Prvi put sam Spencer Wall primijetila na času religije i društva pred kraj prošlog semestra. Nije bila previše govorljiva, ali se u velikom razredu isticala zbog marame koja joj je pokrivala kosu, vrat i ramena. Inače bih je samo ponekad nesvjesno letimice pogledala. Ali kad nam je otkrila odluku koju je donijela 27. aprila, iznenada sam se uhvatila kako joj posvećujem pažnju.
Spencer Wall, dvadesetogodišnja studentica završne godine sociologije i engleskog odlučila je na godinu dana (počevši od aprila ove godine) preuzeti vanjske karakteristike i način oblačenja „tipične“ muslimanke.
Nosi tradicionalnu maramu (hidžab) i široku odjeću i u javnosti ne konzumira alkohol niti jede svinjetinu. Izbjegava dodirivanje i gledanje u muškarce, a usvojila je i čedne navike poput hodanja s rukama uz tijelo ili prekriženim naprijed, kako bi sakrila grudi.
Bila sam u prilici vidjeti kakve joj poglede ljudi svakodnevno upućuju kad smo se nedavno susrele na Kerbey Laneu. Nosila je svijetli zeleno-plavi hidžab. Crna majica dugih rukava i plava suknja „do poda“ otkrivale su samo nekoliko centimetara kože.
Neki od prolaznika su pokušavali prikriti svoju radoznlost, pa su samo kriomice gledali u nju. Ipak, većina se čak nije ni trudila da sakrije svoje iznenađenje ni upadljive poglede. Prošla je pored grupe koja je čekala da sjedne, a dok je odlazila, svi su buljili u njen zatiljak. Jedan od momaka je čak kolutao očima.
„Ne iznenađuje me to“, rekla mi je kad sam joj ispričala za grupu. „Pogledaj malo oko sebe. Nisu jedini.“
Insistira da njena odluka nije društveni eksperiment već lični pokušaj da iz toga nešto nauči. Rekla mi je da je kao bjelkinja iz malog grada u zapadnom Teksasu željela znati kakav je osjećaj biti dio „upadljive manjine“.
„Ja ne predstavljam muslimanke niti muslimansku zajednicu“, kaže. „Samo želim znati kakav je osjećaj provesti neko vrijeme u njihovoj koži.“
Na početku je Wallova onima koji su je zasipali pitanjima poput: „Odakle si?“ pokušavala objasniti kako je to samo iskustvo iz kojeg želi nešto naučiti. Sad je odustala od toga. Kad je sad ljudi upitaju zašto se tako oblači, odgovori im samo da nije muslimanka, ali da nosi hidžab jer je to njena vlastita odluka. Ovakvo objašnjenje nije sasvim neistinito, jer priznaje da ne može izaći iz kuće bez hidžaba.
„Nedavno sam odlučila da ću pokušati da ne nosim hidžab 24 sata. Nisam uspjela izdržati ni pola tog vremena.“
Wallova kaže kako ljudi različito reaguju na njenu maramu. Jedan čovjek se buljeći u nju zabio u izlog u Wall-Martu. Grupa gostiju u restoranu gdje radi odbila je da ih ona posluži. Ista ta grupa nazivala ju je podrugljivim imenima. Ipak, kako kaže, većinu vremena je ljudi uljudno izbjegavaju.
„Nije da mi se momci više ne udvaraju, ali sad to rade na drugačiji način. S više poštovanja, manje napadno.”
Ovo iskustvo ju je navelo da obrati pažnju na sitne detalje zbog kojih je tradicionalni islamski način života teško prakticirati u SAD-u. Jednog dana je u prodavnici odjeće morala zamoliti prodavačicu da joj da čaršaf da prekrije rupu između poda i vrata kabine kako joj se noge ne bi vidjele prilikom presvlačenja.
Kaže kako je u neke od najneugodnijih situacija dovodi njen posao konobarice koji podrazumijeva fizički kontakt sa strancima, koji muslimankama nije dozvoljen.
Ona je naučila da cijeni ovaj vid privatnosti i da ga, u nekim aspektima, poštuje. Možda je jedan od najmanje očekivanih rezultata ovog iskustva njena novootkrivena posvećenost kršćanstvu. Islam od svojih sljedbenika zahtijeva da se mole Bogu pet puta dnevno, a prva molitva je već u 5 sati ujutro. Iako Wallova još ne prakticira ovaj običaj, priznaje da će to u budućnosti možda i raditi, a već se moli sve češće.
„Živimo u društvu koje je jako nesvjesno svakodnevnih vjerskih dužnosti. Kroz ovo iskustvo sam postala mnogo svjesnija Boga.”
Tokom cijelog našeg razgovora sam žarko željela da s njom razgovaram o najočitijoj temi, ali tu diskusiju nisam mogla započeti bez izvinjenja i opravdanja. Zar se ne osjeća ograničenom ili čak potlačenom zbog načina života koji prakticira?
Njena otvorenost i spremnost da razgovara o takvoj temi potvrđuje utisak koji sam stekla o njoj. Stalno me uvjerava da je uredu da joj postavim čak i najprovokativnija pitanja i da razgovaramo o svemu, čime se očituje zrelost i inteligencija kakvu rijetko susrećemo među dvadesetogodišnjacima.
„Ovo iskustvo me je naučilo da poštujem ženinu odluku da ostane kod kuće i brine o djeci ili da nosi hidžab ili da bude generalni direktor velike kompanije”, kaže Wallova.
Dok završava rečenicu, primjećujem mladu ženu kako joj bulji u zatiljak. Oči joj prate konture jarko obojenog šala, a zatim naglo skreću. Više ne osjećam sažaljenje prema Wallovoj niti vjerujem da je obraćanje pažnje na nju rezultat prezira i straha, već se pitam da li je tu djevojku hidžab zapravo zaintrigirao.
Wallova priznaje kako kosu otkriva samo u potpuno privatnom okruženju. U tom trenutku osjećam ljubomoru što neko toliko cijeni nešto što ja uzimam zdravo za gotovo.
Autorica: Ana McKenzie
Izvor: The Daily Texan
S engleskog prevela: Adna Lojo
