Kako da znamo kad trebamo ustrajati u nečemu, a kad odustati? To je pitanje na koje je prilično teško odgovoriti. Da li odustati od svojih snova? Ili ih nastaviti slijediti? Jesam li uporan/na? Ili sam naivan/na? Odgovor zavisi od toga kako ćeš procijeniti svoju namjeru, količinu uloženog truda i svoja djela.
Zašto to uopće želiš ostvariti?
Možda je to san koji sanjaš od djetinjstva, kao što je postati profesionalni sportist/kinja ili astronaut/kinja. To može biti strast, poput otvaranja kafića ili kreiranja najprodavanije videoigre. To može biti čak i tvoja upornost da pronađeš rješenje za programiranje arhitekture oblaka za složeni problem u pohrani podataka za koji niko drugi ne misli da ga je moguće riješiti.
Bez obzira na vrstu sna, mora ti biti jasno zašto želiš postići baš to. Kakvu važnost taj san ima u tvom srcu?
Živimo u kulturi u kojoj nas uče da je sve moguće. Naučeni smo razmišljati na veliko, sanjati na veliko i postizati još veće. Rijetko kad nas nauče da usporimo i procijenimo zašto uopće želimo ostvariti neki san?
Je li tvoj identitet vezan za to? Od koga tražiš potvrdu? Šta bi za tebe značio neuspjeh da to postigneš? Osjećaš li da si predoređen/a za to? Je li to samo bijeg od teže stvarnosti?
Nije baš ugodno zastati i proći kroz ovu vježbu samorefleksije. Svijet oko nas tjera nas da se osjećamo tako da u trenutku kad prepoznamo nešto što nas zanima moramo odmah preći na djelo kako bismo to i ostvarili.
Šta će biti potrebno da stigneš do cilja?
Ako ne uspijemo ispravno procijeniti svoje namjere, nećemo uspjeti procijeniti ni količinu rada koji je potreban da nešto postignemo. Drugim riječima, kad postanemo zaluđeni ciljem potcjenjujemo količinu rada koja je potrebna da bismo ga postigli.
Kao što nam je rečeno da slijedimo svoje snove, govore nam i da ih možemo ostvariti ako dovoljno radimo. Također nas navode da povjerujemo da ako se dovoljno trudimo, zaslužujemo postizanje našeg cilja. Ovo idealiziranje upornosti izgrađeno je na pristrasnosti preživljavanja i nema veze sa stvarnošću. (1)
Na svaku osobu koja se preselila u Los Angeles i radila kao konobar prije nego što je postala velika filmska zvijezda dolaze hiljade drugih koje su propale na potpuno istom putu. Rado dijelimo priče o autsajderu koji savladava sve prepreke, nikad ne prihvata ne kao odgovor i uspije. A nikad ne slušamo priče o ljudima koji su uništili svoje živote i nikad nisu došli do cilja.
Naprimjer, ja uvijek padnem na emisiju Shark Tank. Uvijek me navuku kad neki par dođe u emisiju i priča o tome kako su dali sve od sebe. Ispraznili su kreditne kartice, prodali kuću, preselili se u podrum svojih roditelja i sve uložili na uspjeh svog proizvoda (nečega poput kape za tuširanje s ugrađenim peškirom) koji se pretvorio u biznis vrijedan milijardu dolara.
Kolika je cijena neuspjeha? U kojem trenutku kažemo da je dosta? To nas dovodi do posljednjeg pitanja.
Je li vrijedno truda?
Odgovor na ovo pitanje zahtijeva promjenu načina razmišljanja. Moramo preći put od orijentiranosti na odredište do orijentiranosti na proces. Hoće li trud koji sam uložio/la biti plodonosan čak i ako ne postignem krajnji cilj?
Zamislite IT radnika koji se bavi problemom programiranja arhitekture oblaka. Lako bi se moglo ustvrditi da čak i ako u konačnici ne riješi problem, usput bi ipak stekao neprocjenjive uvide koji bi se mogli iskoristiti za alternativno rješenje.
Ovo je još jasnije ako uzmemo u obzir osobu koja je sanjala da nauči Kur'an napamet ili ima cilj naučiti arapski. Trud sam po sebi ima svoju korist i nagradu, čak i ako ne dosegne krajnji cilj.
Ali šta ako je cilj san o posjedovanju vlastitog biznisa i insistiranje na tome da to bude baš kapa za tuširanje s peškirom koju si izmislio/la? Istina, možda ćeš usput naučiti neke stvari, ali je li to zaista vrijedno toga?
