Drugi, pak, u islamskom svijetu, nasuprot njima, prihvataju sve što dolazi i sa istoka i sa zapada, bez preispitivanja, i odlučno stoje uz to, optužujući one koji to odbacuju da su neznalice, zaostali i nazadni. Prema njihovom mišljenju, sve što dolazi iz razvijenih zemalja doprinosi napretku i razvoju. Dešava se često da se ove dvije grupacije konfrontiraju i upuštaju u jalove rasprave, trošeći tako previše truda i vremena bez ikakve koristi. Među pitanjima o kojima raspravljaju je i pitanje odnosa prema zapadnim orijentalnim studijama , a posljednjih godina i odnos prema globalizaciji.
Obje ove skupine, bez obzira koliko se njihovi stavovi razlikovali, imaju jednako jednostavno shvatanje, jer ne žele vidjeti sve i pozitivne i negativne strane nekog pitanja, što bi objektivna analiza pokazala. Stoga mi, odmah na početku nismo ni za ni protiv globalizacije, nego samo za njeno kritičko i razumno razmatranje, a tako je i u vezi sa drugim novim pojavama. Mislim da je nužno za muslimane da imaju analitičko promatranje koje zadire u dubinu pitanja, sa svim njegovim dimenzijama, raščlanjujući ga i analizirajući ga sa svih aspekata, utirući tako put na kojem ne treba zanemarivati realnost, ali se ne treba brzopleto povoditi ni za svakim novim pozivom.
Volio bih ovdje ukazati na nekoliko stvari koje treba uzeti u obzir:
- Islam kao vjera nije ideološki pravac i pojava koja se vezuje samo za neki određeni trenutak pa da za njega treba strahovati od nadolazećih ideoloških struja ili pravaca. To je vjera koja je duboko ukorijenjena unutar muslimanskog bića, čvrstih je osnova i ne mogu je ugroziti neke pojave i struje koje se iznenada javljaju, a tako i nestaju. Za ovu vjeru ne treba strahovati od bilo kakvih pokreta, unutrašnjih ili vanjskih, bez obzira koliko oni bili jaki, sve dok muslimani budu islam ispravno razumijevali i na pravi način budu poimali njegove plemenite intencije, uzvišene ciljeve i njegovu istinsku bit.
- Globalizacija je realnost koja se ne može tek tako negirati. To je pojava koja je počela prvo na ekonomskom planu, a onda se proširila i na područja politike i kulture. Ta realnost je činjenica koja je pred nama i ne može se nijekati.
- Ne smijemo zaboraviti da nismo sami na ovoj planeti, da živimo u vremenu komunikacijske, informatičke i tehnološke ekspanzije, u vremenu osvajanja nebeskih prostranstava, a to znači da nema mjesta nekakvom getoiziranju i povlačenju u sebe.
Ako globalizacija teži brisanju vremeskih, prostornih, kulturalnih, političkih i ekonomskih granica među narodima i pokušava na različite načine nametnuti određene vrijednosti i kulturu, a to je zapadna kultura i vrijednosti jakih, to ne znači da trebamo paničiti i gubiti prisebnost jer nam to neće nimalo koristiti, niti omogućiti da pravilo rasuđujemo. Mi smo, kako sam već spomenuo, pred realnošću s kojom se moramo suočiti i koja nije isključivo zlo niti, pak, isključivo dobro. Stoga se prema njih trebamo tako i odnositi.
Globalizacija ima svoje bitne i suštinske elemente, ali i one koji idu uz njih, a s kojima su ljudicijele planete došli u dodir. To se očituje, naprimjer, u raširenosti brze hrane i pića poput hamburgera i coca-cole, odjevnih artikala poput jeansa, raznih programa, filmova, dobrih i loših kulturnih sadržaja, te raznih pomagala za ugodniji život, itd.
Međutim, u svemu tome najvažnije je ono što sa sobom nosi globalizacija u vidu određenih principa u domenu porodičnih, spolnih i društvenih odnosa koji su preovladavajući na Zapadu kao glavnom izvozniku globalizacije. Nije dovoljno samo zatvoriti vrata i prozore pred bujicom globalizacije, jer će ona do nas doći preko satelita, satelitskih antena, televizije i interneta. Dakle, pred nama je realnost o kojoj se mora dobro razmisliti da bi se prema njoj moglo ispravno postaviti.
