Jedna od definicija hidžaba u islamskoj literaturi je: Hidžab je odjeća kojom žena pokriva svoje tjelesne ukrase pred muškarcima s kojima može stupiti u bračni odnos.
Kur’an o odijevanju
Islam nije propisao ljudima posebnu vrstu odjeće koju trebaju ili moraju oblačiti, niti specijalni način života koji moraju slijediti, ali je ustanovio određene principe i načela, čisto etičkog i društvenog karaktera, kojih se trebaju pridržavati svi muslimani, bez obzira na svoje lokalne tradicije u nošnji i stilu života.
Prvo i najvažnije pravilo u ovoj oblasti jeste pravilo kojim se definiraju granice onih dijelova tijela koji se moraju pokriti odjećom na javnim mjestima i pred drugim ljudima, kako kod muškarca tako i kod žene. To su dijelovi koji se karakteriziraju kao intimna mjesta muškarca i žene (ar. riječ avret).
Kako se može zaključiti iz kur’anskih ajeta, odijevanje ima dva cilja:
• pokrivanje stidnih mjesta
Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: „O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi, dž.š., dokazi da bi se oni opametili.” (El-E’araf: 26)
• uljepšavanje izgleda
„O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kada hoćete da namaz obavite! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.” (El-E’araf: 31)
Odijevanje muslimanke
U Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, a.s., nalaze se jasni dokazi o obaveznosti hidžaba. Navest ćemo neke od njih:
I
„Ti reci vjernicama da obore svoje poglede,
I da čuvaju stidna mjesta svoja, to im je čednije!
Allah zbilja zna sve šta oni čine!“ (En-Nur: 30)
II
„I reci vjernicama da obore poglede svoje,
i da čuvaju stidna mjesta svoja,
i da ne pokazuju ukrase svoje, osim što spoljašnje je,
i nek’ velove svoje spuste niz grudi svoje,
i nek’ ukrase svoje ne pokazuju drugima, osim svojim muževima,
ili svojim očevima, ili svojim svekrovima, ili svojim sinovima,
ili sinovima muževa svojih,
ili braći svojoj,
ili sinovima braće svoje,
ili sinovima sestara svojih,
ili prijateljicama svojim,
ili onima što ih posjeduje njihova desnica,
ili slugama muškarcima kojima nisu potrebne žene,
ili djeci koja još ne vide šta je golotinja žena!
I nek’ ne udaraju nogama svojim da bi se znalo za nakit što ga pokrivaju!
I Allahu se svi pokajte, o vjernici, da biste uspjeha imali.“ (En-Nur: 31)
Ovi ajeti sadrže kodeks ponašanja muslimana, muškaraca i žena, u društvu uspostavljaju mehanizam zaštite od neželjenih efekata pojavljivanja osobe pred drugima i propisuju djelotvornu prevenciju od moguće zloupotrebe tijela u nedopuštene svrhe. Obaranje pogleda (čuvanje očiju od griješnog gledanja), vođenje brige o intimnim dijelovima tijela, propisno odijevanje i izbjegavanje koketiranja, šarmiranja i izazovnih kretnji tijelom, efikasna su sredstva i mehanizam uspostave povjerenja među ljudima i zaštite od sumnjičenja i moralne anarhije u društvu.
… i da čuvaju stidna mjesta svoja…
Većina islamskih učenjaka je na stanovištu da stidna mjesta žene u odnosu na muškarca koji joj nije mahrem (mahrem je osoba s kojom je ženi trajno zabranjeno stupiti u brak) obuhvataju cijelo njeno tijelo osim lica i šaka. Na to izričito ukazuje hadis Esme, kćerke Ebu Bekrove, r.a., koji je zabilježio Ebu Davud u svome Sunenu, a u kome se navodi da je Esma izašla pred Poslanika, a.s., u prozirnoj odjeći. Poslanik a.s. je okrenuo lice u stranu i rekao: „Esma, kada žena spolno sazri, nije dozvoljeno da joj se vidi išta osim ovoga i ovoga – pokazavši na lice i šake.“
… i da ne pokazuju ukrase svoje, osim što spoljašnje je…
Ukras je dopušten ženi. On odgovara njenoj prirodi. Svaka žena je sklona da bude lijepa, da istakne svoju ljepotu i nakit, koji se razlikuje od vremena do vremena, ali mu je svrha ista, a to je želja da se ostvari savršenstvo ljepote i da se ona pokaže. Islam se ne suprotstavlja ovoj prirodnoj želji nego je uređuje i regulira, traži da se pojavi u punom sjaju i usmjerava je prema jednom čovjeku, suprugu koji može da gleda njene ljepote, i niko drugi do on. Drugima je to zabranjeno, osim onima koji su spomenuti u ajetu, a kod kojih pogled neće izazivati strast kad to vide. Stav većine islamskih pravnika je da se izuzimanje odnosi na lice i šake (ono što je ionako spoljašnje).
Mišljenje jednog dijela islamskih pravnika se razlikuje i zasnovano je na hadisu koji se prenosi od Aiše r.a., a odnosi se na pokrivanje čitavog tijela, pa čak i lica.
Prenosi se da je Aiša r.a. rekla: „Dok smo bile u ihramima na hadžu s Allahovim Poslanikom, a.s., pored nas bi prolazili konjanici. Kad bi nam se približili, svaka od nas bi svoje lice pokrila džilbabom. A kad bi prošli, ponovo bismo se otkrile.“
Ova grupa pravnika smatra da je spoljašnje samo ono što prekriva cijelo tijelo, odjeća u obliku džilbaba ili nekog drugog ogrtača i onoga što prekriva lice, a da nije otkriven bilo koji dio tijela.
