Iako je poznata po nadimaku Ummu Ammara, zanimljivo je da nije imala sina koji se zvao Ammar. Rođena je u Jesribu (kasnije Medina) u plemenu Benu Nedžar. Već kao djevojka spretno je baratala sabljom, a strijele ispaljene iz njenog luka su izuzetnom preciznošću pogađale metu. Iz prvog braka je imala dvojicu sinova, Abdullaha i Habiba, koje su krasile osobine po kojima je i njihova majka bila poznata: britkost, predanost, ustrajnost, povjerljivost, hrabrost i proaktivnost. Iz drugog braka je imala još jednog sina i kćerku.
Njena porodica je bila među prvima koji su prihvatili islam u Jesribu. Sve što je znala o Muhammedu, a.s., i onome čemu poziva, čula je iz usta Mus'aba ibn Umejra kojeg je Poslanik, a.s., poslao u Jesrib sa zadatkom da lokalnu zajednicu poziva u islam i podučava življenju ove vjere. Sjeme tog poziva je proklijalo u njenom srcu i čeznula je za danom kad će se napokon susresti s Muhammedom.
Kada je čula da se primaklo vrijeme ponovnog susreta sa Poslanikom na Akabi ništa je nije moglo spriječiti da prevali teški put od Jesriba do Meke samo kako bi upoznala onoga kojeg je zavoljela i kojeg je slijedila, iako ga nikad nije vidjela. Bila je jedna od ukupno dvije žene koje su se zajedno sa 73 muškarca u tišini noći susreli na Akabi s Muhammedom, a.s. Njih dvije su zapravo bile predstavnice muslimanki iz Jesriba. Tom prilikom dali su mu prisegu na vjernost, podršku i zaštitu. Obavezali su se da će ga prihvatiti i štiti kao svoje supružnike i djecu. Taj susret je produbio i osnažio njenu vjeru u Allaha i ljubav prema Poslaniku, pa se vratila u Jesrib odlučna da ispuni zavjet koji mu je dala.
Po povratku se posvetila pozivanju u islam i podučavanju drugih žena onome što je znala o svojoj vjeri. Njena porodica je s radošću dočekala dolazak Poslanika, a.s., u Medinu, svjedočila izgradnji nove zajednice i bila njen aktivni dio.
Nakon samo nekoliko godina od susreta na Akabi Nusejba je pokazala svoju odlučnost i hrabrost u bici na Uhudu, na čije bojno bolje je izašla zajedno s mužem i sinom. Iako je tu prvenstveno bila kako bi pojila vojnike i previjala ranjenike, promjena toka bitke je bila razlog da Nusejba demonstrira svoje borbene vještine. Svjedočila je trenucima kad su neki ashabi postupili suprotno instrukcijama Poslanika, a.s., te napuštajući svoje strateške pozicije doveli u opasnost cijelu muslimansku vojsku. Neprijatelji su iskoristili taj tren nemarnosti i napali muslimane s leđa, izazivajući metež i povlačenje muslimana s bojnog polja. Posmatrala je kako mnogi ashabi ginu i voljenog Muhammeda koji je zadobio nekoliko rana od strijela i pada u rov. Svega desetak muslimana je ostalo uz njega, grčevito nastojeći da ga zaštite od silovitih neprijateljskih napada. Kad je vidjela da je njegov život ugrožen, Nusejba je pohitala u pravcu Muhammeda, a.s., hrabro zamahujući sabljom i štiteći ga svojim vlastitim tijelom.
Kasnije se Nusejba prisjećala ovog događaja i prepričavala tok bitke:
“Odmah na početku dana ja sam izašla na Uhud i ponijela sa sobom mješinu vode kako bih napajala borce. Došla sam do Allahovog Poslanika a nadmoć i snaga bili su još uvijek na muslimanskoj strani. Međutim, nedugo nakon toga, uslijed općeg meteža i silovitog napada idolopoklonika, muslimani su, osim njih desetak, pobjegli od Poslanika. Ja, moj muž i sin približili smo se Poslaniku i napravili zaštitni obruč oko njega poput narukvice. Branili smo ga svom snagom i svim raspoloživim sredstvima. Poslanik me je ugledao bez štita koji bi me štitio od neprijateljskih udaraca, a onda je vidio jednog čovjeka kako bježi s bojnog polja, pa mu je rekao: ‘Daj štit onima što se bore!’ Tada je čovjek bacio štit i pobjegao.