Globalizacija, kako je mi vidimo, predstavlja za muslimane indirektan poziv da budu samokritični, kako bi neke stvari preispitali i kako bi svoju kuću iznutra uredili, premda, taj poziv, naravno, nije intencija zagovornika globalizacije. Neki su mišljenja da globalizacija predstavlja izazov za muslimane. Smatram da je to koristan izazov ako se muslimani prema njemu budu odnosilina pravi i razuman način, bez pretjeranog uzbuđivanja.
Kada je riječ o islamu i globalizaciji, ja ovdje neću moći opširno i detaljno govoriti o svim aspektima globalizacije i njenim raznolikim dimenzijama, jer to mi nije ni namjera. Stoga ću u narednim stranicama akcenat staviti na samo neke bitne dimenzije globalizacije, a posebno na njene najvažnije aspekte: ekonomske, političke i kulturne, kao i na stav islama prema svemu tome.
Ekonomska strana globalizacije
Kad je riječ o ekonomskoj strani, ona se smatra najistaknutijim aspektom globalizacije. Taj domen globalizacije ogleda se u slobodnom tržištu, zajedno s onim što uz to ide, kao što je brisanje granica pred protokom trgovine, roba, usluga, kapitala, zatim otvaranju vrata međusobnim razmjenama bez ikakvih prepreka te formiranju gigantskih ekonomskih grupacija od strane razvijenih zemalja. Ekonomske centre globalizacije predstavljaju divovske multinacionalne korporacije koje upravljaju svjetskom ekonomijom a njihov se profit gomila na račun siromašnih zemalja južne hemisfere kao i međunarodne monetarne organizacije poput Svjetske banke (WB) i Međunarodnog Monetarnog Fonda (IMF).
Ako bismo u vezi s navedenim smjeli izraziti svoje mišljenje, mada je ono nekompetentno, uvjereni smo da bi ovaj ekonomski aspekt globalizacije mogao koristiti muslimanima u formiranju ekonomskih grupacija. To znači da bi se bez oklijevanja morali usmjeriti ka formiranju Arapske ekonomske Grupacije, Islamske ekonomske grupacije, ali biti i članom drugih grupacija, regionalnih i međunarodnih. Morali bismo u domenu proizvodnje podići nivo kvaliteta, što bi nam omogućilo da budemo konkurentni na međunarodnom tržištu, uz nužnu koordinaciju i usavršavanje u oblasti proizvodne specijalizacije raznih proizvoda.
Trebali bismo aktivirati međusobnu trgovinsku saradnju među islamskim zemljama, jer njen procenat, na veliku žalost, ne prelazi 10% od ukupne trgovinske razmjene islamskih zemalja sa ostatkom svijeta.
Kada bi muslimani u svemu tome uspjeli, vjerovatno ne bi bilo značajnijih opasnosti po islamski svijet od ekonomskog aspekta globalizacije. I kad bi na ekonomsku snagu odgovorili istovjetnom ekonomskom snagom, tada bismo bili sudionici globalizacije, a ne podanici i imali bismo značajan utjecaj na ekonomski aspekt globalizacije i njeno korigovanje.
Veoma je važno kako ćemo se postaviti prema ovoj novoj realnosti i veoma je važno djelovati na pravi način. Ako, pak, zanemarimo činjenice i zadovoljimo se samo rječnikom nijekanja, osude, optuživanja i neodobravanja metoda prevlasti, hegemonije i nametanja zapadnog poretka i sl., bavit ćemo se samim sobom i zadovoljavati se odbranom golih života. Time razuman musliman ne može biti zadovoljan. Nema potrebe podsjećati da islamske zemlje imaju sve preduslove ekonomske snage. Te zemlje su bogate prirodnim resursima, geografski smještene na strateškim položajima, raspolažu velikim ljudskim potencijalom, a ne nedostaje im ni naučnog potencijala ili znanja u oblasti ekonomije. Jedino im je potrebna jaka volja da željeni ekonomski razvoj i postignu.
