Tematski Kur'an je razuđena knjiga, govori o Bogu, čovjeku, svijetu, prirodi, životu, smrti, dobru, zlu, konačnoj naravi stvari, graničnim situacijama svih stvorenja, ukratko, kazuje Velike Vijesti o vječnosti i vremenu. U Kur'anu se o svemu tome pretežno saopćava Božiji stav, Božija perspektiva, Božanski pogled na konačnu sudbinu svijeta i univerzuma. Dakako, ponekad se na stranicama Kur'ana navode i prolazna ljudska mnijenja i poneka kratkoročna čovjekova perspektiva. Božija Riječ ukazuje na njih, opominje na njih i ispravlja ih.
Kur'an nije štivo koje je ustrojeno po (čovjekovoj) logici slijeđenja jedne priče od početka do kraja. Naprotiv, sa stranica Kur'ana čitateljstvu se nadaje mnoštvo slojeva, razina ili planova Božanskoga Teksta. Samo čitanje Kur'ana je istovremeno i čin tumačenja Kur'ana, ili, pak, čovjekovog/čitalačkog ”sistematiziranja” Kur'ana. Dosadašnja tumačenja Kur'ana otkrila su i prepoznala u Kur'anu mnoga prostranstva: teofanijska, eshatološka, kosmološka, etička, antropološka…
Ali, u islamu kao vjeri, kulturi i civilizaciji, mjesto Kur'anske Poruke, važnost i značenje Kur'anskog Vjeruju je, svojom svetom simbolikom, uveliko iznad tematskog sadržaja, vanjske forme i knjiške pojave Kur'ana. U Poruku Kur'ana muslimansko čovječanstvo vjeruje kao u doslovnu i vječnu Božiju Riječ (Verbum Dei), u Apsolutov Zov kojeg je čovječanstvu prenio Muhammed, a.s., Božiji Poslanik (570–632), diktatom meleka Džibrila (anđela Gabrijela ili Duha Svetoga). Bog – Kur'an – Muhammed (Čovjek) jeste predajni lanac ili slijed koji muslimansko čovječanstvo raspoznaje kao vertikalni pravac i kao putanju dolaska/silaska Božije Riječi ili Apsolutove Poruke iz Vječnosti u vrijeme, u povijest.
Prema islamskom pogledu na svijet, nikada Bog Sebe ne objavljuje kao osobu, kao lik, kao formu, kao sliku.
Bog objavljuje Sebe slanjem Svoje Riječi čovječanstvu ili kroz Svoje neizbrojivo stvaranje svjetova beskrajnoga univerzuma. Bog (Allah), Njegovo Nedosežno i Veličanstveno Biće, Svojom Tajnom ostaje zakriven i zastrt u dubinama nebeskog plavetnila, ali istovremeno biva raskriven u Univerzumu, Prirodi, Svijetu i Povijesti, štaviše, biva prisutan – kako kaže Kur'an – u bilu srca koje čovjek osjeća u svojoj vratnoj žili kucavici! Jedna od najsnažnijih poruka Kur'ana jeste da je Bog i transcendentna (al-Batin) i imanentna (az-Zahir) Stvarnost, te da se On bez prestanka objavljuje, neprestano se očituje svim svjetovima.
Sam Kur'an moćno afirmira dva vida Objave ili Revelacije (wahy) ili dva vida očitovanja Vječne Božanske Stvarnosti.
Prvi se vid Objave Boga događa slanjem Božije Riječi Svojim stvorenjima. Bog raskriva/objavljuje Svoju Riječ Svojim Poslanicima, npr. Ibrahimu (Abrahamu), Musau (Mojsiju), Davudu (Davidu), Isau (Isusu), Muhammedu. Bog objavljuje Svoju Riječ uvijek u jeziku naroda iz koga potiče dotični Božiji poslanik.
Doista, prije zemaljske pojave Kur'ana kao Božije Riječi objavljene su mnoge Božije Knjige i Poslanice (npr. Tora ili Tawrat, Psalmi ili Zabur, Evanđelje ili Indžil, itd.). Biti musliman znači vjerovati u monoteistički kontinuitet Božije Objave, vjerovati u sve Božije Knjige i u sve Božije Poslanike i Vjerovjesnike. U tom pogledu islam je jedan veliki i snažni val duhovnosti koja kontinuirano i nepretrgnuto podsjeća na postojanje Boga i značaj vjere u Boga za čovječanstvo. Upravo je kontinuiranje monoteističke poruke ono mjesto gdje je islam otvoren prema judaizmu i kršćanstvu, gdje sebe smatra nasljednikom, ali i svježim obnoviteljem, povijesnog monoteizma ili beskompromisnog stava da beskrajni Univerzum, neizbrojiva sazviježđa, svi svjetovi Zemlje i Nebesa, imaju samo jednog jedinog Stvoritelja.
Ako imade jednog rezimea Kur'ana onda on glasi: Samo je Apsolutu (Bogu) svojstveno da bude jedan i jedini.
Doista, na mnogim stranicama i u raznolikim varijacijama, Kur'an snažno podsjeća svekoliko čovječanstvo da se prisjeti, stalno i iznova, da je Bog – jedan Bog! Nema božanstva osim Boga!
