Islam je dokinuo praksu upotrebe vračeva u liječenju bolesnika. Iako ljekari na početku islama nisu prihvatali islam, ipak je islam glorificirao ovu nauku, pa se kaže: „Znanje se dijeli na dvije nauke- nauka o tijelu i nauka o vjeri.“ Iz razbacanih dokumenata iz prošlosti može se zaključiti da su glavnu riječ u medicini uglavnom vodili jevreji, kršćani i sabejci. Muslimani koji su učili medicinu nisu u svom poslu imali napretka, tako da njihova sposobnost u ovoj oblasti nije nailazila na potporu i povjerenje ostalih muslimana.
Džahiz Basri prenosi od Eseda ibn Džanija, bagdadskog ljekara, sljedeće: „Njegov posao, kao i potražnja za njegovom strukom nije bila cijenjena niti razvijena.“ Jedan čovjek mu reče: „Ovo je godina epidemija i ti poznaješ oblast medicine, a poznat si po strpljivosti i predanosti, poznaješ uzroke i prirodu ovih bolesti, pa kako možeš govoriti o stagnaciji?“ On mu odgovori: „Kao prvo, zato što sam musliman, a ovaj narod je, prije nego što ću ja odabrati poziv ljekara, čak i prije nego što sam rođen, gajio uvjerenje da muslimani neće imati uspjeha u medicini; drugo, moje ime je Esed, da se kojim slučajem zovem Seliba, Morajil, Johana ili Albira, sigurno bih imao više uspjeha; treće, nadimak mi je Ebul-Haris, a bolje da je bilo Ebu Isa, Ebu Ibrahim, ili Ebu Zekerijja; četvrto, nosim bijeli pusteni ogrtač, a bilo bi bolje da imam crni svileni ogrtač. I na kraju, moj jezik je arapski, a bolje bi bilo da pričan jezikom naroda Džondišapura ako hoću da moj posao doživi procvat…“
U vrijeme kad je Muktedir Abbasi (319. g. po H.) htio da testira osam stotina bagdadskih ljekara za najboljeg je odabrao Sabeta ibn Saberi. Dva stoljeća kasnije Moktefa Abbasi (umro 555. g. po H.) je za najboljeg ljekara izabrao Ibnul Telmiza (460-560 g. po H.), koji je bio krišćanski ljekar.. Međutim, stanje nije ostalo ovako, jer su se muslimani posvetili izučavanju medicine i toliko su napredovali da su do sredine sedamnaestog stoljeća Evropljanima bili učitelji. Kasnije će biti riječi o ovoj temi.
Islamska medicina je, ukratko, sve ono što su postigle napredne civilizacije prije islama u oblasti medicine i njenih srodnih grana stoga što su muslimani preveli na arapski jezik mnoga djela Hipokrata i Galena, kao i brojnih drugih grčkih liječnika, a poznavali su i ono što su Sirijci od grčke medicine pomiješali sa medicinom Haldejaca. Liječnici kandišapurske škole su im prenosili dostignuća grčke medicine sa perzijskim uticajima. Također su upoznali i indijsku medicinu posredstvom liječnika koji su iz te zemlje došli u Bagdad. Tome su dodali sve ono što su liječnici Arapi postigli u vremenu prije islama, a također i razna iskustva i postupke liječnika koji se temelje na tradiciji i astrologiji iz prošlih vremena. Sve ovo zajedno iznjedrilo je islamsku medicinu. Precizno i gotovo u potpunosti sve ovo je navedeno u knjizi El-Meliki ili El-Muluki, koju je napisao Ali ibn El-Abbas El-Medžusi Ahvazi (umro 384. g.po H). On je u ovoj knjizi sabrao sve što se o bolestima i njihovom liječenju spominje u starim knjigama pa sve do njegovog vremena.
