Nekim poslodavcima njihova odjevna praksa ne predstavlja problem, međutim, neki se žestoko protive zapošljavanju žena s hidžabom, kršeći pri tome i međunarodne konvencije i državne zakone. Bosna i Hercegovina nije izuzetak u toj praksi. Nedavni slučajevi diskriminacije samo su potvrdili do koje mjere su pokrivene muslimanke na radnom mjestu prepuštene samovolji poslodavaca i često huškačkoj retorici političara.
Muslimanke se danas širom svijeta s diskriminacijom najčešće suočavaju u tri oblasti: prilikom zapošljavanja, u obrazovanju i kod pristupa nekim javnim ustanovama. Iako izveštaji Human Rights Watcha sugeriraju da se „uvođenjem zabrane nošenja marame na poslu potkopava autonomija pojedinke, pravo izbora, pravo na privatnost i samoopredjeljenje i to na iste one načine na koje se to čini u onim zemljama u kojima se žene tjeraju da nose maramu“, slučajevi diskriminacije prilikom zapošljavanja muslimanki s hidžabom širom svijeta još uvijek su veoma česti. Ženama koje nose hidžab prilikom zapošljavanja se daju netačne informacije o dostupnosti posla, onemogućava im se da konkurišu na neke poslove te im se nameće osjećaj da nisu dobrodošle.
Muslimanke u ovoj oblasti nailaze na diskriminaciju bez obzira na dob, obrazovanje i radno iskustvo. Nerijetko se pokrivene uposlenice diskriminiraju donošenjem internih pravilnika o odijevanju, bez obzira na činjenicu da je prakticiranje vjere definirano Općom deklaracijom o ljudskim pravima UN-a, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (u članovima 9. i 18.) i da se, prema ovim propisima, ograničenja slobode prakticiranja vjere mogu propisati samo zakonom (a ne odlukama, pravilnicima i slično) i to kad je takvo ograničenje nužno u demokratskom društvu. Onaj ko predlaže takav zakon mora dokazati da postoji nužnost ograničenja i to da je ono nužno radi sigurnosti, javnog reda i mira, morala, zdravlja ili zaštite prava i sloboda drugih.
Primjeri pozitivnih rješenja nošenja marame s različitim uniformama
Neke zemlje su pitanje nošenja marame na radnim mjestima u državnoj službi ili privatnim kompanijama riješile prilagođavanjem uniformi i pronalaženjem rješenja koja će zadovoljiti sve strane. Ova rješenja pokazala su se vrlo korisnim za lokalnu zajednicu i značajno su doprinijela uspostavljanju dijaloga i razbijanju brojnih uvriježenih stereotipa o muslimankama.
Kanada: U kanadskim oružanim snagama nošenje marame je dopušteno 1996. kad je Palestinka Wafa Dabbagh postala prva žena s hidžabom u kanadskoj vojsci. Njena uniforma je samo djelimično prilagođena kako bi udovoljila zahtjevima hidžaba. Nakon skoro 15 godina službe u mornaričkim rezervnim snagama ona sada ima čin kapetana korvete, koji je jednak činu majora u pješadiji. U augustu 2011. policija u Torontu je također je prilagodila uniformu za muslimanke kako bi muslimanskim policajkama omogućila nošenje hidžaba na dužnosti.
Wafa Dabbagh, prva žena s hidžabom u kanadskoj vojsci
Velika Britanija: Još 2001. godine londonska Metropolitan policija dopustila je nošenje marame s policijskom uniformom i odobrila 4 vrste stilova pokrivanja u policijskim snagama. Nakon toga, u periodu od 2007. do 2010. i policijske snage oblasti Thames Valley, Leicestershire i Cambridgeshire su inkorporirale hidžab kao dio standardne uniforme. Uposlenicama British Airwaysa također je dopušteno nošenje hidžaba s uniformom. U martu 2009. godine vatrogasna brigada okruga Lincolnshire predstavila je specijalno dizajniranu uniformu za svoje uposlenice muslimanke. Mike Thomas, šef ove vatrogasne brigade, tom prilikom je izjavio “Nema boljih pozitivnih uzora od žena i etničkih manjina u ovim uniformama i nadam se da će oni ohrabriti ljude da se prijave u našu službu.”
Rukshana Begum, policajka u distriktu Cambridgeshire, V. Britanija
Australija: U novembru 2004. godine Maha Sukkar je postala prva žena u Australiji kojoj je dopušteno da nosi hidžab kao dio policijske uniforme. Države Viktorija i Kvinslend odluke o dopuštanju hidžaba kao dijela policijske uniforme donosile su u pojedinačnim slučajevima, a 2006. godine policija u Zapadnoj Australiji prva je uvela zvanične uniforme s prilagodbama za muslimane i Sike.
Maha Sukkar, prva žena s hidžabom u australijskoj policiji
Norveška: Na zahtjev Keltoum Hasnaoui Missoum, mlade policajke alžirskog porijekla, u oktobru 2008. dopušteno joj je nošenje hidžaba s uniformom, ali je zbog pritiska radikalne desnice ta odluka uskoro povučena. Nakon uložene žalbe, norveški sud je u augustu 2010. donio odluku da je vladina zabrana u suprotnosti s državnim zakonom o slobodi ispovijedanja vjere i zakonom protiv diskriminacije, te da takva odluka uskraćuje pravo na zapošljavanje u policiji cijeloj jednoj kategoriji građana Norveške. U obrazloženju odluke stoji: „Hidžab će u određenoj mjeri narušiti neutralnost policijske uniforme, ali to je mala cijena koja se mora platiti radi istrajavanja u poštivanju principa jednakosti i slobode vjerovanja”. Pozitivnoj odluci doprinijela je činjenica da je i u drugim državnim službama u Norveškoj dopušteno nošenje hidžaba (u oružanim snagama, carinskoj i poreznoj službi, državnoj bolnici).
Keltoum Hasnaoui Missoum, norveška policajka
SAD: Noor Abdallah, 22-godišnja uposlenica kompanije Disney, dobila je pravnu bitku nakon što joj nije dopušteno da nosi hidžab na poslu. U septembru 2010. kompanija Disney adaptirala je službenu uniformu i omogućila joj da nosi hidžab na radnom mjestu.
Noor Abdallah, uposlenica Disneyja u uniformi s hidžabom
Piše: Elmina Mušinović (tekst objavljen u Preporodu, broj 22/960, 15. novembra 2011)
