Muslimani tamo nisu samo nastavili trgovati, već su i unaprijedili trgovinu duž karavanskih puteva i niz istočne obale Afrike. Tako su muslimani postali partneri Afrikancima. Usmjeravanje pažnje na trgovanje doprinijelo je razvoju islamske civilizacije širom svijeta. Theodore Zeldin navodi da je islam bio prva religija koja je pokazala želju za trgovinom“. Kombinacija poduzetničkog promišljanja, religioznosti i kulturne otvorenosti izgradila je potencijal za rast u muslimanskom svijetu. Andrew S. Ehrenkreutz naziva trgovinu tihom snagom u pozadini rasta srednjovjekovne islamske civilizacije. Islamska osvajanja, navodi on, ujedinila su dvije vještačke političke arene nastale djelovanjem dviju velikih sila, Bizantije i Perzije. Muslimani su potom podigli stepen unutrašnje sigurnosti na višu razinu te istovremeno unaprijedili poslovanje na već postojećim trgovačkim rutama.
Istovremeno, trgovci su doprinijeli povećanju bogatstva u osvojenim područjima, naročito proizvodeći impozantne količine metalnog kovanog novca, a najviše srebrenog i zlatnog. Prema navodu Roberta Foxa, „najcjenjenije je bilo zlato – čuveno ‘muslimansko zlato’, kako je bilo poznato diljem srednjovjekovnih kršćanskih zemalja”. Tako su muslimani koji su se naselili u različitim područjima svijeta sa sobom donijeli novac i investicije, te su, osim toga, postali i novi potrošači. Sa svojim potrebama za hranom donijeli su ekonomske koristi za ruralna područja. Poseban aspekt ekonomskog rasta bio je taj što su i nemuslimani profitirali od onoga što bi se najpogodnije moglo označiti kao sveobuhvatno poduzetništvo. Ehrenkreutz vjeruje da je muslimanski svijet zahvaljujući pogodnim ekonomskim aktivnostima osigurao mnogo viši životni standard za sve stanovnike nego što je bio slučaj s Bizantijom i Perzijom , a što je onda vodilo do spektakularne ekspanzije islamske civilizacije”. Albert Hourani podcrtava značaj još jednog faktora širenja muslimanske trgovine.
Naime, trgovci su u muslimanskim zemljama dolazili iz intelektualnog društvenog sloja, a zanatlije su bile visoko cijenjene. Poduzetnici su slali svoje sinove na univerzitete da izučavaju pravo. Hourani navodi da nije bilo neobično da jedan trgovac istovremeno bude učitelj ili učenjak. Arapi su se bavili trgovinom stoljećima prije pojave islama, a jedan od njihovih najpoznatijih proizvoda bio je tamjan. Milenijima je tamjan upotrebljavan kao miris, za dezinfekciju i kao lijek od strane drevnih Egipćana, Jevreja, Rimljana, Kineza i drugih naroda na Istoku. Žetva i prodaja tamjana smatrani su unosnim poslovima stoljećima, ako ne i hiljadama godina. To je bio jedan od glavnih proizvoda koji su se nosili duž čuvenog Puta tamjana, jedne od najstarijih trgovačkih ruta na svijetu. Balzam i mirisna smola bili su druga dva proizvoda za kojima je vladala potražnja, a uzimani su sa stabala na južnom priobalnom području Arapskog poluostrva, kao i tamjan. Put tamjana išao je duž obale Arabljanskog poluostrva, zapadno prema Jemenu , a potom na sjever prema Jordanu. Odatle se razdvajao u dva pravca, od kojih je prvi nastavljao sjeverno do Damaska, a drugi na zapad prema Egiptu. Druga ruta išla je prema sjeveru, sve do Palmire, gdje se opet razdvajala na istočni i zapadni pravac. Važna stanica na ovome putu bila je Meka, grad koji će postati najsvetije mjesto u islamu. Vjeruje se da je poslanik Ibrahim zajedno s Hadžerom i Ismailom putovao Putem tamjana do područja koje će kasnije postati poznato kao Meka. Postoji velika vjerovatnoća i da je kraljica od Sabe prošla ovim putem kada je išla posjetiti poslanika Sulejmana. Pored začina, Putem tamjana prenošeni su proizvodi s Istoka, naprimjer svila i dragulji, koji su dostavljani u južnoarabijsku luku Aden.