Politički aspekt globalizacije
Kada je riječ o političkom aspektu globalizacije, njegove najistaknutije crte s kojima se susrećemo su demokratija, ljudska prava i politički pluralizam. Uprkos tome, možemo naći među muslimanima one koji su skloni odbacivanju demokratije, nazivajući je zapadnim proizvodom i tuđinskim uređenjem.
Činjenica je da je islam uspostavljajući šuru ustanovio okvirni, nužni princip od kojeg se ne može odstupati, ali je u isto vrijeme dao muslimanima slobodu da odaberu oblik šure koji će se primjenjivati i prilagođavati u skladu s vremenom. Možda je trenutno njen odgovarajući oblik parlament koji se formira direktnim i slobodnim izborima, ali to može biti i neki drugi oblik koji će odgovarati nekom drugom vremenu.
Po pitanju ljudskih prava, islam je uvijek težio tome da brigu o njima usadi u srca ljudi, kao i da se poštuju i u stvarnom životu. Allah dž.š., je čovjeka, općenito, počastio i sve ljude izjednačio bez obzira na njihovo porijeklo, naciju, boju kože i ubjeđenje, a naredio da se među ljudima uspostavi mjerilo pravičnosti. Intencije islamskog vjerozakona se očituju u zaštiti ljudskih života, vjerovanja, razuma, imetka i časti. Uz to se vežu mnoga druga prava, koja je čovječanstvo spoznalo tek u novije doba. Stoga se ne trebamo plašiti i strahovati od ovog aspekta globalizacije, koji poziva demokratiji i poštivanju ljudskih prava.
Politički pluralizam ne treba stavljati u negativan kontekst. Ako nam je islam dozvolio idžtihad u stvarima vjere, pa kako ga ne bi dozvolio u svjetovnim stvarima. Na to se i odnose riječi Poslanika a.s., kad je rekao: „Vi bolje poznajete stvari koje se tiču ovog svijeta.“ Idžtihad podrazumijeva mnoga različita mišljenja. Islam je mudžtehidu koji i pogriješi u svome promišljanju obećao nagradu, a ako još u njemui pogodi, onda dvostruku, podstičući nas time na idžtihad. Najbolji primjer za to je brojnost islamsko-pravnih škola.
Dakle, politički pluralizam nije novotarija ili nešto što je po islamu odbačeno, nego je sredstvo kako bismo putem promišljanja svoj život učinili boljim u svim njegovim sferama. Ne smijemo zaboraviti da je sve u islamu osigurano moralno-etičkim vrijednostima koje je on uspostavio, ali i poznatim Poslanikovim pravilom:“ Ne nanosi štetu ni sebi, ni drugima.“
Najprimjerenije bi bilo da mi muslimani budemo uzori u vrijednostima demokratije, ljudskih prava i pluralizma, a ne da čekamo da nam drugi pričaju o nužnosti njihovog pridržavanja. Sve te vrijednosti su sastavnice islamskog učenja, koje teži dobru i koristi za sve ljude. Jedna od poznatih izreka iz islamskog prava je:“ U čemu je korist (za ljude), tu je i Božiji vjerozakon.“ Ako je to tako, najprikladnije bi bilo da mi muslimani budemo sudionici i pozitivno utječemo na jačanje dedmokratskih vrijednosti, ljudskih prava i političkog pluralizma. Preko našeg pozitivnog sudioništva imali bismo aktivnu ulogu u otklanjanju svih negativnosti koje skreću ove vrijednosti sa njihovog ispravnog etičkog kolosijeka.
Na taj način islamski svijet bi izbjegao opasnost koju donosi globalizacija u ovom pogledu, a koja se očituje u vrlo čestom uplitanju međunarodne zajednice u međunarodne odnose, namećući razne sankcije političkim opcijama koje ne drže do vrijednosti demokratije, ljudskih prava i pluralizma, kako bi ih prisilili da se pokore vrijednostima političke globalizacije. Sve bi to možda i bilo uredu kada u svemu tome međunarodna zajednica ne bi imala svoje interese, primjenjivala duple standarde i bila pristrana. Međutim, u praksi se potvrđuje sasvim suprotno.