Jedan od načina da saznaš odgovor na to je da unaprijed postaviš „zamke“. Prije nego što počneš identificiraj okolnosti pod kojima obećavaš sebi da ćeš odustati. Naprimjer, kažeš sebi da ako ne budeš mogao/la završiti kodiranje prve verzije svoje videoigre i ostvariti 100.000 preuzimanja unutar 18 mjeseci, onda ćeš odustati. To pomaže da ublažiš i emocionalnu pristrasnost i zabludu nepovratnih troškova koja može uzrokovati da nastavimo iracionalnim putem.
Na kakve si žrtve spreman/na? One mogu biti finansijske, ali mogu biti vezane i za međuljudske odnose. Vrijedi li žrtvovati društveni život da bi svake večeri ostao/la kod kuće radeći na scenariju? Šta će se dogoditi ako ti roditelji kažu da je glupo potrošiti svoju životnu ušteđevinu na kapu za tuširanje s peškirom? Hoćeš li ih smatrati toksičnim mrziteljima i prekinuti veze s njima? Ili ćeš moći prepoznati da je tvoj san možda nerealan?
Šta ako je tvoj san da završiš prestižni fakultet? Jesi li spreman/na žrtvu preuzimanja određenog duga? Da se odseliš od porodice koja legitimno kaže da trebaš ostati? Moguće je da ćeš doći do odgovora da je žrtva vrijedna toga. Suština je ovdje da prođeš kroz proces refleksije i procijeniš svoje djelovanje. Mnogi će preskočiti taj proces i smatrati da trebaju učiniti sve što je potrebno za ostvarenje vlastitog sna.
Traženje kvalificirane potvrde još je jedan način da se utvrdi isplati li se trud. Ako je moj san da postanem profesionalni košarkaš, moram dobiti stručnu povratnu informaciju. Ako mi ta stručna povratna informacija govori da su šanse da niski sredovječni momak koji ne može ni skočiti zaigra u ligi ravne nuli – onda znam da trošenje četiri sata dnevno na treninge baratanja loptom nije način da pokažem svoju upornost. S druge strane, ako sanjam o vlastitom restoranu i počnem pobjeđivati na nekim lokalnim takmičenjima i dobijati upite za kejtering – to bi mogao biti signal da je moj san možda realniji.
Povežite svaki svoj potez s ahiretom
Kur'an nas podsjeća da je život krhak: „Navedi im kao primjer da je život na ovome svijetu kao bilje, koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho, i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može!” (Kehf, 45)
Svoje vrijeme, energiju i fokus moramo koristiti sa svrhom. Trebali bismo paziti na to da ne trčimo za nečim što je u konačnici lakomisleno i neozbiljno, bez obzira na to koliko to želimo.
Čak i dok se bavimo nečim što je generalno povezano s ovim svijetom obratimo pažnju na stvari koje daju vrijednost više za oba svijeta, i u procesu i u rezultatu.
Svjesno se suprotstaviti vlastitim željama, čak i kad možda ne vidimo ništa loše u njima, zahtijeva posebnu vrstu izdržljivosti.
To me podsjeća na sljedeći hadis (koji objašnjava 105. ajet sure El-Maide: „O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao!“):
Vi međusobno naređujte dobro i pozitivno i zabranjujte pokuđeno i zabranjeno, sve dok ne vidiš da se pokorava pohlepi, da se strast slijedi, da je data prednost dunjalučkim interesima i da je svako opčinjen svojim mišljenjem i stavom, onda se brini samo za sebe i kloni se svijeta, jer su pred vama dani u kojima će strpljivi biti kao onaj ko je stegnuo žar u šaci… (bilježi Ebu Davud)
Prilagođeno sa ibnabeeomar.com
Prevela i prilagodila: Elmina Mušinović
_____________________
1) Pristrasnost preživljavanja je kada o nečemu sudite na osnovu nepotpunih informacija. Naprimjer, postoji mnogo članaka s naslovima poput „Pet stvari koje milioneri rade svako jutro“. Da li to znači da ćete radeći te stvari svakog jutra postati milioner? Ne, jer ima mnogo ljudi koji su to uradili, a nisu postali milioneri, a ima i mnogo ljudi koji su to uradili i postali milioneri. Dakle, ovi članci su prvenstveno zasnovani na onima koji su ,,preživjeli” i odbacuju sve druge ljude koji su radili istu stvar, ali nisu postali milioneri.