U Božijoj Objavi u vidu/formi Božije Riječi (to jest: u knjigama Tawratu, Zaburu, Indžilu i Kur'anu) glas o Jednome Bogu je iznad svih drugih glasova! Jedan Bog, to je osna poruka, prva tačka oko koje se koncentrično nižu sve druge teme i kazivanja vjerskih knjiga semitskog monoteističkog kruga, a napose Kur'ana. Islam sebe smatra slavnim baštinikom te veličanstvene poruke. Drugu vrstu, ili drugi vid/formu Objave Veličanstvenoga Božanskoga Bića, prema Kur'anu, čovjek treba razviđati i posmatrati u beskrajnom Kosmosu, Univerzumu, Prirodi, Duši, Savjesti.
U Kur'anu se riječima ayatu-llah (Božansko znakovlje) istovremeno ukazuje na:
a) Kur'anske stavke i versove, i
b) fenomene u Prirodi i u Univerzumu.
Ova dva vida Božanskog Znakovlja islamski mistici su izrazili izrekom: Kur'an je Priroda koja govori, Priroda je Kur'an koji šuti! Tu su glavni razlozi zašto muslimani visoko štuju Kur'ansku Riječ u njenom arapskom originalu, zašto njenu poruku prevode u brojne jezike, zašto taj Kur'anski Glas uznose i pronose vremenom i prostorom, zašto vjeruju u Kur'an kao živi i vječni Božiji Govor, sveto govorenje Božije, radosno javljanje Apsolutova vječnoga glasa.
Kur'an nije Bog, Kur'an je Govor Božiji! Ovaj islamski kredo uči muslimane da je za njih Kur'an najsnažnija teofanija, nenadmašno i neusporedivo govorenje Božije, vječno kazivanje Božije Riječi.
Tu su i razlozi središnjeg položaja Kur'ana u islamskom obredoslovlju, moralnim kodeksima, teološkim naučavanjima, umjetničkim ekspresijama, itd.
Islam, predanost Bogu, temeljna poruka Kur'ana
Ako je Kur'an Božija Riječ, šta tada jeste islam, i gdje je tu mjesto čovjeka? I zašto bi se islam ticao čovjeka? Iako Kur'an svjedoči i podsjeća da je osim čovjeka uvijek bilo (i ima) mnogo i drugih primalaca ili recipijenata Božije Riječi ili Božanskog Nadahnuća (npr. Zemlja, Nebesa, životinje, duhovni svjetovi, itd.), ipak je, prema slovu Kur'ana, čovjek najvažniji primalac Božije Objave.
Na ovoj tački treba spomenuti islam (ta arapska riječ znači predanost svih stvorenja ili predanost čovjeka svome Stvoritelju, Jednome Jedinome Bogu!)
Kur'an se ne može valjano razumjeti, niti se s riječju Kur'ana može ostvariti valjana komunikacija, bez spoznaje atmosfere i arome islama na njegovim stranicama. Ukratko, prema Kur'anu islam je odgovor svih stvorenja, te eo ipso i odgovor čovjeka na Božanski Zov i Poziv koji se razliježe sa stranica Božijih Riječi, Božijih Knjiga (Tawrata, Zabura, Indžila i Kur'ana), ili pak sa strana i prostranstava Univerzuma.
Kur'an u bezbroj varijacija govori da Svemilosni i Samilosni Bog želi da Mu Njegova stvorenja budu predana. Doista, Kur'an izjavljuje da su Nebesa i Zemlja predani Bogu, slave Boga (LVII: 1) i neprestano su ničice pred Njime (XVI: 49). I od čovjeka se traži isto, predanost Bogu. Tu su sržni razlozi zašto islam na arapskom jeziku (i u Kur'anskom Govoru) znači predanost Bogu.
Ma o čemu Kur'an govori: o nebesima nagizdanim sazviježđima, o kretanju Sunca i Mjeseca, pomaljanju oblaka, puhanju vjetrova, nicanju žita, rastu dražesnog cvijeća, pčelinjem sakupljanju meda, ljepoti čovjeka, padanju kiše, rijekama koje teku, raznolikosti ljudskih jezika i boja…, uvijek je to govor o islamu ili kazivanje islama. Tako se može kazati da je islam jedna Božanska Saga o predanosti svih stvorenja Jednome Bogu, Saga ispričana na stranicama Kur'ana. Kur'an afirmira islam (ili sveopću predanost Jednome i Jedinom Bogu) na posve jasan i otvoren način, kao temeljni odnos Boga i Njegovih stvorenja. Islam Kur'ana se eksplicira kao specifičan modus operandi postojanja Univerzuma, Svijeta, Života. Jer, u Kur'anskom pogledu na svijet, baš sve, svako stvorenje, svaka galaksija i svaki mravuljak, jesu na stazi koja vodi, na kraju puta, Jednome i Jedinome Bogu. Ukratko, to je taj Kur'anski pogled na islam kao opći odnos, opću čežnju na relaciji stvorenje – Stvoritelj!
Autor: akademik Enes Karić
Ostatak teksta, fusnote i literaturu dostupni OVDJE.