Kulturni aspekt globalizacije
Kada je riječ o kulturalnom domenu globalizacije – ako bi to značilo postojanje jedinstvene svjetske civilizacije koja bi težila da pojedinca učini više svjesnim po pitanju zajedničke sudbine čovječanstva, da više shvata opasnosti koje mu prijete, kao što su opasnosti koje prijete prirodi, ali i druge opasnosti, poput oružja za masovno uništenje, organiziranog kriminala, ovisnosti, bolesti savremenog doba, kao što je AIDS i slično – u tom slučaju sam ubijeđen da ne bi bilo mimoilaženja. Zapravo, protivrječnost se u suštini javlja zbog mogućnosti da kulturalna globalizacija, s onim što ona nosi sa sobom, zaprijeti kulturalnim posebnostima pojedinih naroda i širenjem nekih vrijednosti samo jedne određene kulture – one zapadne. To bi moglo predstavljati prijetnju posebnostima pojedinih kultura i dovesti do njihovog nestanka i to, najvjerovatnije, predstavlja najvažniji prigovor koji se iznosi sa muslimanske strane i javlja se kao jedan od najvećih izazova s kojima se susreće islamski identitet muslimanskih naroda.
Stvari, međutim, potrebno malo bolje razmotriti. Islam je otvorena vjera koja ne odbacuje neku kulturu samo zato što joj je strana, nego je pažljivo proučava i uzima ono što će joj koristiti u njenom civilizacijskom hodu. To potvrđuju riječi Poslanika a.s.: „Mudrost je izgubljena stvar vjernika, pa gdje god je nađe, uzme je.“ Poznata je i predaja: „Tražite nauku, pa makar i u Kini“, odnosno, pa makar i kod onih koji ne pripadaju vašoj vjeri, ili po drugom tumačenju, makar i u najudaljenijim mjestim na Zemlji. Pri uzdizanju svoje kulture muslimani su se okoristili svim kulturama koje su u to vrijeme postojale. S tim u vezi, filozof Ibn Rušd smatra da islamski vjerozakon stavlja u obavezu proučavanje i upućenost u knjige drevnih naroda, a u to bi se mogla uvrstiti i upućenost u svaku novu pojavu u budućnosti. U tom pogledu Ibn Rušd kaže: Razmotrit ćemo šta su oni o tome rekli i šta su utvrdili u svojim djelima, pa šta od toga bude odgovaralo istini to ćemo od njih prihvatiti, biti radosni zbog toga i na tome im biti zahvalni, a na ono što ne bude odgovaralo istini upozoriti ih i uzeti im kao propust.“
Ovakvim kritičkim stavom Ibn Rušd je promatrao druge kulture. Od nas se, isto tako, u ovom vremenu traži da racionalno procijenimo šta nam mogu dati i doprinijeti druge kulture savremenog doba, te da potom uzmemo od njih ono što bi nam u našem civilizacijskom hodu moglo koristiti. Islam prihvata ono što je u interesu čovjeka i ne želi odbacivati nešto u čemu ima koristi za ljude. Takvim kritičkim odnosom možemo sačuvati svoj kulturni identitet i istovremeno ići u korak s vremenom i savremenom kulturom. Dakle, u tom svome odnosu trebamo biti realni, bilo o čemu da je riječ i akceptirati sve što donosi korist društvu.
To ne znači da trebamo pretjerivati u posebnostima arapsko-islamskog ummeta, koje se očituju u vjeri, jeziku, historiji, tradiciji, lijepim običajima. Sve druge specifičnosti koje nisu esencijalne mogu biti podložne promjeni u skladus vremenom i prilikama. Iz toga nam postaje jasnije da je islam za kritički mentalitet, a istovremeno mentalitet koji je prilagodljiv a ne krut i strog, oslanjajući se u svom civilizacijskom hodu na religijsko i civilizacijsko naslijeđe koje predstavlja jaku zaštitu koja čuva naše mlade naraštaje od bilo kakvih štetnih pravaca.
