Zadnje dvije godine su nas podstakle da uvidimo kako su strpljenje i zahvalnost suština vjerovanja. Već drugi ramazan u izolaciji u potpunosti mijenja naše navike, prakse i doživljaje ovog svetog mjeseca. Vjernici već sedmicama čeznutljivo gledaju prema džamijama koje su prazne i u čijim haremima nema žamora selama i smijeha. Uskraćeni za teravih-namaze, zajedničke iftare, mukabele, predavanja i druženja do sehura, vjernici se pitaju: kako da se raduju i prebrode ovu situaciju? Kako naviknuti na život u izolaciji, dok strepe za svoje zdravlje i materijalnu egzistenciju ugroženu gubitkom posla?
Svaki vjernik će nam posavjetovati strpljenje i da dovimo Gospodaru za olakšanje, jer On voli strpljive i odaziva se onima koji ga mole. A da li je strpljivost dovoljna da otkloni tjeskobu iz srca?
Slučaj Musaa, a.s., i njegovog naroda otkriva drugi pristup u vrijeme kušnje i poteškoća. Kada je, nakon stoljeća robovanja i raznih zlostavljanja, Benu Israil napokon pobjegao od faraona, njihova sloboda im naizgled nije davala mnogo razloga da se raduju. U nemilosrdnoj vrelini pustinje, bez doma, hlada, hrane i vode požalili su se Musau na stanje u koje ih je Gospodar doveo. Musa, a.s., im tad savjetuje: „Sjetite se Allahove blagodati kad vas je izbavio od faraonovih ljudi koji su vas najgorim mukama mučili, koji su vam mušku djecu klali, a žensku u životu ostavljali.“ (Ibrahim, 6)
Osoba u iskušenju ne vidi dalje od problema koji je pred njom, pa zapada u negativne misli. Prvi korak ka rješavanju problema i sretnijem životu je zahvalnost Milostivome na blagodatima koje trenutno imamo, ali i prisjećanje na poteškoće iz kojih nas je izbavio.
Iako su post, teravih-namaz i džemat prve asocijacije na ramazan, vjernik ne smije zapostaviti zahvalnost Milostivom koju On spominje uporedo s postom i zikrom u „ramazanskom ašeretu“: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate – da određeni broj dana (posta) ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete.“ (El-Bekare, 185)
U 145. ajetu sure Ali Imran kaže se da je zahvalnost (šukr) ključ uspjeha na ovom i budućem svijetu. Zahvalnost vjernika približava Stvoritelju i štiti od Njegove kazne (En-Nisa’, 147). Izgovaranje riječi „elhamdulillah“ je samo jedan aspekt spoznaje da je sve od Njega. Šukr je stanje uma i odnos prema životu, što je zapravo aktivan i neprekidan proces koji zahtijeva djelovanje u skladu sa tom spoznajom. To potvrđuju i riječi upućene porodici Davuda, a.s.: “Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!” (Saba’, 13)
Iščitavanjem kur'anskih redaka saznajemo da je zahvalnost najuže vezana za obožavanje Stvoritelja: „…Budite Allahu zahvalni, ta vi se samo Njemu klanjate“ (El-Bekare, 172). Nasuprot tome, uz nezahvalnost dolazi poricanje Gospodara, odnosno zaboravljanje od koga su sve blagodati: „Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte neblagodarni biti!“ (El-Bekare, 152)
Zbog toga Musa, a.s., savjetuje svome narodu da u teškim momentima ne padaju u očaj i depresiju, koji bi ih mogli odvesti u nevjerovanje, nego da se prisjete Onog Koji ih je izveo iz težih iskušenja i da Mu budu zahvalni. Ono što im Gospodar zauzvrat obećava nije samo izlaz iz iskušenja, nego i bolje od toga:
„I kad je Gospodar vaš objavio: ’Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti’.“(Ibrahim, 7)
Zašto ovdje nije definisano čega će Gospodar još više dati? On najbolje poznaje stanje Svoga roba, pa će u skladu s tim dati ono šta mu je potrebno: oprost, sabur, snagu, zdravlje, opskrbu, dom, imetak, potomstvo, sigurnost, ugled, itd.
Sura Fatiha, prva sura u Kur'anu, počinje riječima „Hvala Allahu, Gospodaru svjetova“ kao stalni podsjetnik na zahvalnost Gospodaru. Nadalje, molitva ne može biti potpuna bez ove sure koja se uči na svakom rekatu svakog namaza. Ipak, Allah, dž.š, kaže: „…A malo je zahvalnih među robovima Mojim.“ (Saba’, 13)
Čovjek zanemaruje mnogobrojne blagodati koje su mu svakodnevno dostupne a koje su itekako razlog za zahvalnost: porodica, prijatelji, zdravlje, tijelo, posao, obrazovanje, hrana, voda, sigurnost, slobodno vrijeme, itd.
