Ono što me je privuklo islamu i poslaniku Muhammedu, a.s., djelomično je izraslo iz moje potrage za vlastitim identitetom. Kao dijete roditelja različite rasne i vjerske pozadine, bio sam izložen utjecaju različitih kultura i vjerskih uvjerenja. Poput kameleona, često bih prihvatao govor, manire i odjeću onoga s kim bih se u tom momentu družio. U svijetu oznaka i naglašenog rasnog identiteta, osjećao sam se izgnanim, osobom koja ne pripada ni ovdje ni tamo. Pitam se da li se i Muhammed, a. s., osjećao slično odrastajući kao siroče.
Nisam odgojen u vjerskoj porodici, ali sam kao dijete odgajan da usvojim veoma snažne etičke i moralne vrijednosti koje su kasnije uobličile osnovu moga prihvatanja islama i moralnog primjera koji je izgradio poslanik Muhammed, a.s. Bijah blagoslovljen da imam roditelje koji su se međusobno voljeli i koji su potrebe vlastite djece stavljali ispred svega ostalog. Kao rasno miješani par koji se vjenčao krajem 1940. moji su roditelji iskusili sve oblike neprijateljstva i prebrodili sve krize s nejenjavajućom odvažnošću i odanošću jednog prema drugom, vlastitoj djeci i vlastitim idealima. Naučili su me da propitujem sve i da ponirem dublje od površine. Otac nas je ohrabrivao da temeljito istražimo obje strane nekog pitanja i da budemo u mogućnosti da argumentovano predstavljamo bilo koju stranu u raspravi. Za večerom bi se često vodila odvažna debata – „priključi se i ovladaj“ često bi govorio moj otac.
Oba moja roditelja, kroz razgovor i vlastiti primjer, naučili su me neprocjenjivim lekcijama o rasnim odnosima i društvenom aktivizmu. Praktično primjenjujući ono čemu su me oni naučili, oni su mi, ustvari, pomogli da se vežem za poslanika Muhammeda, a.s., i njegovo insistiranje na tome da trebamo uvijek biti iskreni u svojim djelima, boriti se protiv vlastitog dvoličnjaštva i čistiti vlastite nakane od neprimjerenih motiva. „Bože moj, utječem ti se od dvoličnjaštva, neprijateljstva i nemoralnosti“.
Moj otac Walter James Jr. odgojen je kao katolik, njegova maćeha koja ga je usvojila bila je ponosna i samosvjesna pripadnica indijanskog plemena Čiroki, a njegov otac je bio Afroamerikanac. Kad je otac bio sasvim mali, njegova biološka majka je ubijena u unakrsnoj vatri i pucnjavi koja se desila ili u Bronksu ili u Harlemu. O njoj je znao veoma malo, tek toliko da je mogla biti pripadnica plemena Leni Lenapi.
Njegova odanost borbi protiv tlačenja i principijelan stav prema svakoj nepovoljnosti ostavili su dubokog traga na meni. Otac mi je često pričao o svojim iskustvima dok je odrastao o Washingtonu. Opisivao mi je „igru kože“ – oblik sistema kasti među crncima i drugim obojenim ljudima: sistem koji se zasnivao na nijansama obojenosti nečije kože. Govorio mi je o prijateljima s kojima se nije trebao niti smio družiti jer je njihova koža bila mnogo tamnija od njegove, kao i o djevojkama s kojima se nije smio sastajati jer su bile isuviše svijetle za njega. Ali, on je to činio uprkos svemu. Otac je uvijek bio neka vrsta odvažnog svadljivca. Bio je aktivist sindikata i supervizor jedne firme slomio mu je vilicu dok je hodao tokom jednog protesta. I on i moja majka bili su aktivni u našoj zajednici i bili su uključeni u mnoštvo projekata. On je pridavao veliki značaj nauci i predavao je dobrovoljno matematiku u rekreativnom centru St. Johns u Bruklinu. Opisivao je kako je bilo teško crncima dobiti dostojno obrazovanje u vrijeme kad je on odrastao i u svoj svojoj djeci razvio je dubok osjećaj za važnost nauke. Upravo to insistiranje na znanju i traženje istine dali su mi nevjerovatan osjećaj poštovanja prema Poslanikovom, a.s., nalogu za traženje znanja – „Traži znanje od kolijevke do groba“, „Slušati riječi učenih i druge znanju podučavati je vrednije od obavljanja vjerskih obreda“, i posebno „Stječite znanje. Ono svome posjedniku omogućuje da razluči neistinu od istine, ono osvjetljava put ispravnosti, ono nam je prijatelj u pustinji, društvo u samoći i najbolji saputnik kad nemamo nikoga. Znanje nas vodi sreći, ono nam pomaže u nevolji, to je ukras među prijateljima i oklop protiv neprijatelja“.