Ne činimo ništa novo u odnosu na druge narode kada radimo na izbjegavanju negativnosti koje bi mogle imati štetan utjecaj na naš kulturni identitet. Velike zemlje, također, rade na zaštiti svog kulturnog identiteta. Prije nekoliko godina Francuska je usvojila zakon o zaštiti francuskog jezika i njegovog čuvanja od utjecaja stranih riječi i pojmova.
Islamski kulturni identitet ćemo sačuvati i zaštititi mlade naraštaje muslimana od opasnosti utapanja u neku kulturu ako sačuvamo blistavu islamsku kulturu, koja će pokrenuti islamska društva naprijed, poput toka vode koja je već ustajala, i odvesti do promjene načina razmišljanja kako bi islamski ummet krenuo putem napretka i razvoja.
Statična kultura ili kultura iz arhiva, koja se vrti u krug, kako bi to rekao merhum dr. Zeki Nedžib Mahmud, neće moći puno promijeniti realnost tih društava, i analogno tome neće moći osigurati bilo kakvu kulturalnu zaštitu za mlade naraštaje u ovom vremenu globalizacije. Uistinu, ovaj ummet treba prilagodljivu kulturu koja svoju snagu za promjene crpi iz nepromjenjivog kur'anskog zakona: „Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.“ (Er-Ra'd, 11)
Stvari su u našim rukama – nas muslimana, na nama je da sami odaberemo pravi put koji će nas odvesti do ostvarenja željenog cilja. Uz to trebamo shvatiti da je islam od samog početka bio i ostao poziv svim ljudima. Stoga im je stavljeno na znanje da su istog porijekla, što znači da su svi ljudi braća. I premda su različitih nacija i ubjeđenja, i unatoč svemu tome, porijeklo svih njih veže se za jednog čovjeka.
Različitosti, u svjetlu ovog nepobitno zajedničkog porijekla, predstavljaju podstrek za međusobno upoznavanje i saradnju, a ne za međusobne svađe, razmirice i neprijateljstva, kako to konstatuje Kur'an Časni: „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznavali.“ (El-Hudžurat, 13)
Tako je poziv islama poziv svima na bratstvo svih ljudi u svakom vremenu i na svakom svijetu.
Može se reći da je islam vjera istinske globalizacije, mada se ove riječi neće svidjeti dvjema skupinama sa potpuno suprotnim stavovima, pa će jedni od njih to smatrati pokušajem islamiziranja globalizacije, dok će drugi to okarakterisati kao poziv pozapadnjačenju islama. Istovremeno, i jedni i drugi su spremni da se sa svojim parolama u nekakvu imaginarnu bitku. Da bi se izbjegao nesporazum do koga bi došlo, iz dobrih ili zlih namjera, dovoljno je da u tom pogledu ukažemo na esencijalne razlike između islamske globalizacije i nove globalizacije. Cilj islamske globalizacije je širenje vrijednosti humanosti, moralnih principa, zaštita ljudske časti svih ljudi, potvrda prava svakog čovjekana slobodu i jednakost, potom zaštita ljudskih života, ubjeđenja, razuma, imetka, časti, uspostavljanje principa pravičnosti među ljudima, zaštita institucije porodice, poštivanje žene te sprječavanje nepravde i eksploatacije u svim njihovim vidovima i oblicima.
