Na ovo pitanje je veoma teško odgovoriti. To ne znači u potpunosti susjedi – jer počesto, većina ljudi imaju sasvim zdrav prezir za standarde svojih susjeda i ne smatraju se prema njima ni na koji način inferiornim. Da li to znači nečiji roditelji? Da, počesto znači, i to je značajan faktor.
Također, može značiti nečiju „grupicu“ ili sektor ljudi za koji se smatra da su najutjecajniji u nečijoj zajednici. Ako ste član etničke manjine u zajednici, to obično znači članovi (ili u najmanju ruku stariji članovi) te grupe – dok ne dostignu status „starudija“ i izgube svoj utjecaj. Odrasli članovi vaše grupe kojima dobro ide u vašoj zajednici su veoma snažni kao potencijalni kritičari. Ako vaši tinejdžeri ne žive onako kako bi trebali živjeti, vi se osjećate krivim i neuspjelim i osjećate se (možda s pravom) da će vas „oni“ smatrati inferiornim i odgovornima za greške u odgoju.
Stariji članovi vaše grupe koji ne rade imaju vremena na pretek da tračaju i da primjećuju svaku manju grešku i neuspjeh koju vi ili vaša porodica možete imati. Veoma je važno da se uvidi ovaj faktor i da sami sebe upitate za čiju korist vi živite vaš život? Da li stvarno želite sebe zadovoljiti ili da zadovoljite Allaha? Ili je to u stvari da zadovoljite neke od „njih“? Tinejdžeri su često krajnje svjesni činjenice da njihovi roditelji ne prave previše galame oko nekog aspekta njihova ponašanja sve dok se to čini unutar doma. Kad se to uradi na takav način da se može javno vidjeti, i da ih „oni“ mogu primjetiti, to postaje glavni uzrok brige za roditelje.
Sljedeći stepen u ovoj žalosnoj situaciji je da omladina razvija prezir prema svojim vlastitim roditeljima i da dopuštaju da njihovim životima upravljaju neke druge osobe. Osjećaju da bi oni sami trebali biti važniji svojim roditeljima od ovih autsajdera i povrijeđeni su kad otkriju da to nije slučaj. Ova uvreda može dovesti do izuzetno buntovnog ponašanja, kako tinejdžer dobija poruku – „dobro, ako moji roditelji stvarno ne brinu o meni, zašto bi se trebao držati onog što oni kažu?“
Roditelji zapravo ne moraju biti savršeni. Ovo je važno uvijek isticati – jer bez obzira koliko željeli da to budu, nemoguće je za roditelje da budu savršeni. Bog nas je učinio savršenim, ali nas je također stvorio naglim, zaboravnim i pogrešivim; svaka osoba danas na svijetu pravi greške, radi stvari pogrešno, radi stvari bez razmišljanja, kaže ili uradi stvari zbog kojih se kasnije kaje. Što su vaši standardi više nefleksibilni i neumoljivi, to je teže oprostiti bilo kome ko je privremeno skliznuo s tog standarda – posebno sami sebi!
Mnogi odrasli imaju usađeno uvjerenje da su oni ti koji su odgovorni da od svoje djece izgrade odrasle osobe koje će živjeti sretan, koristan i popunjen život. To uopće nije njihova odgovornost; ako ikoji roditelj misli da je to tako, onda će oni proći kroz enorman stres i pritisak – jer nijedno ljudsko biće ne može preuzeti odgovornost za drugo.
Islam je po ovom pitanju sasvim jasan. Svaki pojedinac je odgovoran za svoje dobre ili loše postupke u životu i načelno (na kraju) nema ništa što ovu odgovornost može oduzeti. Kur'an iznova i iznova ponavlja činjenicu da kad dođe do toga, na Sudnjem danu, svaka osoba nosi svoje breme, i stvari koje su učinili ili nisu će svjedočiti protiv njih. Nijedna osoba ne može nositi tuđe breme.
„I svakom čovjeku ćemo ono što uradi o vrat privezati, a na Sudnjem danu ćemo mu knjigu otvorenu pokazati: “Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas što ćeš svoj račun polagati!”“ (Kur'an, 17:13-14)
„Ti nisi dužan da ih na Pravi put izvedeš, Allah, dž.š., izvodi na Pravi put onoga koga On hoće. Imetak koji udijelite drugima u vašu je korist, ono što udijelite drugima neka bude samo Allahu za ljubav – a ono što od imetka udijelite drugima nadoknadiće vam se potpuno, neće vam biti učinjeno krivo“ (Kur'an, 2:272)
Posao roditelja nije da pokuša prisiliti svoju djecu da se oblikuju po obrascu odraslih; u svakom slučaju vjerovatno dvije osobe se neće složiti o tome šta je to obrazac odraslih. Uistinu, posao roditelja je isti kao zadatak Poslanika, da ga Allah blagoslovi i mir mu podari, a to je da pruži primjer i da stvori okoliš u kojem njihova omladina može razviti svoje vlastite osobine i potencijale.
Odrasla osoba dužna je da čuva mladu osobu sigurnu i zdravu onoliko koliko je to moguće, i da im obezbijedi mogućnosti da nauče i razvijaju svoje znanje, i da obezbijede sigurne granice unutar kojih mogu odrastati.
Ovo je jedan razlog zašto strogi roditelji, posebno „religiozni“, imaju tako teške periode – ubijeđeni su da postoji jedini ispravni put da se stvari rade i ako se ovo ne slaže s pojmovima razvijanja mlade osobe, sukob je neizbježan. Veoma je teško za roditelje da popuste kontrolu, posebno kad vide da njihove djeca čine greške. Ali roditelji trebaju upamtiti da je izuzetno teško za mlade ljude da uče ako nemaju prilike da prave greške.
Ponekad je veoma korisno za roditelje koji imaju sukov sa svojom djecom da zastanu za trenutak i porazmisle o njihovim vlastitim tinejdžerskim godinama. Zar niste i vi činili mnoštvo grešaka? Zar nisu te godine pune ispada, vremena neuspjeha, srušenih prevelikih nadanja, neispunjenih snova otpuhanih gladnim i surovim oblacima stvarnosti? Kako ste vi učili? Da li ste uvijek sve govorili vašim roditeljima? Da li ste uvijek slušali ono što su imali da kažu i postupali po tome? Naravno da niste. I razmislite dalje – da li mislite da biste naučili tu određenu lekciju da niste načinili tu određenu grešku?
Izvor: Ruqaiyyah Waris Maqsood, Korisni savjeti roditeljima za odgoj muslimanske omladine, Ilum, Bužim, 2014, str. 18-21.