Tada je odnekud došao idolopoklonik po imenu Ibn Kam'ie i razjareno vikao: ‘Gdje je Muhammed?! Pokažite mi Muhammeda!’ Ja i Mus'ab ibn Umejr ispriječili smo se tom idolopokloniku, a onda je on jednim udarcem sablje posjekao Mus'aba i na licu mjesta ga ubio, a mene je udario sabljom u rame i napravio veliku ranu. I pored toga, ja sam mu uspjela zadati dva udarca, međutim, neprijatelj je imao dva oklopa…”
Iako je i sama zadobila desetine rana, od kojih je jedna bila veoma teška i duboka, Nusejba nije klonula duhom. Poput lavice je branila Muhammeda, a.s., čas dodajući strijele ashabima, čas zamahujući sabljom, čas štiteći ga vlastitim tijelom od nadolazećih strijela i udaraca. Kada je njen sin teško ranjen, Poslanik je poslao Nusejbu da mu pomogne i da se pobrine za njega. Čim mu je previla rane, bodrila ga je da nastavi s borbom i pružanjem zaštite Muhammedu, a.s. Svjedočeći njenoj hrabrosti, predanosti i posvećenosti uprkos vlastitim ranama i ranama njenog sina, Poslanik, a.s., joj reče: „Ummu Ammara, ko je u stanju izdržati sve ono što ti možeš izdržati?!“
Tokom bitke Poslanik, a.s., je govorio da se Nusejba bolje i hrabrije držala od nekih ashaba, pa je sve vrijeme blagosiljao nju i njenu porodicu. Nusejba se zatim okrenula prema Poslaniku i rekla mu: „Allahov Poslaniče, zamoli Allaha da budemo s tobom u Džennetu!“ Na šta je on rekao: „Allahu moj, neka budu sa mnom u Džennetu!’ Tada je Nusejba uzviknula: „Sad mi nije važno šta će se dogoditi na dunjaluku.'”
Kasnije, kad bi opisivao ovu bitku, Poslanik, a.s., je odavao počast Nusejbi riječima: „Na dan Bitke na Uhudu, kada god sam pogledao lijevo i desno, vidio sam Ummu Ammaru kako me štiti.”
Nusejba je u jednom momentu od siline ozljeda izgubila svijest. S ostalim ranjenicima, prenesena je s bojnog polja nazad u Medinu. Kad se probudila prvo je pitala za Muhammeda, a.s. Isto tako, po povratku iz bitke Poslanik, a.s., je došao u njen dom da provjeri kako je, pa je odahnuo i zahvalio se Allahu kada se uvjerio je njeno stanje stabilno i da se oporavlja. Tada je do njega doprijela vijest da se neprijatelji regrutiraju na mjestu Hamra el-Esed s namjerom da napadnu muslimane, pa naredi svima koji su se borili na Uhudu da se vrate nazad na bojno polje. Nusejba se s velikim žarom i energično podignu iz postelje, želeći se odazvati pozivu, ali slabost uzrokovana gubitkom krvi i snažnim bolovima je spriječi u tome.
Godine su prolazile, a Nusejba je nastavila služiti misiji islama u miru i ratu, u blagostanju i poteškoćama. Njezinoj hrabrosti na bojnom polju parirala je postojanost u vjeri. Cijeli svoj život je posvetila ispunjenju zakletve date na Akabi. Sa svojom porodicom pratila je Poslanika, a.s., u ključnim prilikama, pružala mu bezrezervnu ljubav, podršku i pomoć. Bila je na Hudejbiji među onima koji su mu dali zakletvu pod drvetom. Zatim, učestvovala je u bitkama na Hajberu i Hunejnu. Bila je uz Poslanika, a.s., na umri i prilikom oslobađanja Meke.
Nusejbu su pored hrabrosti i proaktivnosti krasile britkost, dubokoumnost i žeđ za stjecanjem znanja. Bila je veoma učena u oblastima Kur'ana i hadisa. Imala je snažnu memoriju i prenijela je nekoliko hadisa od Muhammeda, a.s., koji su bili temelj za izvođenje propisa u oblasti islamskog prava (fikha) vezanih za čistoću, abdest, klanje kurbana, muško-ženske odnose, dobrovoljni post, itd. Hadise koji su preneseni od nje u svoje zbirke su zabilježili poznati muhadisi Tirmizi, Ibn Madže, En-Nesai, Ebu Davud i El-Vekidi.