Tako je Put tamjana bio jedno od najpoželjnijih područja u prošlosti. Asirci su ga željeli osvojiti, kao i Grci nedugo poslije njih. Bizantinci su uspjeli zahvaljujući pomoći kršćanskih saveznika u Abesiniji osvojiti južnu Arabiju i tako ovladati izvorima trgovanja. Medutim, već tada arapski trgovci nisu više bili bogati kao nekada. Bogatstvo je sada bilo koncentrirano u Meki, koja je bila postala značajno središte karavanske trgovine. Kasnije, kada se islam ustoličio, titula upotrebljavana za vodiča karavana,“ imam“ počela se koristiti i da označi predvodnika u namazu, jer je obojici bilo zajedničko to što su bili predvodnici. Odatle je izvedena današnja riječ ,“ imam” u značenju moralnog predvodnika. Poslanik je u mladosti također putovao ovim putem u Siriju sa svojim amidžom, a i sam je postao trgovac. Bio je tako uspješan da ga je angažirala Hatidža, jedna od vodećih poduzetnika u Meki, koja se kasnije i udala za njega. Trgovina je zadržala prijašnji značaj i nastavljena je duž puta tamjana , sada zaštićena kur'anskom zapoviješću ( 106 : 2 ) koja je striktno poštovana. Ova ruta uskoro je postala poznata pod imenom Put hodočašća. Trgovina je u islamu bila toliko značajna da je muslimanima bilo dopušteno kupovati i prodavati za vrijeme hadždža, premda su neke druge svakodnevne radnje poput skraćivanja noktiju i lova za prehranu bile zabranjene. Zahvaljujući tome, grad Meka postao je središte međunarodnog poslovanja.
PRELAZAK U AFRIKU
Prvi slučajevi trgovanja u Africi, nastavak su već uspostavljene tradicije, zabilježeni su u istočnom dijelu Sudana i Afričkog roga, te od luka u Crvenom moru niz obalu prema unutrašnjosti. Kasnije je trgovina povezala sjever sa zapadnim dijelovima afričkog kontinenta te proširila civilizaciju na tim prostorima, najviše u Gani i Mallju. Muslimani su se upustili u dijelove Afrike do kojih su prije njih prodirali samo rijetki. Korištena su teretna kola, čak i u pustinjskim predjelima, do početka korištenja kamila u periodu između Il i IV stoljeća nove ere, iako su putevi kroz Saharu prije islamskog perioda bili u upotrebi samo sporadično. Međutim, dolazak muslimana promijenio je sve.
Prema Philipu Curtinu „ljudi iz Sjeverne Afrike redovno su prolazili kroz Saharu već do 800. godine, što Je označilo početke islamske civilizacije u Sjevernoj Africi “. Ovaj putni pravac protezao se od zapadnih krajeva Sahare sve do područja uz Bijeli Nil na drugoj strani kontinenta.Islam se širio zajedno s trgovinom sve dok više od polovine teritorije Afrike nije potpalo pod vlast muslimana, a regije ovoga kontinenta međusobno su bile razdvojene samo jezicima. U sjevernim dijelovima Afrike i u Sudanu pretežno je bio u opticaju arapski jezik i ova područja smatrana su arapskim, dok su narodi iz ostatka kontinenta, južno do Zanzibara te Istočne Afrike i Konga, sačuvali svoje jezike. Zahvaljujući trgovini, na scenu je stupio jedan novi jezik, nazvan svahili, koji je bio kombinacija bantuai i arapskog jezika, i koji je s vremenom postao zaseban jezik. Svako područje, zahvaljujući ovim procesima, imalo je i još uvijek ima zasebnu kulturu. Oaze na trgovačkim putevima poprimile su bliskoistočna obilježja zasađivanjem hurminih stabala. Muslimanska trgovina na tim područjima vodila je izgradnji novih afričkih civilizacija, poput onih u Maliju, Beninu i Songhalju. Mali je, ustvari, nastavio rasti dok nije postao muslimansko carstvo pod vodstvom Manse Muse. Mansa Musa je opet sam postao legenda, a poznat je po svome raskošnom hodočašću u Meku uz ogromnu pratnju. Odnio je sa sobom 50.000 unci zlata, a većinu je darovao kao milostinju. Sa sobom je nazad doveo naučnike koji su mu pomogli da poboljša ekonomiju te da od Timbuktua načini središte znanja i kulture u Zapadnoj Africi, koje će privlačiti druge afričke naučnike. Timbuktu se nalazio na obroncima Sahare , ali je uskoro imao vlastita izvorišta vode, a bunari su opskrbljivali vodom grad od oko 40.000 stanovnika.