Narod se oslanjamo na knjigu El-Muluki po pitanu liječenja sve do pojave Ibn Sininog djela Kanun. I sve do danas je opstalo ovo djelo i steklo ogromnu slavu kako u islamskom tako i u neislamskom svijetu. Kad čovjek lista stranice te knjige, shvata da je to jedna medicinska enciklopedija i zbirka ljekovitog bilja. Šejh je tu na jednom mjestu naveo rezime rasprave koje su vodili Grci i Haldejci, Indijci, Iranci i Arapi o bolestima i njihovom liječenju, te lijekovima i specifičnostima svakog od njih. To nije samo grčka medicina (kao što su neki mislili), jer u velikom broju slučajeva naširoko iznosi medicinske stavove Indijaca i njihove dobre i loše strane. On također navodi dugu raspravu o indijskom ljekovitom bilju i njegovom uticaju, spominjući njihove indijske nazive.
Od islamskih medicinskih djela koja su koristili stranci možemo izdvojiti knjigu Et-Tasrif limen adžeze anit-ta'lif, koju je napisao Ebul Kasem Halef ibn Abbas Zehravi Andelusi (umro 404. g. po H.). Za ovo djelo se može reći da je medicinski leksikon, a posebno je specifično i bitno djelo zbog poglavlja o hirurgiji. Upravo ovo spomenuto poglavlje o hirurgiji Čaning je u 18. stoljeću štampao na Oksfordskom univerzitetu, opisujući hirurški pribor baš onako kako ga je Zehravi opisao.
Ono što zaključujemo izučavajući historijski tok razvoja medicine jeste da su muslimani svoja glavna nastojanja u prenošenju i prevođenju prirodnih znanosti otpočeli za vrijeme vladavine Mansura, drugog abbasijskog halife. Ono što je prethodilo tome desilo se na kraju njegovog halifata (148. g. po H.). Njegov želudac je obolio od neke bolesti, što je umanjilo njegovu seksualnu želju. Niko od liječnika koji su bili na dvoru nije znao lijek za njegovu bolest. Jednog dana halifa je okupio sve liječnike i upitao ih: „Poznajete li u okolnim gradovima nekog sposobnog liječnika?“ Svi uglas odgovoriše: „U naše vrijeme nema sposobnijeg liječnika od Georgisa, predvodnika liječnika Čandišapura.“ Georgis ibn Bohtišu’ Sorjani je dobro poznavao medicinu, napisao je nekoliko djela iz ove oblasti na sorjani jeziku, a pored toga bio je veoma pronicljiv i obrazovan. Čandišapur je, ponajviše zbog njegovog ugleda i sposobnosti, postao najpoznatija medicinska škola tog vremena.
Halifa Mansur je bez oklijevanja poslao po tog liječnika. Kada je glasnik pronašao liječnika, Georgis je od njega tražio rok, ali je glasnik zaprijetio smrću ukoliko bude odugovlačio. Georgis je bolnicu ostavio svom sinu Bohtišuu i krenuo u pravcu Bagdada sa dvojicom svojih učenika po imenu Ibrahim i Isa ibn Šehlafa. Georgis je, svojom veličinom, smirenošću i rješitošću kod halife stekao veliko povjerenje i bliskost. Halifa ga je posjeo kraj sebe i postavio mu nekoliko pitanja. Georgis je na sva pitanja odgovorio blago i smireno. Upravo to je povećalo halifino čuđenje i on mu je ispričao sve o svojoj bolesti. Georgis mu je odgovorio: „Ja ću tvoju bolest protumačiti onako kako ti hoćeš.“ Mansur mu je darovao svečanu odoru i naredio da mu se iskaže svako poštovanje. Sutradan je liječnik opet došao kod Mansura i pogledao njegovu noćnu posudu, zatim je pažljivo iznio svoj plan liječenja.
Tako je došlo do izlječenja i Mansur je povratio svoje prijašnje stanje. Bio je jako sretan i htio je da onemogući povratak Georgisa u Čandišapur. Ono što je povećalo Mansurovo poštovanje i naklonost Georgisu bila je njegova vjerska čistoća i iskrenost. Naime, Mansur je znao da je Georgis ostavio ženu u Čandišapuru, a nikog nije bilo u Bagdadu da bi mu služio. Stoga je odredio tri sluškinje Rimljanke i poslao ih njemu zajedno sa tri hiljade dinara. Georgis je prihvatio novac, ali je vratio sluškinje. Sutradan u razgovoru sa halifom rekao je: „Mi kršćani se ženimo samo jednom ženom, i dok je ona živa, drugu ženu ne uzimamo.“ Od tog događaja povećalo se Mansurovo poštovanje i povjerenje prema Georgisu i dozvolio je da mu se približi na dvoru i da ga liječi.