… i nek’ velove svoje spuste niz grudi svoje…
Ovdje je upotrijebljena riječ humur (množina od riječi himar) koja označava veo za glavu koji su uobičajeno koristile žene prije i poslije dolaska islama. U predislamsko doba on je nošen kao neki ukras i puštao se da pada lagano preko leđa, tako da su vrat i izrez na haljini koji pokriva grudi (džujub, riječ koja je upotrijebljena u ovom ajetu) bili otkriveni. Prema ovom kur’anskom ajetu, muslimanka je dužna prekriti glavu maramom i njome ili nečim drugim pokriti svoja prsa i vrat.
… I nek’ ne udaraju nogama svojim da bi se znalo za nakit što ga pokrivaju!
Poznato je da su žene u predislamsko doba nosile nakit i na nogama. Prilikom hoda ili udaranja nogama, nakit bi zveckao i privlačio pažnju prolaznika i prisutnih. Zabrana zveckanja nakitom je u svrhu sprečavanja privlačenja pažnje muškaraca i time izazivanja eventualne smutnje. Ovo zveckanje nakitom, obaranje pogleda, vođenje brige o stidnim mjestima, propisno odijevanje i izbjegavanje izazovnih kretnji tijelom je sve u cilju uspostave povjerenja i poštovanja među muškarcima i ženama.
… I Allahu, dž.š., se svi pokajte, o vjernici, da biste uspjeha imali.
U posljednjem dijelu ajeta Allah, dž.š., poziva i muškarce i žene na kajanje, jer je čovjek stvoren slabim bićem i niko nikada nije slobodan od grešaka i iskušenja.
III
„O vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim,
I ženama vjernika – neka spuste haljine svoje!
Tako će najlakše biti prepoznate i vrijeđane biti neće.
A Allah, dž.š., prašta i samilostan je.“ (El-Ahzab: 59)
Allah, dž.š., se obraća Poslaniku, a.s., i traži od njega da svojim ženama, svojim kćerima i svim vjernicama kaže da preko sebe stave haljine koje će prekriti njihova tijela kako bi se razlikovale od ostalih žena koje su imale običaj da prilikom izlaska iz svojih kuća otkriju neke dijelove tijela, kao što su vrat i kosa. Takvim načinom oblačenja rizikuju da budu izložene pogledima prolaznika koji mogu imati griješne misli i pogrešna očekivanja od njih, te ih svojim riječima ili postupcima vrijeđati.
IV
„A ostarjelim ženama, koje više ne žude za udajom,
grijeh nije da odlože plaštove svoje,
a da se suzdrže – to im je bolje.
Allah, dž.š., sve čuje i sve zna.“ (En-Nur: 60)
Obaveza nošenja hidžaba je skinuta s onih žena koje zbog svoje starosti više ne osjećaju spolnu žudnju i čije tijelo kod muškaraca više ne izaziva uzbuđenje. Međutim, i od njih se traži suzdržanost, ne više tako strogo kao od mlađih žena. Zato što je suzdržanost u pokazivanju svoga tijela pohvalna sama po sebi i zato što starije žene trebaju biti uzor mlađima.
Kvalitet i osobine ispravnog hidžaba
Da bi ženina odjeća bila prihvatljiva s islamskog stanovišta mora ispunjavati sljedeće uvjete:
- da pokriva cijelo tijelo koje se tretira kao stidna mjesta,
- da nije providna,
- da ne bude tako tijesna da ocrtava pojedine dijelove tijela i ističe izazovna mjesta,
- da žene ne oblače odjeću karakterističnu za muškarce ni muškarci specifično žensku odjeću,
- da ne bude odjeća koju obično nose nadmene, uobražene i ohole osobe,
- da ne bude toliko sjajna i upadljiva tako da svako primjećuje i odjeću i ženu.
Treba naglasiti da islam ne zabranjuje nošenje lijepe, kvalitetne, skladne, stilski dotjerane i uredne odjeće ni muškarcima ni ženama. Naprotiv, to je poželjno, pohvalno i primjereno ponašanje. Neprihvatljivo je samo pretjerivanje i ekstravagancija.
Islam, s druge strane, osuđuje zapuštenost, neurednost i nebrigu prema izgledu tijela, odjeće, obuće i ukupnog životnog ambijenta. Brojni su hadisi u kojima Poslanik, a.s., osuđuje pojedine ljude koji su se pojavljivali u društvu zapušteni, neuredni, nesređeni i neprikladno odjeveni. Tako je jednom prilikom vidjevši čovjeka kako hoda nepočešljane kose rekao: „Zar ti nemaš baš ništa čime bi se počešljao?“ (Hadis je zabilježio Malik u Muvettau). Za drugoga, koji je nosio prljavu odjeću, rekao je: „Pa zar ne možeš nabaviti ništa čime bi oprao svoju odjeću?“ (Ebu Davud).
Islam posve realno posmatra muškarca i ženu, uvažavajući sve njihove kvalitete i vrijednosti, ali uzimajući u obzir i sve njihove porive, slabosti, nedostatke i nepredvidljivosti. Otuda se i propisi koji regulišu pitanje odijevanja, pokrivanja i otkrivanja tijela muškarca i žene općenito, a posebno onih dijelova koji spadaju u stidna mjesta, karakterišu pojačanim oprezom i restriktivnošću, a sve u cilju očuvanja moralne čistote i čednosti pojedinaca, porodice i društva.
Izvor: Grupa autora, Skripta za Školu islama – drugi stepen, CEI Nahla, Sarajevo, 2016, str. 35-39.
