Derek Thompson je u svom članku za The Atlantic ovaj fenomen nazvao „vorkizmom“: „To je uvjerenje da rad nije potreban samo zbog ekonomske proizvodnje, već je i centralni dio identiteta i životne svrhe svake osobe, kao i uvjerenje da svaka politika koja promoviše ljudsko blagostanje mora uvijek ohrabrivati i još više rada.“
Osnove liderstva i literatura o ličnom razvoju podstiču nas da pronađemo mjesto gdje možemo „pružiti više“. Kad pružimo više, logikom stvari, bit ćemo nagrađeni certifikatima (što služi kao zamjena za novac).
Na ovaj način, naš osjećaj vlastite vrijednosti biva zasnovan na vrijednosti koju proizvedemo. Velika razlika u plaćama direktora i običnih radnika opravdava se istim obrazloženjem – oni dobijaju veću svotu novca zato što daju najviše od sebe. Metrika koja određuje nečiju uspješnost kao osobe jeste zarada koju može proizvesti.
Osim u ekonomiji, ovo je i duboko ukorijenjeno kulturološko pitanje. Naprimjer, koliko porodica insistira da njihovo dijete može sklopiti brak samo s doktorom/icom? Određena karijera, titula koju neko nosi ili pak prihod koji ostvaruje postaju preduvjet za razgovor o njegovoj vjeri, karakteru ili drugim osobinama koje posjeduje.
Sve ovo stvara pritisak da budemo „uspješni“… ili da barem stvorimo privid da smo uspjeli. Kamo god pogledate uočit ćete wannabe poduzetnike i influensere koji promovišu kulturu maksimalnog davanja sebe u nešto (eng. hustle culture). #HustleHarder, #RiseAndGrind i ostali privlačni heštegovi preplavili su Instagram.
Ako radite dovoljno naporno, možete postići bilo šta. Sam rad postaje ispunjenje duhovne svrhe. Mi nemamo samo poslove, imamo pozive – koje promovišemo na društvenim mrežama.
TV emisije poput Shark Tank i Dirty Jobs i dalje propagiraju mit o američkom snu. Ako radite dovoljno naporno, sve je moguće. Poduzetnici koji dobijaju najviše ocjene su oni koji ulažu svu ušteđevinu, ne primaju platu i rade 24/7/365 gradeći svoj posao.
Ovaj narativ jednostavno zanemaruje veliki broj društvenih i sistemskih pitanja. Nemaju svi iste mogućnosti. Ne živimo u meritokratiji. Kako se osoba koja radi 80 sati sedmično uz minimalnu platu može truditi još više (hustle harder) kad je i dalje ispod granice siromaštva? Na koji način može pomjeriti tu granicu prema gore?
Postoji jedan aspekt kulture neprestanog rada koji se čini posebno iskorištavajućim, pogotovo kad ga najviše promovišu oni koji najviše dobijaju od njega.
Elon Musk, koji će pobrati naknade u dionicama u vrijednosti više od 50 milijardi dolara ukoliko njegova kompanija, Tesla, dostigne određene nivoe efikasnosti, predstavlja najbolji primjer veličanja napornog rada drugih od kojeg će najviše koristi imati on. Elon Musk je na Tweeteru napisao da postoje lakša mjesta za rad, lakši poslovi … „ali niko nikada nije promijenio svijet radeći samo 40 sati sedmično.“ Tačan broj sati „varira od osobe do osobe“, nastavio je, ali je to „sigurno oko 80 sati, dostižući do 100 u nekim slučajevima. Prag bola eksponencijalno raste iznad 80 sati.“
(Erin Griffith, Why Are Young People Pretending to Love Work?, New York Times)
Ova zloupotreba se događa kad se naša očekivanja od posla promijene i od načina zarađivanja za život posao postane smisao života i način ostvarenja našeg punog ljudskog potencijala. Kad svako mora težiti da promijeni svijet, da slijedi svoje snove i radi samo ono u čemu pronalazi strast. Narativ elite tjera nas da svrhu za koju radimo stavljamo ispred zarade. Oni su ti koji ostvaruju najveću dobit dok nas uvjeravaju da činimo nešto vrijedno žrtve.
„Kultura neprestanog rada“ na društvenim mrežama postaje vrsta umjetnosti ili bijega. To je odbrambeni mehanizam kojem se ljudi okreću kad osjećaju da nema alternative. Neprestani rad „služi kao paravan za stvarne, strukturne probleme koji se javljaju na savremenim radnim mjestima. Nema tog beskonačnog rada koji će pomoći ublažavanju razlike u plaćama među spolovima…“
Mnogi radnici su opterećeni vraćanjem kredita, zdravstvenim troškovima i stagnacijom plata. Jedini način pomoću kojeg mogu premostiti taj jaz jeste povećanjem broj radnih sati, kako bi im se povećale naknade za rad – prosječan Uber vozač ne zarađuje dovoljno da bi mogao pristojno živjeti.
Ove situacije iz „stvarnog života“ su ono što prisiljava ljude, poput diplomaca pravnih fakulteta, da se zapošljavanju na nižim pozicijama u korporacijama radeći preko 60 sati sedmično, umjesto da „mijenjaju svijet“ i bave se svojom strukom kako su se prvobitno nadali.
