Prva džamija na tlu Afrike
Rimsku tvrđavu Babilon, prvo naselje na području današnjeg Kaira 642. godine, deset godina nakon Poslanikove smrti, osvojio je ashab Amr ibn el-As. Arapski vojni logor u blizini – El-Fustat – postao je dom prve džamije sagrađene na afričkom tlu, a oko nje je ubrzo nikao mali grad koji će narednih stoljeća biti prva muslimanska prijestolnica na području Egipta i baza za dalja osvajanja u Africi.
Ibn Tulunova džamija
Jednu od najstarijih kairskih džamija sagradio je Ahmed ibn Tulun, osnivač turske dinastije Tulunija, prve lokalne dinastije među stotinama onih koje će se pojaviti na političkoj pozornici od 9. stoljeća nadalje i graditi svoje prijestolnice od Atlantika do Pacifika. Tulunije će na vlasti ostati nepunih 40 godina, ali neobična džamija koju su sagradili postat će jedan od zaštitnih znakova Kaira stoljećima kasnije.
Minaret Ibn Tulunove džamije neobično podsjeća na Malviju, spiralni minaret velike džamije u Sammari u Iraku, a lukovi u obliku potkovice pečat su andaluzijskih umjetnika koji su nakon bijega pred progonima evropske kršćanske rekonkviste radili na obnovi džamije.
El-Kahira – rađanje Kaira
Arapska šiijska dinastija Fatimija u 10. stoljeću proširila je vlast na cijelu Sjevernu Afriku, Južnu Italiju i dijelove Bliskog Istoka (Siriju, Hidžaz, Jemen) i proglasila treći paralelni hilafet u islamskom svijetu, uz Emevije u Španiji i Abbasije u Bagdadu. Fatimijski vojskovođa Dževher 969. godine osvaja Egipat, a 970. započinje gradnju nove prijestolnice za fatimijskog halifu El-Mu'izza. Prema jednoj od predaja iz tog vremena, nakon što je odabrana lokacija tražio se povoljan trenutak za početak gradnje na koji će ukazati položaj zvijezda. Radnici su stajali oko gradilišta i čekali na znak koji će im dati vojskovođa Dževher, tako što će aktivirati zvona nanizana na užad. Ali baš kad je Mars dosegao svoj zenit jedan gavran je sletio na uže, zvona su zazvonila, radnici su počeli kopati, a grad je postao „Osvajač“, na arapskom „El-Kahira“, prema nazivu za planetu Mars (nedžmul-kahira).
Iste godine Fatimije grade i džamiju Al-Azhar, u čast hazreti Fatime, uz koju podižu čuveni univerzitet koji će nekoliko stoljeća kasnije izrasti u jedan od najznačajnih obrazovnih centara sunijskog islama.
Salahuddinov Kairo
Kurd Salahuddin, vezir posljednjeg fatimijskog vladara, 1174. godine proglašava se sultanom Egipta i osniva dinastiju Ejjubija koja će postati lojalna hilafetu Abbasija u Bagdadu i sunijskom islamu. Salahuddinova vladavina mijenja lice Kaira koji od fatimijske palače postaje razvijeni trgovački centar, otvoren za trgovce i putnike sa svih strana svijeta. Gradnja Salahuddinove citadele – monumentalne tvrđave na strateški značajnoj poziciji, uz novi, 20 kilometara dugačak zid na istočnoj strani grada Kairu gradu daje potpuno novi izgled. Salahuddin Kairo dodatno ovjenčava slavom odnoseći pobjede nad križarima, a najveći odjek imalo je oslobađanje Jerusalema 1187. godine nakon kojeg će se priča o Salahuddinu i njegovim viteškim postupcima proširiti cijelim svijetom.
Memlučki Kairo
Turci Memluci 1250. godine preuzimaju Kairo i započinju turbulentnu eru koja će tokom narednih nekoliko stoljeća grad učiniti vodećim intelektualnim i ekonomskim centrom Bliskog Istoka. Nakon pada Bagdada Memluci su 1260. kod Ajn Džaluta zaustavili prodor Mongola i abbasijskim halifama pružili utočište u Kairu, što im je dalo vrlo značajnu političku moć u cijelom regionu. Njihovi brojni graditeljski poduhvati učinili su da Kairo izraste u fascinantni „grad hiljadu minareta“.