Otac je vjeru uvijek stavljao u kontekst društvenog tlačenja i oslobođenja. Ponekad bi ponavljao čuvenu Marksovu izreku da je vjera opijum za narod. Objašnjavao je da su tokom cijele historije vlastodršci koristili vjeru kako bi loše uvjete življenja i bespogovornu poslušnost učinili lakše prihvatljivim širokim narodnim masama. U skladu s tim, činjenica da muslimani imaju vjersku obavezu da se bore protiv tlačenja i nepravde privukla me islamu i poslaniku Muhammedu, a.s. Iako je bio neumorni protivnik rasizma i nepravde, moj otac je ipak bio prilično opušten čovjek i volio je uživati u svakodnevnim radostima i razgovorima o najobičnijim stvarima u životu. On je često prakticirao Poslanikov, a.s., nalog o dobročinstvu da je dobročinstvo i to da se nasmijemo pri susretu s našim bratom. Prošao je kroz sve i svašta odrastajući i stoga nije imao dvoličnjaštva i lažne brige za narod. Govorio mi je uvijek da istinski društveni aktivist mora uvijek voljeti ljude, a poslije sam to povezao s izrekom Poslanika, a.s. „Da li volite Stvoritelja? Tada prvo volite njegova stvorenja!“.
Moja majka je također bila veoma aktivna sa svoje strane. Ukoliko je neka raskrsnica trebala semafor koji vlasti nisu htjele postaviti, bila je prva u linijama protesta, vodeći me svakako sa sobom uvijek. Kad je bila predsjednica vijeća biblioteka u okrugu Bruklina, uspješno se zalagala za otvaranje podružnica u siromašnim dijelovima grada. Tokom šezdesetih godina, majka je uspješno predvodila i okončala zahtjev da se ispred javne škole u Bedfordu posadi osam stabala kako bi se obilježila uspomena na različite društvene lidere. Nedavno je protestvovala u Bruklinu s ostalim aktivistima za ljudska prava zbog nelegalnih hapšenja muslimana u Americi nakon 11. septembra. Drakonski zakoni koji su usvojeni u vrijeme Bushove administracije podsjetili su je na McCarthyjev period kad je svako onaj ko se bavio društvenim aktivnostima ili je na bilo koji način propitivao autoritet vlasti bio označen komunistom. I danas je tu, 77 joj je godina i ima slabo srce, ali još uvijek protestvuje hodajući nekad kilometrima u redu onih koji su ogorčeni na dvoličnost vlasti.
Moja porodica je dosta propatila za vrijeme McCarthyjeve uprave. Moj otac je radio na nekom mjestu, onda bi se iznenada pojavili agenti FBI-a koji bi razgovarali s poslodavcem i on bi već sljedećeg dana dobio otkaz. Najveći utisak na mene je ostavio njegov nepokolebljivo principijelan stav uprkos svim nedaćama, što je u meni razvilo osjećaj poštovanja prema etičkim vrijednostima, snazi i hrabrosti Poslanika Muhammeda, a.s., koji je nailazio na izuzetne poteškoće na putu ostvarenja misije islama.