Pažljivo je pratila tok Objave, njene povode, ali i kur'anski stil obraćanja ljudima. Mnogo ju je rastužilo kad je primijetila da se Kur'an obraća samo muškarcima i govori o njima. Pitala se, da li to znači da žene nemaju isti značaj kao muškarci, da njihov trud nije prepoznat i jednako vrednovan? Kao i Poslanikovu suprugu Ummu Seleme, Nusejbu je tištala ova misao. Nakon što su postavile ovo pitanje Poslaniku, a.s., obradovane su odgovorom direktno od svoga Gospodara u 35. ajetu sure Ahzab:
„Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio.“
Njihovo promišljanje kur'anskog teksta i postavljanje pitanja Poslaniku, a.s., rezultiralo je radosnom viješću za sve vjernice do Sudnjega dana. Ovaj, ali i drugi ajeti koji će kasnije biti objavljeni a koji potvrđuju jednaku vrijednost i ravnopravnost svih ljudskih bića, bez obzira na spol, bit će vjetar u leđa i motivacija vjernicama da se trude na Allahovom putu i daju svoje doprinose u svakom polju. Znale su da Allah njihov trud vidi, vrednuje i da će za njega biti nagrađene poput muškaraca.
Također, Nusejba je bila jedna od žena koje su se Poslaniku, a.s., požalile da nemaju priliku poput muškaraca provoditi vrijeme s njim i učiti direktno od njega. Smatrala je da bi žene trebale imati ekskluzivan pristup njemu na redovnoj osnovi kako bi mu mogle postavljati pitanja, jer su muškarci često oduzimali sve njegovo vrijeme postavljajući pitanja tokom predavanja ili okupljanja. Nakon toga, Muhammed, a.s., je odredio vrijeme i mjesto za sedmična druženja samo sa ženama, na kojima su mogle učiti od njega i postavljati mu pitanja. Naravno, žene su i dalje mogle prisustvovati općim skupovima.
Još za života Muhammeda, a.s., pojavio se Musejlema el-Kezzab koji je za sebe tvrdio da je Božiji poslanik i tražio od njega da podjednako podijele vlast i moć. Muhammed, a.s., mu je svoj odgovor dao u pismu koje je poslao po Nusejbinom sinu Habibu. U tom pismu pozvao ga je da prekine sa sijanjem smutnje i iznošenjem laži, te da se vrati ispravnom putu. Iako je Habibova uloga bila čisto diplomatska, Musejlema ga je zarobio, vezao i mučio na najgore načine. Tražio je od Habiba da posvjedoči i njega kao Božijeg poslanika, a svaki put kad bi on to odbio, surovo ga je mučio. Bez obzira na surovost mučenja, Habib je odbijao prihvatiti Musejlemu i odlučio je da se svome Gospodaru vrati kao šehid, onaj koji do zadnjeg trena svjedoči Njegovo jedinstvo i poslanstvo Njegovog odabranika.
Vijesti o smrti svog sina Nusejba je primila strpljivo i dostojanstveno, tada je rekla: „Za to sam ga i spremala, a ja se od Allaha nadam nagradi za njegovu smrt. Dao je zakletvu na vjernost na Akabi kao dijete, a danas je ispunio obećanje kao odrastao čovjek. Ako mi Allah omogući da dođem do Musejleme, tako mi Allaha, njegove kćeri će se udarati po licu od tuge za njim.”
Musejlema je nastavio sijati smutnju i nered nakon Poslanikove, a.s., smrti pa je Ebu Bekr, r.a., nakon što je postao halifa, pozvao muslimane u borbu protiv njega. Nusejba i njen drugi sin Abdullah su se među prvima odazvali ovom pozivu. Ono što je njenu bol i tugu produbljivalo je bila činjenica da je njen sin ubijen nepravedno, na mučenički i surov način, u miru kao izaslanik, a ne kao ratnik u bici.
Iako sad već u poznim godinama, Nusejba se u bici na Jemami borila hrabro i ustrajno dok nije iznemogla od težine zadobivenih rana. Osim što je pretrpjela desetine rane, Nusejba je izgubila i jednu ruku. U bici se nije direktno suočila s Musejlemom, ali je Allah je obradovao nju i druge muslimane pobjedom i viješću da je lažni poslanik pogubljen.
Nakon preseljenja Poslanika, a.s., Ebu Bekr i Omer, r.a., su nastavili posjećivati Ummu Ammaru i ukazivati joj počast kao što je to činio Muhammed, a.s. Slali su joj lijepe i vrijedne darove, pružali joj utjehu i bili uz nju u teškim trenucima kad je izgubila svoje voljene.
Nusejbinim zalaganjem, propitivanjem i inicijativom Kur'an i praksa Poslanika, a.s, su potvrdili pravo žena na politički i društveni angažman, pravo na obrazovanje i pristup informacijama, pravo da budu uključene u proces odlučivanja, da biraju i budu birane, da budu aktivne članice svog društva u svakom aspektu. Bila je mudžahida (ona koja se trudi i zalaže) u punom smislu te riječi.
Pripremila: Amela Melkić