U Beninu su muslimani osnovali grad po imenu Parakou. U međuvremenu, na drugoj strani kontinenta, u Etiopiji, skoro jedini poduzetnici kojima je bilo dozovljeno putovati u planinske krajeve pod vlašću lokalnih prinčeva billi su muslimani. Ti rani trgovački pravci bili su dostatni za trgovanje sve do XIX stoljeća kada je povećana trgovina s još nekim područjima stvorila potrebu za novim trgovačkim putevima. Ovaj putni pravac izgradili su pripadnici novoosnovanog sulijskog reda sanusija. Oni su učestvovali u trgovini i pomogli su njenom razvoju u istočnoj Libiji. Tako su oni ponovo uspostavili nekorištene puteve. Pored toga, izgradili su potpuno novu trgovačku rutu kroz Saharu. Muslimanske vjerske vođe u Africi uskoro su postale poznate po svom „ plemićkom odijevanju i držanju “, dotle da su i kršćanski misionari nosili muslimanske odore. Prelasci na islam donijeli su goleme promjene u trgovini. Afrikanci su se brzo asimilirali i aktivno se uključili u trgovanje, krećući se prema jugu, a rijeka Nil i njene pritoke korištene su za prijevoz trgovaca i njihovih roba. Za potrebe trgovanja s Evropom razvijene su luke Alžir, Tandžer, Sele, Rabat, Tripoli, Misrata, Bengazi i Darna. Razni karavanski putevi vodili su prema ovim lukama, a njima su između ostalih roba stizali zlato, slonovača, boje i nojeva pera čak iz Konga. Uprkos tome, muslimanska trgovina nije se protezala do subsaharske unutrašnjosti, pa ni iz pravca istočnih obala, gdje je stoljećima stara tradicija trgovanja sada bila pod kontrolom muslimana. Prema navodu Curtina, Afrikanci su obeshrabrivali muslimane da krenu dalje od obala. Međutim, zabilježen je i jedan izuzetak: poznato je da su muslimani stizali do Zimbabvea kako bi vadili zlato. Niz istočnu obalu, muslimani su trgovali južno do Kilve u Tanzaniji i Sofale u Mozambiku. Koliko su se daleko muslimani otiskivali niz istočne obale? Postoji velika vjerovatnoća da su stizali do mjesta danas poznatog pod imenom Natal, istočno od zemlje naroda Zulu u Južnoj Africi. Kasnih pedesetih godina XX stoljeća muslimani nastanjeni u Durbanu otkrili su groblje na strmini naspram pristaništa. Nišani su sadržavali natpise vjerovatno ispisane na arapskom jeziku, iako su bili toliko izblijedjeli da su bili skoro neprepoznatljivi.
