedne Adem, a.s., s druge Hava, s jedne Alija, r.a., s druge Fatima, r.a. Pored svakog velikog čovjeka je velika žena.
Čim bi Poslanikova, a.s., kćerka Fatima ušla u sobu, on bi ustao, uzeo je za ruke i posjeo je gdje je on sjedio. Pitao bi je za zdravlje i porodicu, iskazivao svoju očinsku ljubav i govorio joj ljubazne riječi.
Fatima, r.a., znajući koliko ju je volio, voljela ga je više od sebe same. Plakala je i jecala kad joj je Poslanik, a.s., rekao da će ubrzo umrijeti. Fatima, r.a., prenosi: “Vjerovjesnik, a.s, mi je prišapnuo da će ga smrt zadesiti u bolesti u kojoj je preselio, pa sam zaplakala. Zatim mi je ponovo prišapnuo i saopćio da ću ja biti prva iz njegove porodice koja će poći za njim, pa sam se nasmijala.” (hadis bilježe Buhari, Muslim i drugi). Njen otac ju je volio, a i ona je voljela njega.