Primjer mog nepokolebljivog oca naučio me je važnoj lekciji. Kad se radi o stvarima principa, ne može biti kompromisa. Kad vidite nepravdu, govorite protiv nje, bez obzira na to o kome se radilo. Dio problema danas leži u tome da se vođstvo bira na principu glasanja i političke podobnosti. Ne iščekuj druge, ne čekaj da vidiš šta će drugi učiniti: postani vođa tako što ćeš raditi u skladu s principima. I to je jedan od razloga zašto sam počeo uvažavati primjer poslanika islama.
Otac me podučio tome da jezgro rasne i vjerske mržnje leži u ekonomskim i političkim faktorima. Objašnjavao mi je kako je Amerika usvojila politiku genocida i asimilacije prema američkim Indijancima zbog toga što je htjela njihovu zemlju. Crnci su korišteni kao radna snaga, stoga je bilo poželjno držati ih odvojene, neobrazovane i grupisane. Stoga, da biste zakonski bili Indijanac, morate dokumentovano pokazati da ste najmanje jednom četvrtinom indijanske krvi. Pravilo „jedne kapljice“ je usvojeno za crnce – ukoliko imate ijednog crnog ili obojenog rođaka u porodici, smatrani ste crncem. Brojne države usvojile su zakonske akte kojima su zabranjivale međurasni brak između crnaca i bijelaca, posebno između bijelih žena i crnih muškaraca. Kad su se moji roditelji vjenčali, moj otac je mogao biti linčovan da je aplicirao za brak u pogrešnoj državi.
Roditelji su mi dali neprocjenjivo vrijedne lekcije iz socijalne pravde služeći se primjerima iz vlastite porodice. Pošto sam imao rođake koji su ubijeni u holokaustu, rođake koji su bili žrtve diskriminacije zbog njihove boje kože ili zbog vjere, rođake kojima je uzurpirana zemlja uprkos ediktu Vrhovnog suda i koji su prisustvovali Protestu suza, ja sam odmalena naučio raspoznavati dinamiku netolerancije, mržnje i tlačenja.
Kao mladić tragao sam za vlastitim identitetom, postajao sam sve više svjestan potrebe da iskusim duhovne istine i da živim svoj život u skladu s pozitivnim principima. Pažljivo sam iščitavao Bibliju i odgovarajuće dijelove markirao crvenom bojom – čitao sam evanđelja jer sam htio saznati šta je Isus uistinu govorio. Sjećam se da sam gledao neke filmove u kojima je učen ezan, muslimanski poziv na molitvu; kad god bih čuo ezan osjećao sam trnce kako me prožimaju i neki neobični osjećaj u dnu stomaka. Nisam imao pojma u to vrijeme šta ezan znači i kakva je njegova funkcija u islamu. Prvi put sam počeo čitati Kur'an kad sam bio u Obalskoj straži. U početku je bilo teško, ali sam bio zadivljen idejom da, bila dobra ili ne, postoji izvorna i neskraćena verzija objave koja je suštinski ostala nepromijenjena u toku posljednjih hiljadu i četristo godina. Neki dijelovi Kur'ana su uzburkivali moj zapadni senzibilitet dvadesetog stoljeća, dok su neki drugi, pak, potresali sam korijen mog unutarnjeg bića. Ono što zaista cijenim kad je riječ o Kur'anu jeste da su spasenje i raj stavljeni pred svakoga ko je iskren u svom vjerovanju u Boga i ko se u skladu s tim ponaša, bez obzira na to da li je on Jevrej ili kršćanin, musliman ili sabejac. O vjernicima Kur'an govori u univerzalnim kategorijama i spominje ih kao one koji vjeruju u nevidljivi svijet i čija srca trepere kad im se čitaju Božije riječi. Kur'an također govori o borbi protiv nepravde, borbi za društvenu jednakost te pomaganju onih koji su u gorem položaju od tebe. Ukratko, Kur'an utjelotvoruje društveni aktivizam sa kojim sam odrastao i njemu dodao spiritualni kvalitet za kojim sam tragao. Spasenje je odgovornost svakog čovjeka kao individue, nema otpisa grijeha niti iskonskog grijeha. Počinjemo s bijelom knjigom djela i kako ćemo završiti zavisi isključivo od nas.
