Poslanik, a.s., i svi njegovi ashabi morali su napustiti Meku zbog progona i neprijateljstva svoje braće i sestara iz istih rodova. Situacija je postala nepodnošljiva: jedni su umirali, drugi su mučeni, a Kurejšije su na kraju odlučili da se otarase i samog Muhammeda, a.s. Seoba je, prije svega, objektivna realnost vjernika i vjernica koji nisu mogli slobodno ispoljavati svoju vjeru i koji su odlučili napraviti jasan raskid zarad svojih uvjerenja. S obzirom na to da je, kako to Kur’an veli, „Božija zemlja prostrana“, odlučili su ostaviti svoju domovinu, raskinuti sa svojim univerzumom i navikama i iskusiti izgnanstvo, sve zbog svoga vjerovanja.1 Objava će pohvaliti hrabrost i odlučnost tih vjernika koji su, čineći takav težak i ljudski zahtjevan korak, izrazili svoje pouzdanje u Boga: „One koji se isele Allaha radi, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovom svijetu na lijepo mjesto smjestiti; a nagrada na onom svijetu biće još veća, kad bi oni samo znali! Onima koji budu trpjeli i u Gospodara svoga se uzdali.“2
Progonstvo je, dakle, još jedna kušnja pouzdanja. Svi poslanici su intenzivno iskusili ovu kušnju srca, kao i vjernici koji su ih slijedili. Koliko su daleko spremni otići, koliko sebe i svog života su spremni dati za Jedinoga, Njegovu istinu i ljubav? To su vječita pitanja vjerovanja, koja prate svako vremensko i historijsko iskustvo vjerujuće svijesti. Hidžra je bila jedan od odgovora muslimanske zajednice datih u osvit njenog postojanja.
Ustvari, seoba je tražila da prvi muslimani nauče ostati vjerni smislu islamskih učenja uprkos promjeni mjesta, kulture i memorije. Medina je značila nove običaje, nove tipove društvenih odnosa, potpuno drugačiju ulogu žene (koja je bila društveno daleko prisutnija nego u Meki), kompleksnije međuplemenske odnose, kao i utjecajno prisustvo jevrejske i kršćanske zajednice, što je za muslimane bilo nešto novo. Još od ranog perioda zajednica vjernika je, slijedeći Poslanikov, a.s., primjer, trebala razlikovati šta spada u islamske principe, a šta je više dio mekanske kulture. Ostajali su vjerni prvome, učeći se na fleksibilan i kritički pristup svojoj izvornoj kulturi. Čak su morali pokušati reformirati neke svoje stavove, koji su bili više kulturni nego islamski. Hazreti Omer, r.a., je to na vlastitom primjeru morao naučiti kad mu je supruga, prema kojoj se ponio grubo, a ona mu odgovorila (što je bilo nezamislivo u Meki), potom ljutito rekla da to mora podnositi i prihvatiti baš kao što to čini i Poslanik, a.s. Bilo je to za njega teško iskustvo, kao i za druge koji su, možda, dolazili u iskušenje da pomisle da su njihove navike i običaji sami po sebi islamski: hidžra je otkrila da to nije slučaj i da moraju preispitati svaku kulturnu praksu, kako bi bili vjerni islamskim principima i kako bi bili otvoreni prema drugim kulturama i obogatili se njima. Naprimjer, saznavši da se održava svadba među medinskim muslimanima (ensarijama), Poslanik, a.s., im je poslao dvije djevojke koje su pjevale, jer, kako je rekao, ensarije vole pjesmu.3
Tako on nije samo prepoznao kulturno obilježje ili ukus koji nije sam po sebi protivan islamskim principima, već ga je integrirao kao obogaćivanje svog vlastitog ljudskog iskustva. Hidžra je, dakle, bila i kušnja inteligenciji, podstičući potrebu de se napravi razlika između principa i njihovih kulturnih manifestacija. Nadalje, ona je implicirala otvaranje prema novim običajima, novim načinima bivstvovanja i razmišljanja, novim ukusima. Tako se univerzalnost principa stopila s potrebom raspoznavanja raznolikosti načina života i kultura. Egzil je bio najneposrednije i najdublje iskustvo svega toga, jer je podrazumijevao odvajanje od svojih korijena uz ostajanje vjernim istom Bogu, istom smislu, u različitim životnim okolnostima.