Kairo iz pera Ibn Betute, Ibn Halduna i Evlije Čelebije
Slavni arapski putopisac Ibn Betuta na proputovanju kroz Kairo 1326. godine zabilježio je utiske koje Kairo tog vremena ostavlja na posjetitelje:
„Stigao sam… u grad Kairo, majku gradova… gospodaricu širokih provincija i plodnih zemalja, s bezgraničnim mnoštvom građevina, bez premca u ljepoti i sjaju, mjesto susreta putnika koji dolaze i odlaze, mjesto gdje zastaju i slabi i snažni… Gomile ljudi njim plove, poput morskih valova i čini se da ih jedva uspijeva držati pod kontrolom.“
Ibn Haldun, jedan od najvećih umova islamske intelektualne tradicije, utemeljitelj sociologije i jedan od prvih mislilaca koji se bavio filozofijom historije u Kairu je proveo posljednje dvije decenije svog života. U Kairo su ga životni putevi doveli neplanirano, 1382. godine, nakon što je morao odgoditi put na hadž na koji je krenuo iz Tunisa. Njegova djela su već bila poznata u Kairu, pa su ga na Al-Azharu oduševljeno dočekali i učenjaci i studenti. Posljednje godine života posvetio je predavanjima i dovršavanju svojih djela, a smrt ga je zatekla na poziciji kadije 1406. godine.
O svom susretu s Kairom Ibn Haldun je pisao: „Vidio sam svjetsku civilizaciju i zemaljski vrt, mjesto gdje se okupljaju različiti narodi i najprosvjećeniji ljudi, kapiju islama i sjedište moći, gdje blistaju palače i ivani, gdje hanikahi, medrese i mladost cvjetaju na svakom horizontu, a ljudi znanja ga osvjetljavaju poput mjeseci i planeta. Onaj ko nije vidio Kairo ne zna šta je snaga i slava islama.“
I veliki osmanski putopisac iz sedamnaestog stoljeća Evlija Čelebija, koji je skoro 50 godina putovao širom Osmanskog carstva, posljednjih 10 godina života proveo je u Kairu gdje je napisao posljednja poglavlja svoje Seyahatname (Putopisa) koja počinje Istanbulom i završava Kairom. U dobi od 60 godina krenuo je na hadž u Meku, vraćajući se s egipatskom karavanom u Kairo, gdje je ostao sve do svoje smrti 1684. godine. Njegov opis Kaira u posljednjem, desetom poglavlju Putopisa vrlo je impresivan i pun anegdota iz svakodnevnog života. Iz njegovih opisa saznajemo kako je mirisala unutrašnjost Velike piramide, kako je zvučao koptski jezik, kakav je osjećaj bio stisnut na pijaci magarcima „toliko brojnim da su zavladali gradom“:
„Ne postoji grad u cijelom svijetu, a kamoli u Osmanskom carstvu, koji ima takvo more ljudi i tako plodnu zemlju kao što je ova. Kairo zovu Majkom svijeta zato što, ako bi cijeli svijet pogodila nestašica i glad, Egipat ga može nahraniti; ali ako, ne daj Bože, Kairo pogodi glad samo na jedan jedini dan, svi usjevi svijeta ga ne bi mogli nahraniti. Jer Kairo je more ljudi.“
Osmanski Kairo – ogledalo Istanbula
Osmanlije su nakon osvajanja Egipta 1517. godine Memluke učinile svojim vazalima, ali njihove najznačajnije graditeljske poduhvate nisu prepustili zubu vremena, pa je jedinstvena ljepota memlučke arhitekture ostala vidljiva u Kairu sve do danas. Građevine u osmanskom stilu u Kairo su donijele duh Istanbula koji se ovdje isprepleo sa snažnim memlučkim stilom, a razmjena materijala, znanja i arhitekata između dvije velike prijestolnice rezultirat će novim veleljepnim zdanjima u oba grada.
Tragovi Bosne u Kairu
Skorija istraživanja otkrila su da postoji jedna kairska džamija iz osmanskog perioda čiji je utemeljitelj Bošnjak. Riječ je o Mahmud-pašinoj džamiji, u narodu poznatoj kao Mahmudija čiji je vakif Maktul Mahmud-paša Bošnjak, egipatski valija i jedan od najutjecajnijih osmanskih ličnosti sredine XVI stoljeća u Egiptu i na Bliskom Istoku. Mahmudija je sagrađena 1567. godine u blizini Citadele, na trgu Salahuddina Ejjubijje.
Tragovi Kaira u Sarajevu
Austrougarski arhitekt Alexander Wittek, u potrazi za inspiracijom za dizajn sarajevske Vijećnice 1892. godine otputovao je u Kairo, gdje je proučavao arhitekturu koja bi mu mogla poslužiti kao uzor. Odabrao je džamiju i medresu sultana Hasana na osnovu kojih je napravio nacrte za Vijećnicu. Tako je utjecaj kairske arhitekture stigao i do Sarajeva.
Pripremila: Elmina Mušinović