POVEZIVANJE ISTOKA I ZAPADA
Muslimanski kontakt s Kinom bio je sličan ranim kontaktima s Afrikom. Mnogi muslimanski trgovci koji su putovali u tu zemlju naselili su se u njoj. Jedna bitka između muslimana i vojske kineske provincije Kanton dovela je do prekida trgovine. Poslije te bitke Kanton je bio zatvoren za stranu pomorsku trgovinu, a aktivnost je preseljena u Tonking. Oko četrdeset godina poslije, Kanton je ponovo otvoren i muslimanska trgovina je iznova uspostavljena. Pojačalo se doseljavanje muslimana, što je rezultiralo povećanjem muslimanske populacije u Kini, dotle da je kineski car dozvolio muslimanskim kadijama da sami donose odluke u međusobnim pravnim sporovima. Prelasci na islam među Kinezima,također su učestali zahvaljujući miješanim brakovima, primjernom ponašanju muslimana i poštenoj trgovini . Prelasci na islam dešavali su se i u ranom mongolskom periodu, što je stvorilo „opstojnu muslimansku manjinu“. Pod vlašću kasnijih mongolskih vladara jedino je muslimanskoj zajednici bilo zabranjeno prakticiranje vjere. Međutim, Mongoli su postepeno naučili cijeniti muslimane i izmijenili su odnos prema njima. Za vrijeme putovanja Marca Pola veliki han odredio je muslimane iz Transoksanije da upravljaju u provinciji Junan, nakon čega se značajno povećao broj kineskih muslimana.
Pojava islama u Kini sigurno je bila dočekana blagonaklono, budući da je uskoro napisan operski komad o dolasku muslimana, a taj komad izvodi se i danas. Muslimani su koristili još jednu trgovačku rutu, poznatu kao Put svile. Put svile polazio je iz Kine od oko 100. godine p.n.c., a njime se prevozila svila, proizvod čiju su izradu Kinezi čuvali u tajnosti. Posljednja otkrića daju podatke o tome da je ovaj trgovački put postojao čak u X stoljeću p.n.e. Muslimani nisu samo obilato koristili ovaj trgovački put, već su uz pomoć ugovora izmedu abasijskog hilafeta i dinastije Tang putovanje ovim putem učinili lahkim i sigurnim. Sayyid Mahmud piše kako je Bagdad na taj način postao „poslovna osa trgovine između Istoka i Zapada”. Curtin navodi da su posebnu korist od ove rute imali Jevreji, budući da su mogli putovati u dijelove Evrope koji su bili blizu muslimanima. Pored toga, muslimani su iskoristili pomorsku trgovinu između Perzije i Kine koja se odvijala prije pojave islama. Muslimani iz Perzije izgradili su čak vlastito naselje na ostrvu Hainan. Na kopnu su se najraniji kontakti između muslimana i Kineza odvijali preko muslimanskih trgovaca koji su se naseljavali uz zapadne granice Kine. Muslimani su povećali trgovačku aktivnost u Kini i bili su najzaslužniji što je kineska prijestolnica Čang – an postala „jedan od najpoznatijih kosmopolitskih gradova na svijetu“.
U Kantonu se povećao broj muslimanskog stanovništva, dotle da je car dozvolio da imaju vlastite sudije koje će presudivati prema islamskom pravu. Ubrzo se trgovina između muslimanskih zemalja i Kine uvećala, a naročito se trgovalo svilom, kamforom, mošusom i lokalnim začinima. Tako je trgovina pogodovala i Kini i zemljama pod muslimanskom vlašću. Kinezi su imali koristi od muslimanskih vještina pomorstva. Musliman Čeng Ho načinio je od Kine pomorsku silu predvodeći kineske brodove u sedam ekspedicija ka indonežanskim ostrvima i na drugu stranu prema Egiptu, a odatle niz afričku obalu do Zanzibara. Prevashodna svrha ovih ekspedicija bila je pokazati sjaj Kine poklanjanjem najfinijih kineskih proizvoda vlastima i narodima zemalja koje su posjećivali. Na moru su Arapi muslimani koristili pogodnost monsumskih vjetrova kako bi putovali i trgovali s Indijom ( riječ.monsun ” izvedena je od arapske riječi mawsam – sezona, razdoblje”). Duž sjeveroistočnog monsunskog pravca putovali su od Omana do Kožikodea (Kalikuta), dok je jugoistočni monsunski pravac korišten za putovanja od Adena do Kožikodea. Oba monsunska pravca omogućila su muslimanima u ranom periodu da putuju od regije Čola u Indiji, kroz tjesnac Kra (u današnjem južnom Tajlandu), oko Kočinkine i otuda u Kinu. Postoje mnogi primjeri prijateljskih i ljubaznih odnosa između trgovaca i lokalnog stanovništva. Prema navodu Curtina, Melaka u Maleziji izrasla je od „lokalnog središta ribolova … u najznačajniji trgovački grad u svojoj regiji “. Taj trend, dodatno je potaknuo islamizaciju u tom području”. Curtin citira jedan pasus iz knjige Suma Oriental autora Toma Piresa u kojem se daje popis ljudi što su se naselili na tom prostoru ili su dolazili sa svih strana svijeta, pa čak i iz Kaira.