Šehadet sam donio (izrekao ključnu formulu da nema nikakvog božanstva osim Allaha, dž.š., i da je Muhammed, a.s., njegov rob i Njegov poslanik) 1977. godine.
„Najbolji su oni koji su najkorisniji drugima“. Poslanikove, a.s., izreke da u islamu nema monaštva i povlačenja u osamu kao i to da je živjeti među drugim ljudima izvor blagoslova dovoljno jasno naglašavaju funkciju čovjeka koji živi i djeluje u društvu. Kao muslimanu, pristupanje vatrogasnom društvu bio je za mene prirodan i logičan izbor. Sviđalo mi se da mogu spašavati tuđe živote, pokazati samopožrtvovanje i pomagati drugima. Smatram da su te stvari u skladu s islamskim idealima. Kur'an nas uči: „Ko spasi jednog čovjeka kao da je spasio cijelo čovječanstvo“ (5:32). Kao što su mnogi prije mene kazali, postati vatrogasac za mene je više poziv nego posao. Uživam u osjećaju bliskosti i prijateljstva s drugima, a cijenim i psihofizičke izazove pod kojima moramo raditi u često ektremnim uvjetima.
Nakon što sam odslužio četiri godine kao vatrogasac na Manhattanu, postao sam supervizor kad sam s uspjehom položio sve potrebne testove i ispite. Sad sam morao biti pravi vatrogasni maršal – istražitelj koji nosi lisice, pištolj i punu policijsku opremu kako bih mogao izrvšiti uvišaje na mjestima požara i utvrditi da li se radilo o podmetnutom požaru. Mnogi ljudi nisu bili sretni da me vide na mjestu požara i često su mi lično prijetili, za razliku od bezličnih prijetnji „crvenom đavlu“ kako nazivaju vatrogasce. Svakog dana susrećem se s najgorim među ljudima. Dok je posao regularnog vatrogasca za mene bio fizički naporniji, sada su kriminalna istraživanja požara više stresna i često bih posao donosio u svoj dom. Sjećam se kako su mi se koljena tresla kad sam prvih nekoliko puta morao nekoga zavezati lisicama da ga uhapsim.
Krajem 1997. godine priključio sam se drugim muslimanima u vatrogasnim društvima i osnovali smo islamsko društvo uposlenika. Naš cilj je bio da otklonimo štetne stereotipe o muslimanima u Americi i da djelujemo kao posrednici između Uprave vatrogasnih društava, njihovih muslimanskih uposlenika i muslimanske zajednice u Nju Jorku koja je rasna velikom brzinom. Uz pomoć nekih odabranih službenika i javni pritisak uspjeli smo postići da imamo muslimanskog duhovnog predstavnika. Promijenili smo i neke unutrašnje akte koji su sada zabranjivali istraživanje džamija i muslimanskih škola petkom. Moj aktivizam u Upravi vatrogasaca prirodno me vodio ka Vijeću za američko-muslimanske odnose, udruženje za odbranu građanskih sloboda muslimana koje je osnovano u Vašingtonu i koje ima predstavništva u nekoliko velikih gradova širom Amerike.
Kur'an i hadis Božijeg poslanika nastavili su igrati odlučujuću ulogu u mom životu kako sam postajao aktivniji nego ranije. Prije pet godina nikada ne bih rekao da ću biti uključen u sve te aktivnosti kojima se sada bavim.