Hidžra je i iskustvo oslobođenja, i historijskog i duhovnog. Musa, a. s., je oslobodio svoj narod od faraonovog tlačenja i izveo ih u vjeru i slobodu. Suština hidžre je potpuno iste naravi: progonjeni zbog svog vjerovanja, vjerni su odlučili raskinuti sa svojim tlačiteljima i otići u slobodu. Čineći to, naglasili su da ne mogu prihvatiti tlačenje, da ne mogu prihvatiti status žrtve i da je stvar u osnovi jednostavna: javno izgovarati ime Božije podrazumijeva ili biti slobodan ili osloboditi se. Ovu poruku je Poslanik, a.s., a potom i Ebu Bekr, r.a., prenosio svim robovima u Meki: njihov ulazak u islam znači njihovo oslobađanje i sva učenja islama ukazuju na kraj ropstva. Ubuduće, sveobuhvatni poziv je upućen muslimanskoj duhovnoj zajednici kao cjelini: vjerovanje iziskuje slobodu i pravdu i mora se biti spremno, kao u slučaju hidžre, platiti ličnu i kolektivnu cijenu toga.
Duhovna dimenzija tih učenja je također tu, nadohvat, ona počiva iza njih i obogaćuje ih smislom. Od prvih objava, Muhammed, a. s., je pozivan da izbjegne svojim progoniteljima i zlu: „I otrpi ono što oni govore i izbjegavaj ih na prikladan način“4 Potom: „I kumira se kloni!“5
Ibrahim, a. s., zauzima isti stav kad se obraća svom narodu: „‘Vi ste’, reče on, ‘mimo Allaha, dž.š., kumire prihvatili da biste u životu na ovome svijetu međusobne prijateljske odnose održavali, a poslije, na Sudnjem danu, jedni drugih ćete se odricati i jedni druge ćete proklinjati, vatra će vaše boravište biti, i niko vam u pomoć neće moći priteći.’ I Lut mu jedini povjerova! A Ibrahim, a.s., reče: ‘Ja se selim onamo kuda mi je Gospodar moj naredio (Inni muhadžirun ila Rabbi), jer je On, uistinu, silan i mudar.’“6
Hidžra je bijeg savjesti i srca od lažnih božanstava, otuđenja svake vrste, od zla i grijeha. Udaljavanje od idola vremena (moći, novca, pokazivanja itd.), napuštanje laži i neetičnog načina života, samooslobađanje od svih privida slobode paradoksalno nametnutih našim navikama kroz iskustvo raskida s njima – to su duhovni zahtjevi hidžre. Kasnije je, na pitanje o najboljoj hidžri, Poslanik, a.s., odgovorio: „Napustiti sve što je loše.“7 Ovaj zahtjev duhovnog egzila ponavljat će se u različitim oblicima.
Stoga su muslimani koji su iselili iz Meke u Medinu, ustvari, iskusili cikličnu dimenziju islamskih učenja, jer su trebali dosegnuti novi povratak sebi, seobu srca. Njihovo fizičko putovanje u Medinu bilo je duhovni egzil ka njihovoj nutrini, napuštajući svoj grad i svoje korijene, oni su se vratili sebi, svojoj bliskosti s Bogom, smislu svojih života izvan historijskih događanja.
Fizička hidžra, utemeljiteljski čin prve zajednice muslimana i osa njenog iskustva, sad je gotova i neće se ponovo dogoditi, kako je to Aiša objasnila onima u Medini koji su htjeli oživjeti iskustvo. Omer ibn Hattab je kasnije odlučio da ovaj izuzetni događaj označava početak islamske ere, koja počinje 622. godine. Ono što ostaje i što je otvoreno i dostupno svima kroz vrijeme i do vječnosti jeste iskustvo duhovnog egzila, koje pojedinca vraća samome ili samoj sebi i oslobađa ga/je svojih i ovosvjetskih iluzija. Egzil zarad Boga u suštini je serija pitanja koju Bog pita svakoga pojedinca: Ko si? Šta je smisao tvoga života? Kamo ideš? Prihvatiti rizik takvog egzila, pouzdati se u Jedinoga, znači odgovoriti: Kroz Tebe, ja se vraćam sebi i slobodan sam.
Tarik Ramadan, Stopama Božijeg Poslanika, Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u BiH, 2010, str. 92-95.
Reference:
1. Kur’an, 16:41-42.
2. Prenosi Ibn Madže. Muslimanima Medine dat je naziv ensarije, a onima iz Meke muhadžiri.
3. Kur’an, 73:10.
4. Kur’an koristi oblike riječi hedžere: uhdžurhum (izbjegavaj ih) ili fehdžur (kloni se).
5. Kur’an, 74:5.
6. Kur’an, 29:25-26.
7. Prenosi Ahmed.
