Kada bi nam neko kazao da imamo oružje s kojim svaku bitku dobijamo, koje je prihvatljivo u svakom obliku i na svakom frontu. Na onom ličnom, poslovnom, u odnosu prema ljudima, sreći, ljepoti, tugama, brigama, problemima, ili bilo čemu… Kada bi kazao da nije smrtonosno, nego da samo sevape, unutrašnji mir i duševni rahatluk sa sobom nosi. Koliko često bi ga koristili? Je li tako uvijek, svakako, svugdje i za sve…?
Koliko često koristimo dovu, taj veličanstveni dar od Gospodara, i je li ona prvo čega se sjetimo? Ili ostanemo na „Ako Bog da“ i još dodamo i ono „Al’ da Bog da“. Sjetimo li se vrijednosti tog dara?
Sjetimo li se Poslanikovih a.s. riječi „Sudbinu može spriječiti samo dova, a život produžiti samo dobročinstvo“?
Koliko veliku životnu lekciju krije ovih desetak riječi, dova kao simbol povezanosti s Gospodarom i dobročinstvo kao simbol pokreta i djelovanja – zajedno u istoj rečenici. Kao da nam se kroz svaki segment kaže da dova nikako nije odvojena od djela. Kao da kaže: „Zatraži, „naciljaj“, Gospodar će i metu pomjeriti – ispruži dlanove, ali se i pokreni.“
Pokreni se kao majka Hadžera čija je dova bila neumoran i uporan hod, od Saffe do Merve. Pokreni svoju savjest kao Junus, a.s., u utrobi ribe, čija je dova nebesa otvorila. A i tu dovu sigurno imamo negdje u podsvijesti, već smo čuli barem dio: Inni kuntu minez-zalimin“, štaviše ona bi zbog te svoje vrijednosti trebala biti početak svake naše dove – jer kako kazasmo – ta dova otvara nebesa. Pokreni, kao Ejjub, a.s., svaki damar svoga strpljenja, pa mu dova strpljenjem donese vodu izlječenja. Pokreni se, kao Muhammed, a.s., čovjek kojem je bilo zagarantovano sve na oba svijeta, a on ipak cijeli život u svakoj situaciji, bilo da je ona lahka ili teška, prvo posezao za dovom. Pokreni se kao oni čija je dova bila Kur'an, pa ga učiše oko Sarajeva u najtežim momentima bosanske sudbine, pa ne prekorači taj okvir dove niko od dušmana.
Pokreni se i uradi sve što je do tebe da dova bude primljena, nek’ ti zalogaj bude halal, odjeća koju nosiš, svaki korak koji hodiš, bilo gdje da djeluješ. Pokreni se i od dove ne odustaj do kraja, jer mnogo puta smo se osvjedočili rješavanju situacija „u zadnji tren“, kao da se testira to koliko smo ustvari uvjereni u to što od Allaha tražimo i da li smo se stvarno pouzdali u Njega.
Dato nam je kroz historiju još mnogo primjera koji svjedoče koliko vrijedno i veličanstveno oružje i snagu ima vjernik koji zna za dovu. Koristimo je više nego što smo do sada – jer sigurno na gubitku nismo, nećemo i ne možemo biti. Ostvarila se ili ne (a nekad se i ne ostvari, jer Allah najbolje zna šta je hajr za svakoga od nas), sevap za nju melek piše, tako da ako nije za dunjaluka, jeste za ahireta. Kad je učimo drugom – nama se duplo vraća, a ljepota smirenosti pri saznanju da insan ima nju, dovu, kao uže koje ga spaja sa Onim Ko ga je stvorio i da se oslanja na Onog koji se „odaziva molbi molitelja“, nemjerljiva je.
Dok ima duše u nama, učimo dovu, za sve, za svakoga i svugdje. I uživajmo u rahatluku duše.
