Čini mi se da me kao muslimanku, ako se zalažem za bilo koje pitanje koje se odnosi na problem s kojim se žene suočavaju, kao što su siromaštvo, edukacija, nasilje u porodici, neizbježno svrstavaju u beskrajno heterogenu kategoriju feminizma.
Feminizam je sam po sebi toliko kompleksan i zbunjujući da je i onima koji sebe zovu feministima neophodno dodatno objašnjenje. Naprimjer, feminist koji dolazi iz privilegovane “bijele” sredine možda ima drugačije poglede od feminista koji živi u siromaštvu – a koji je također i druge boje. Tako da, iako se obje osobe smatraju feministom, njihovi pogledi i mišljenja o feminizmu mogu biti krajnje različiti.
Prema mom mišljenju, ključna ideja feminizma – oko koje bi se većina feminista složila – je poziv na potpunu jednakost između muškaraca i žena. Ne samo ravnopravnost, kako tvrdi jevrejska feministkinja Judith Plaskow, nego jednakost između mušakaraca i žena bez ikakvih uvjeta i izuzetaka.
U ovom smislu ne smatram sebe feministkinjom. Zašto? Jer razumijem i prihvatam da muškarci i žene NISU JEDNAKI u mnogim fundamentalnim pitanjima. Nadalje, oboje imaju odgovarajuće uloge koje igraju i to je uredu (barem za mene). Vidite, nemam problem s idejom da bih mogla jednog dana završiti kod kuće s djecom dok moj suprug radi. Ako je to dinamika porodice koja nama odgovara, za mene je to uredu.
Ono što za mene nije uredu je patrijarhalna ideja da je moja uloga kao žene ograničena na uloge koje se priprisuju mom rodu. Kategorički se ne slažem s idejom da su moje jedine/isključive/stvarne uloge u životu da budem supruga, rađam i odgajam djecu. Stvarno me nervira kad muškarci (naročito muškarci koji se smatraju svetim, ljudima od vjere) izjavljuju da je uloga žene podređena njenom rodu – njenoj materici. Da njena prirođena ženstvenost, njeni reproduktivni organi diktiraju uloge koje ona ima na ovom svijetu.
Ovo me razočara kad god čujem, pogotovo od muškaraca koji su cijenjeni u zajednici, jer to potkopava mnoge uspjehe koje su žene postigle na ovom svijetu. Govorim u svoje ime, kao neko ko ima više obrazovanje, a ko je slučajno i žena, demoralizirajuće je kad slušam da su moji napori uzaludni jer je moja krajnja svrha da budem žena i majka.
Umjesto da podržavaju žene i shvate da one daju značajne i nužne doprinose poljima umjetnosti, nauke, sporta, književnosti itd., mnogi muškarci odaberu put potkopavanja i diskreditiranja napretka žena. Još tužnije, mnoge žene internaliziraju ove patrijarhalne ideje o tome šta znači biti žena i okreću glavu od žena koje ne odabiru put majke/supruge (ili još uvijek nisu odabrale).
Ne mogu poreći da su moji pogledi uveliko pod utjecajem islama. Kao muslimanka shvatam da je Bog doista propisao određene uloge i dužnosti za oboje, muškarce i žene. Uloge i dužnosti koje su praktične, a ne mizogine. Vjerujem da marginalizacija i potcjenjivanje muslimanki potiče iz iskrivljenih shvatanja islama i pristrasnog tumačenja Kur’ana. Ne može se zanemariti ni utjecaj zaostalih, neislamskih kulturalnih praksi (kao što su obrezivanje ženskih genitalija, ubistva iz časti ili zabrana ženama odlaska u džamiju).
U ovom je moja neprilika: kad dajem podršku i zagovaram napredak svih žena, a posebno muslimanki, mnogi članovi moje vjerske i etno-kulturalne zajednice (potiho) me obilježe kao feministkinju. Ovo ima negativne konotacije jer, ponovo, muškarci i žene se ne smatraju 100% jednakima u pogledu praktičnih uloga i dužnosti (osim u smislu vjerskih obaveza prema Bogu) unutar islama, ali i mnogih kultura (pa i nekih nemuslimanskih). Ja se slažem s njima! Vidite, za mene feminizam znači oboje – borbu za dobrobit žene i prihvatanje da su one prirođeno drugačije od muškaraca – ovako govoreći sam feministkinja. Ali zapravo nisam, jer tu je drugi prikladniji naziv za mene: muslimanka.
Kao muslimanka ovdje nalazim balans između svojih pogleda. Kao neko ko vjeruje da su moja prava kao žene božanski predodređena, jedini razlog kad se trebam boriti je kada ljudi (čitaj: uglavnom muškarci) pokušaju poreći ta božanski predodređena prava. Nisam protiv tih božanski predodređenih prava (kao što su pravo na obrazovanje, posjedovanje imovine, odabir za koga ću se udati, pokrivanje pred muškarcima koji mi nisu srodnici, itd), ali kada neko izvana pokuša poreći moja prava, tada zauzmem odbrambeni stav.
Oni muškarci i žene koji požuruju da me nazovu feministkinjom neka zastanu trenutak kako bi shvatili da ja jednostavno primjenjujem svoja prava. Prava koja su mi dodijeljena. Prava koja mi ne mogu oduzeti. Prava za koja ću se boriti.
Izvor: suhaibwebb.com
Prijevod s engleskog: Amela Melkić