Ipak, osjećam da sam u posljednjih pet godina, zbog vlastite želje da igram što veću ulogu u služenju zajednici, počeo bolje shvatati dublja značenja Kur'ana i hadisa. U dubinama duše, kao i u mojim ophođenjima s društvom i mojim najbližim Kur'an je postao moja mapa puta, a Poslanik, a.s., moja zvijezda vodilja.
Kur'an promovira akciju postavljajući vjernike koji se trude iznad onih koji „sjede u kućama“.
„Vjernici koji se ne bore – osim onih koju su za borbu nesposobni – nisu jednaki onima koji se na Allahovom, dž.š., putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah, dž.š., će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili, i On svima obećava lijepu nagradu.“ (4:95).
U tom kontekstu Poslanik Muhammed, a.s., me uvijek iznova tjera da se preispitan i popravim – da budem svjestan svoga ega i da se čuvam njegovih urođenih težnji i slabosti. Nakon što se iz jedbe bitke vratio kući, Poslanik, a.s., je rekao: „Vratili smo se iz manjeg svetog rata u veći sveti rat“. Upitali su: „Allahov poslaniče, a šta je to veći sveti rat?“, on je odgovorio: „Borba protiv svojih nagona i prohtjeva“. U Kur'anu postoji jedan ajet nad kojim se uvijek zamislim kada ga pročitam: „Neki beduini govore: „Mi vjerujemo!“ Reci: „Vi ne vjerujete, ali recite ‘Mi se pokoravamo’ jer u srca vaša prava vjera još nije ušla.“ (49:14).
Često se osjećam poput tih beduina, kao da sam se tek „predao“, da istinska vjera još nije ušla u moje srce. Poslanik Muhammed, a.s., je često savjetovao muslimanima da „umru prije svoje smrti“. Kao jedan potpun sistem življenja, islam je u tom smislu i način da naučimo kako umrijeti, da se oslobodimo svog imetka i prtljaga prije nego nam ga otmu na ulazu u grobnu raku. Da li će moj život u tom posljednjem svjesnom ropcu biti ispunjen strahom i terorom zbog neispunjenog zavjeta ili mirom i prozirnošću života koji je proživljen u samožrtvovanju i služenju drugima? Čini mi se da je pola mog života proteklo u sakupljanju tog imetka, a druga polovina u oslobađanju od njega, da je moja potraga za identitetom bila jedna iluzija, kao što od luka ne ostane na kraju ništa kad uklonite sve njegove ljuske i ovojnice.
Vječna potraga za sobom je univerzalna i duboko individualna stvar. Neki to iskazuju umjetničkim putem, neki naukom, politikom ili teologijom. Moje primanje islama i izgovaranje šehadeta 1977. godine je bilo samo formalna prekretnica. Moje putovanje u islam počelo je, pak, od dana kad sam rođen i može okončati samo onda kad se vratim Bogu natrag. U konačnici, sve obitava u stanju islama, tj. pokornosti Uzvišenom Bogu. Moj izbor može biti da to prihvatim ili ignorišem. Moj osjećaj koji stječem iz Kur'ana i riječi i djela Poslanika Muhammeda, a.s., jeste da je islam iznad svega put ličnog povezivanja s Bogom na jedan smislen način. Islamska „država“ nije neki zaostali politički sistem koji se drugima nameće bez njihovog pristanka, već je na najfundamentalnijem nivou stanje svijesti koje se javlja u ljudskom srcu. Jedino se kroz takve promjene može doći do promjena na većim nivoima, pa i u cjelokupnom društvu. Iskreno vjerujem da je upravo taj personalni osjećaj i univerzalni smisao islama ono o čemu je Poslanik islama govorio u čuvenoj predaji: „Islam je počeo kao nešto novo i čudno i takav će se i vratiti, kao čudan. Blago onima koji su čudni!“.
I ja, također, čeznem da se svojim korijenima vratim, Stvoritelju svih stvorenja. O kako samo žudim da iskusim tračak Istinskog!
Kevin James, SAD, supervizor vatrogasnih društava u New Yorku.