„I daje vam svega onoga što od Njega išćete, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali – Čovjek je, uisitnu, nepravedan i nezahvalan.“ (Ibrahim, 34)
Zašto je zahvalnost važna i u blagostanju i u poteškoćama? Blagodati, kao i iskušenja, dolaze od Boga. Isto tako, On može blagodat oduzeti a iskušenje otkloniti (El-En’am, 17-18). Odbijanje zahvalnosti Bogu u blagostanju znak je oholosti i gubljenja svijesti da ono nije rezultat našeg truda i zasluge, nego isključivo Božije milosti. One koji zbog oduzete blagodati padaju u očaj Gospodar naziva nezahvalnicima. Ali i one koji nakon što im Gospodar otkloni poteškoće i obaspe ih blagodatima, postanu umišljeni i razmetljivi. (Hud, 9-10)
Snaga naše zahvalnosti je na testu kada se susretnemo s poteškoćama. Allah želi vidjeti koliko smo zaista zahvalni kada izgubimo najmilije ili posao, kada smo bolesni ili povrijeđeni. Jesu li ta iskušenja kazna, opomena, čišćenje od grijeha ili su pak blagodat? Ona će biti ono kako ih mi razumijemo i prihvatimo. Ako ih otrpimo, prisjetimo se Boga, pokajemo se za grijehe i trudimo se kroz dobra djela i molitvu približiti Bogu – onda su ta iskušenja zapravo blagodat. Ako ih vidimo kao nepravdu i zlo, pa nas to navede da loše mislimo o Bogu, da se odamo porocima i lošim djelima – onda su kazna.
Poslanik, a.s., je rekao: “Čudan li je primjer vjernika! Šta god da ga zadesi, njemu je dobro, a u takvoj situaciji nije niko osim vjernika. Ako ga zadesi nešto lijepo, on se (Allahu) zahvali i to bude dobro po njega, a ukoliko ga zadesi nešto loše, on se strpi, pa to opet bude dobro po njega.” (Muslim)
Od zahvalnosti Bogu korist imamo samo mi, a nezahvalnost može nanijeti štetu samo nama. Allahova moć i veličina su neovisni od naše zahvalnosti (Lukman, 12).
Najljepši primjer zahvalnog roba imamo u Poslaniku, a.s., koji je živio skromnim i jednostavnim životom, koji je zadržao pozitivan duh u najtežim momentima i bio svom Gospodaru zahvalan i u blagostanju i poteškoćama. Prenosi se da je Aiša, r.a., rekla: “Naš Poslanik bi noću klanjao dok mu noge ne bi otekle. Kad je neko upitao: „Allahov Poslaniče, Allah ti je oprostio prošle i buduće grijehe, pa zašto se i dalje toliko mučiš?“, odgovorio je: „Zar da ne budem zahvalan rob?“ (Muslim)
Nadalje, Poslanik, a.s., nas uči da vjernik ne smije biti nezahvalan na dobročinstvu koje mu drugi učine: „Ko nije zahvalan za malo, nije ni za mnogo. Ko nije zahvalan ljudima, nije ni Allahu.” (Ebu Davud i Tirmizi)
Ibn Kajjim je rekao: “Zahvalnost se ogleda u priznanju Allahovih blagodati jezikom i srcem, te ljubavi i pokornosti udova tijela.” (Medaridžus-salikin, 2/244)
Najveći stepen zahvalnosti jeste zahvalnost udovima, tj. da sve blagodati koristimo u pokornosti Njemu, za dobročinstvo drugima i sa ciljem postizanja Njegovog zadovoljstva. Vrhunac zahvalnosti jeste da dijelimo sa drugima od svake blagodati kojom smo počašćeni. Milostivi je nekima od nas darovao više nego drugima, ali samo zato da bismo mi jedni sa drugima dijelili iz zahvalnosti Njemu. (En-Nahl, 71)
Poznato nam je da je Muhammed, a.s., bio najdarežljiviji od ljudi. Ipak, najdarežljiviji je bio u ramazanu. Posebno tad je osluškivao je potrebe drugih i stavljao sebe u službu potrebitih, nemoćnih, slabih i nezaštićenih. Više nego ikad prije, neophodno je da poput njega osluškujemo potrebe i služimo onima koju su slabije sreće od nas.
Možda nam ovog ramazana nedostaje duh džemata i posjeta džamiji, ali ne smijemo zanemariti da nam upravo ova situacija daje mogućnost jačanja individualne duhovnosti koju smo ranije zapostavljali. Osjetimo slast dugih noćnih namaza, srčanog iščitavanja Kur’ana i pojačanog zikra.
Provedimo ga u duhu zahvalnosti Allahu, dž.š., na bezbrojnim blagodatima kojima nas je obasuo, a koje smo prošlih godina uzimali zdravo za gotovo. Potom, podijelimo te blagodati sa drugima. Prisjetimo se poteškoća iz kojih nas je Gospodar izveo i duboko se oslonimo na Njega da će nas izvesti i iz ove koja nas sada tišti. Možda su naše džamije zatvorene, ali neka naša srca i naši domovi ostanu mjesta stalnog zikra, donošenja salavata, zahvalnosti i pokajanja.
Autorica: Amela Melkić