Muslimani su također ubrzali proces povezivanja Kine i Zapada, tako da su trgovci lahko i sigurno mogli putovati s Dalekog Istoka, kroz Mediteranski bazen do muslimanske Španije. Trgovina je u Mediteranskom bazenu postojala i prije islama. Curtin naglašava da je, premda je dolazak muslimana „ oslabio ” postojeće jedinstvo, ta promjena donijela „novu vrstu jedinstva koje je olakšalo trgovinu”. Novo trgovačko jedinstvo opstalo je stoljećima, čak i za vrijeme ratova, naročito križarskih pohoda, a uključivalo je i Evropljane. Curtin to naziva, novom zonom globalne trgovine”. Curtin kao primjere navodi fatimidski i ejubidski period u Egiptu. Jevreji su tada bili potpuno uključeni u trgovanje te su se pridružili egipatskim muslimanima trgujući s Indijom. Kršćanski brodovi pristajali su u muslimanskim lukama. Postojao je zakonski predstavnik stranih trgovaca, a on im je pomagao u vraćanju dugova, skladištenju robe, pronalasku smještaja i prijenosu novca. Pojačana trgovina u muslimanskom svijetu vodila je osnivanju novih gradskih naselja. U početku su uspostavljani otvoreni bazari u središnjem prostoru, gdje su se jednom sedmično okupljali seljaci i drugi kako bi prodavali svoju robu. Ta su mjesta ubrzo izrastala u naselja, potom u nešto veće kasabe, a neka od njih i uprave gradove.
Kao potpuno nova naselja, nisu pripadali ni jednom plemenu te su se razvili u ono za šta su bili i namijenjeni – u miroljubiva trgovačka središta. Dolazili su i drugi ljudi, poput obrtnika i zanatlija pa bi se trgovina proširivala izvan prvobitnog prostora. Tako je nastao , Houranijevim riječima kazano, „čitav niz velikih gradova s jednog kraja muslimanskoga svijeta na drugi”, od Španije, preko Sjeverne Afrike, do Egipta i Sirije, te Meke i Medine, Iraka, Irana i Indije. Svega sedamdeset godina nakon Poslanikove smrti muslimanski trgovci stigli su do indonezijskih ostrva i počeli donositi začine s tih prostora. Kasnije su, prema navodima Asimova, muslimani te začine predstavili Evropljanima i Evropljani su tako prvi put naučili da hrana može biti ukusna te da se duže može održati upotrebljivom pomoću nekih drugih aditiva osim soli. Evropske riječi za neke od tih začina izvedene su neposredno iz arapskih, odnosno iz arapskog putem nekih drugih jezika, među kojima su: kim (caraway), rogač (carob), kumin, šafran i zmijina trava (tarragon). Još neke riječi u evropskom trgovačkom vokabularu uključuju: amber, damast, teglu, limun, narandžu, marcipan, muslin, saten, šerbe, sofu, špinat, sirup, talk, tarifu, rizik, kalibar, tabak i magazin.
Izvor: Ahmed Eesa, Othman Ali, Studije o islamskoj civilizaciji: muslimanski doprinos renesansi, CNS, Sarajevo, 2016, str. 63-77.
