Posljednjih godina u javnosti na tlu Evrope, relativno često se vode žive rasprave koje u fokusu imaju neku vezu s islamom, najčešće u kontekstu problema s razumijevanjem islama ili muslimanima. Čak i sasvim površan pregled tih rasprava, ali i pravne legislative država članica EU, te sudskih procesa i odluka sudova na tom području – pokazuje da se pitanja koja podrazumijevaju “biti musliman” uglavnom modeliraju da propituju ili problematiziraju pitanja koja podrazumijevaju šta je to “biti muslimanka?” Zbog kulturno-historijskog konteksta, ovaj “model” je naročito zahvalan za one čija politička agenda i moć počiva na identificiranju “drugih” oko nas.
U vezi s tim, najizoštrenije se pokazuje ono pitanje koje se tiče traženja prava na nošenje mahrame/hidžaba, kao prava na samoodređenje identiteta osobe/građanina (odnosno građanke), u prostoru koji se u sekularnim državama, tradicionalno ali i institucionalno naziva javni prostor. Tako smo u novembru prošle godine mogli vidjeti izvještaj koje je naručila Evropska komisija pod nazivom Religious clothing and symbols in employment koji se primarno bavi pitanjima nošenja „vjerske odjeće i simbola“ na radnom mjestu tj. nudi pravnu analizu stanja u zemljama članicama EU i Vijeća Evrope. Izvještaj pokazuje da su do 2017. godine npr. Austrija, Belgija, Bugarska i Francuska ova pitanja ograničila kroz nacionalno zakonodavstvo, dok npr. Belgija, Njemačka i Španija imaju opštinske ili regionalne/državne odredbe protiv nošenja vjerske odjeće ili simbola. U Letoniji i Holandiji, postoje zakonodavni prijedlozi upućeni u parlamentarne procedure; dok je u Luksemburgu, nacrt zakona u pripremi. U Slovačkoj i Sloveniji, zabranu je predložila jedna nacionalna stranka, ali su ostale stranke odbacile. U drugim zemljama članicama EU vode se i političke i javne rasprave o ovom pitanju, na primjer, u Hrvatskoj, Češkoj i Velikoj Britaniji.
S druge strane, postoje i države članice, kao što su Kipar, Estonija, Finska, Grčka, Mađarska, Italija, Litvanija, Malta, Poljska, Portugal i Rumunija,u kojem se pitanje nije pojavilo niti se o njemu raspravlja. Stoga se prakse u ovoj oblasti znatno razlikuju između država članica, ali je evidentno da se u znatnom broju država članica EU stvorio problem (sa zakonom ili otvaranjem javnih rasprava) oko nošenja „vjerske odjeće ili simbola“ u javnom prostoru. U ovom Izvještaju dobili smo uvid i u dvije presude o diskriminaciji na osnovu vjere Evropskog suda pravde iz marta 2017. godine. Ovo su prve presude iz ove oblasti, a obje se odnose na slučaj muslimanki koje otpuštene zbog odbijanja da skinu maramu na radnom mjestu u privatnom sektoru.
Iako smo imali sve pretpostavke da se ova rasprava o pitanju nošenja marame u javnom prostoru iz zemalja članica EU, zbog dugogodišnjeg iskustva suživota i kulturološkog značenja marame na ovim prostorima, ne preseli u naš javni prostor, da ne kažem da smo imali mogućnost dati dobar primjer – ona nas, ipak nije zaobišla. Po sadržaju, najznačajnija je ona iz 2016. godine potaknuta poznatom odlukom VSTV-a o zabrani isticanja vjerskih simbola i obilježja u pravosudnim institucijama. Nama, u BiH, ova rasprava o odijevanju muslimanki, nije prva. Predmetno slične, s drugim povodima i razlozima, vodile su se u BiH s početka XX stoljeća, i trajale dok država 1950. godine nije zakonom obesmislila ovu raspravu, i zatvorila muslimankama pretpostavku i mogućnost samoodređenja vjerskog identiteta. Ovaj fenomen uskraćivanja ovog prava, nama, dakle, nije nov – ali smatralo se da je on rezerviran za totalitarne režime, a ne zrele demokratije i društva, kakvim naše društvo teži da bude, u kojima žene, i one koje pripadaju manjinama, pa i muslimanke, imaju pravo na stav.
Ženski identitet muslimanki je raznolik i nije novo to da muslimanke jesu i one koje ne nose maramu/hidžab u javnom prostoru, ali ove demokratske države i pluralna društva bi trebale prihvatiti da nisu samo one – jer ima nas, koje maramu/hidžab smatramo dijelom svojeg identiteta. Jednom kada državne institucije odrede koje od nas su “prihvatljive” – nema dileme da će onim drugima to pravo na samoodređenje identiteta biti uskraćeno. Stoga, u pluralnom društvu, državne institucije u sekularnom i građanskom pravnom poretku imaju mehanizme, kojim bi ovo pravo postalo dostupno svima – kada bi se za osnov poštivanja tog prava prihvatilo da građanin/ka samodefiniranjem određuje šta predstavlja njegovu/njenu vjersku dužnost i vjerski identitet, naravno ako to pravo ne ugrožava prava i slobode drugih.
Takva rješenja bi otvorila prostor da se pomjerimo od rasprava o „neutralnom“ uniformisanom/oj građaninu/ki i jednakopravnosti, pa da se bavimo budućnošću, da energiju uložimo u kreiranje društva znanja, vladavine prava u kojima su državni/e službenici/ce servis građanima/kama. Ali, kako kod nas, tako i u zemljama EU, na kojim bi onda pitanjima, oni koji propagiraju politike straha od „drugih“ gradili političke karijere i stjecali pozicije moći?
Autorica: Senada Tahirović
Izvor: Islamske informativne novine “Preporod”, br. 3/1109, 1. februar 2018, str. 5.