Nova globalizacija, međutim, i pored onih pozitivnih i prihvatljivih elemenata, koji se ne mogu zanijekati, uključuju eksploataciju kao i tlačenje ljudi od strane velikih svjetskih korporacija čiji je jedini cilj profit, koji je daleko ispred bilo kakvih vrijednosti, morala i ubjeđenja. Kad se nova globalizacija fokusira na slobodu pojedinca, ona će u tom pravcu doći do toga da će tog pojedinca lišiti svih moralih i religijskih vrijednosti, sačuvanih običaja i naslijeđa i na kraju ga dovesti do tačke kada će od svega spomenutog ostati ogoljen do srži, i kao takav biti lahak plijen za sve što mu se nudi od velikih svjetskih korporacija koje mu se nameću i izrabljuju ga na najgori mogući način onim što proizvode, plasirajući luksuznu ali i robu široke potrošnje ne ostavljajući čovjeku da razmišlja o nečemu drugom, a istovremeno ostavljajući u njemu unutrašnju prazninu. Stoga, vjerska nam je i ljudska dužnost i obaveza da budemo aktivni i djelotvorni sudionici te nove globalizacije. To znači da trebamo ustrajno raditi i barem umanjiti stepen siline njezine destrukcije čovjeka, raditi na korigovanju njene putanje i ispravljanju kursa, na dobrobit ljudskog roda. Ako to ne budemo radili, to će značiti da smo odustali od svoje odgovornosti i zadovoljili se time da sjedimo i kao nijemi posmatrači gledamo šta nam drugi nameću, htjeli mi to ili ne htjeli.
Pa da li priliči muslimanima u današnjem svijetu, čiji broj dostiže petinu svjetske populacije, da se zadovolje pozicijom na svjetskoj pozornici i da se raduju kada im se svidi to što gledaju, a da se mršte i negoduju kada vide prizore koji im se ne sviđaju?!
U vremenu u kome živimo sve se odvija nevjerovatnom brzinom. Na međunarodnom planu događaji neprestano smjenjuju jedni druge. U takvim okolnostima Zapad je uspio lansirati globalizaciju sa svim njenim pozitivnostima i negativnostima uz pomoć naučnih, tehnoloških, informatičkih i komunikacijskih dostignuća, međunarodne informatičke mreže (internet), direktnih televizijskih prijenosa, ali i držeći u svojim rukama konce znanja i informiranosti, što je danas postalo izvorom moći. I svakim danom se širi jaz između muslimanskog i razvijenog svijeta. Nema nam druge nego da se prihvatimo svih pretpostavki naučnog, tehnološkog i kulturnog razvoja, ozbiljnog i produktivnog rada u svim sferama, aktivnog sudioništva u pitanjima važnim po budućnost svijeta u kome živimo i da damo doprinos na vraćanju izgubljene ravnoteže savremene civilizacije. U suprotnom nećemo biti dostojni života kojeg živimo. Same riječi i prazne parole nemaju nikakvog značaja.
Muslimani su već i previše vremena protraćili na beznačajne stvari, dok ih drugi nadmašuju u stvarima od vitalnog značaja. Velika većina muslimana nije ni svjesna dinamičnosti ovog vremena, niti shvataju dimenzije opasnosti koje im prijete sa svih strana jer su zauzeti marginalnim stvarima, vodeći brigu o formalnim vjerskim pitanjima, dok imm drugi o glavi rade, a oni toga nisu ni svjesni.
Stanje je, zaista, suviše ozbiljno pa je stoga na muslimanskim misliocima, ma gdje bili, da ne odustaju od poziva za buđenjem uspavanih i skretanja pažnje nemarnima kako bi pokrenuli naš ummet da postane sudionikom progresa i na materijalnom i na duhovnom planu, zauzimajući mjesto koje im ne priliči eđu drugim narodima. To ne znači, naravno, da ne bi trebali imati zemlje predvodnice među islamskim zemljama, među kojima je i Egipat, koji bi ustrajno radile na prevladavanju problema u islamskom svijetu, nudeći najbolje modele za sveobuhvatni razvoj i otvarajući vrata međusobnoj saradnji, koordinaciji i usavršavanju u svim domenima.
Očekivanja su velika da će islamski ummet prebroditi trenutnu krizu i da će trud iskrenih i upornih uroditi plodom, a sve za blistaviju budućnost u kojoj će cijeli ummet uživati u sigurnosti, stabilnosti, napretku i procvatu, aktivno sudjelujući u očuvanju mira na ovome svijetu koji pripada svima nama.
Izvor: Izvor: Mahmud Hamdi Zakzuk, Islam u vremenu globalizacije, El-Kalem, Sarajevo, 2018, 15-27.