Zbog toga Jeffrey Pfeffer u svojoj knjizi „Umiranje za plaću“ (Dying for Paycheck) tvrdi da ljudi trpe stres na poslu, nedostatak balansa i toksično okruženje kako bi zaradili za život.
Posljedica ovakvog načina života je nedostatak smislene svrhe. Čak i oni koji su „uspjeli“ još uvijek rade predugo jer ne poznaju drugačiji život. Rad i novac su postali mjerilo kako kotiramo u društvu koje nas okružuje.
Ekonomist Umair Haque ističe da je ovo navelo ljude da se okrenu rješenjima poput meditacije i mindfulnessa kao oblika duhovnog heroina – „Pasivnost meditacije je savšen protuotrov, krajnji američki odgovor na agresivno okrutan kapitalizam. Zašto? To je lična odgovornost dovedena do krajnosti, zar ne? Duboko su vas povrijedile propale institucije i nesposobni lideri. Šta po tom pitanju trebate učiniti? Da se pobunite? Ne! Idite i meditirajte. Vaša je odgovornost da ne osjetite bol. Potrebno je da naučite kako otupjeti bol, izbjeći je i na kraju pokopati.“
Ovo nas vraća na pitanje s kojim je sve to i počelo.
Čime se bavite?
Izađite iz postojećeg sistema i okvira kako biste redefinirali kako izgleda maksimiziranje vašeg potencijala. Šta je, zapravo, ono što želite postići? U konačnici, za muslimana to znači živjeti život služeći Allahu, dž.š.
Umjesto da se žrtvujete kako biste radili još više, to može značiti žrtvovanje takvog rada za nešto mnogo važnije. Možda je to odbijanje poslovne ponude da radite konsultantski posao za aviokompanju koja nudi višu plaću kako biste provodili više vremena sa svojom porodicom.
Moramo biti daleko introspektivniji kad procjenjujemo koji su nam prioriteti zaista važni. Stvari poput porodice često su obezvrijeđene. Svakodnevni naporan rad na pranju posuđa i mijenjanu pelena teško će vas proslaviti na Instagramu. Naizgled male žrtve nauštrb porodice lako se racionalizuju tvrdnjom da im omogućavamo bolji život. Negativne posljedice na porodične odnose često se osjete tek godinama kasnije, kad je prekasno za popravljanje.
„Ako odluke koje donosite o tome gdje ulažete krv, znoj i suze nisu u skladu s osobom koja težite da budete, nikada nećete postati ta osoba.“ – Clayton Christensen
Christensen također naglašava da se oni koji žele ostvariti uspjeh jako fokusiraju na to kakav tip osobe žele biti na poslu, ali ne toliko na to kakav tip osobe žele biti kod kuće. Život nije zamišljen da se na ovaj način dijeli, već je uređen da sve mora biti u harmoniji jedno s drugim. Smisao života se može pronaći u poslu, ali i ne mora. Ponekad je posao samo posao ili način na koji zarađujemo za život. Često to neće biti nešto u čemu previše uživate, ali je to odgovoran način koji vam omogućava da istražite smisao u drugim područjima života.
Jedno od područja koje je zanemareno je prijateljstvo. Islam naglašava važnost održavanja prijateljskih veza i izgradnje bratstva, sestrinstva i zajednice. Potreban nam je obnovljeni fokus na izgradnji jačih odnosa s ljudima izvan posla. Koliko smo se prijateljstava odrekli jer smo bili previše zauzeti?
Zahvalnost je element koji nedostaje kulturi neprestanog rada. Briga o smislu u karijeri je luksuz koji možete priuštiti sebi tek nakon što zadovoljite osnovne životne potrebe. Zahvaliti Allahu za ono što imate, čak i kad ste nezadovoljni svojom situacijom, zapravo je sredstvo za poboljšanje te situacije.
„Ako budete Allahu zahvalni na blagodatima koje vam je dao – On će vam ih još povećati“. (Ibrahim, 7)
Znači li sve ovo da bismo trebali izbjeći naporan rad? Nikako, ali moramo preoblikovati priču koju pričamo o napornom radu. Moramo prestati preuveličavati naporan rad i stalno se osjećati loše jer se ne trudimo dovoljno.
Pristup muslimana je da veže devu, a onda se pouzda u Allaha. Za rezultate je potreban naporan rad, ali oni ne zavise samo od napornog rada. Košarkaš može provesti 12 sati dnevno u sali radeći na svojoj igri i trudeći se osvoji prvenstvo, ali samo ga Allah može učiniti visokim 190 cm.
Mindset bereketa umjesto neprestanog rada preusmjerava fokus s rada u cilju ugađanja vlastitom egu na rad kako bismo postigli Allahovo zadovoljstvo.
Imama Ahmeda ibn Hanbela sin je upitao kad će se konačno odmoriti nakon što su cijelog života bili izloženi teškoćama i nevoljama, a on je odgovorio: „S prvim korakom kojim uđemo u džennet.“