Georgis je imao veliku sklonost ka pisanju, a pored sorjani, arapskog i perzijskog, veoma dobro je poznavao i grčki jezik. Nakon što je stekao Mansurovo povjerenje i pouzdanje, Georgis je za njega preveo grčka medicinska djela na arapski jezik, a pored tih djela bila su i njegova djela koja je pisao sirijskim jezikom. Međutim, treba znati da su u islamskom svijetu i prije Georgisa postojala djela iz oblasti medicine. Tu se prije svega misli na knjige koje su napisali liječnici iz perioda vladavine Emevija. Svaki put kada bi takav liječnik bio izabran u službi, on bi za sebe, za svog sina, ili za svoje učenike napisao jednu ili više knjiga iz oblasti u kojoj je bio zaposlen. Uglavnom je ta vrsta knjiga u historiji islamske civilizacije i nauke bila poznata kao Konnaš . Možemo izdvojiti Konnaš koji je Teosins (umro 90. g. po H), liječnik Hadždžadža ibn Jusufa (umro 95. g. po H.), napisao svome sinu. I upravo on je napisao knjigu o začinima i načinima liječenja pomoću začina.
Osnove medicine i poznati islamski liječnici
Predislamski Arapi su imali liječnike koji su manje-više spomenuti u starim knjigama. Ono što su ovi prvi liječnici poznavali od bolesti uglavnom se svodilo na temperaturu, malariju, žuticu, bolesti jetre i želuca, ekceme. Također su poznavali i neke bolesti životinja, bolove nadlaktice i šugu. Znali su i da se neke bolesti mogu prenositi između ljudi i životinja.
Uopćeno, u predislamsko doba osnova medicine je bila zaštita tijela od bolesti. To su bili liječnički savjeti kao što je: „Želudac je kuća bolesti, a apstinencija je osnova liječenja“, ili: „Sušeno meso uništava onoga ko ga jede“, i tome slično.
Iz perioda prije islama navode se sljedeća imena: Zuhejr ibn Dženab, Ibn Hizjem, Zejneb Tabibe bint Avd (poznavala liječenje bolesti očiju), Haris ibn Kalde i njegov sin En-Nadr (koji je medicinu učio na raznim mjestima), Rufide Beni Aslem i Umi Atijje iz Medine. U periodu islama, od liječnika koji su imali iskustva spominje se Lukman Hakim, Damjan i Kevsem. O njihovim liječničkim dostignućima ispričane su razne priče i legende, o kojima nećemo pisati. Upravo to predstavlja tradicionalnu medicinu u šerijatu i nema nikakve veze sa nadahnućem. Kada ibn Haldun govori o Poslanikovoj medicni, o čemu se govori i u zbirkama Poslanikovih hadisa, on kaže: „Ovo je vrsta medicine koju su poznavali Arapi u predislamskom periodu, a naročito je bile uobičajena u pustinjama.“
Razlog tvrdnje da ova vrsta medicine nema veze sa nadahnućem je taj što su nekad rezultati bili pozitivni i bolesnici su bivali izliječeni, a nekad nisu, zato što su imali ograničena, nepotpuna i početnička iskustva, koja se nisu temeljila na principima prirode, konstitucionalne medicine. Stoga, iako je sponznaja medicine preko zbirki hadisa u suštini tačna, samo to što se medicina spominje u zbirkama hadisa nije obaveza da se po njima postupa. Ako ovo upoznavanje medicine u osnovi ima iskrenost, svetost i vjersko uvjerenje (znači da se upotrebljava sa potpunim uvjerenjem u njihovu moć izlječenja), jedino u tom slučaju može kod pacijenta imati ogroman uticaj. Tada govorimo o vrsti duševne medicine, tj. psihijatriji. Ukratko, ovi hadisi i vjerske predaje nisu šerijatske odredbe, čije je izvršenje obaveza, jer, kako nam prenosi Ibn Haldun: „Poslanik, s.a.v.s., je poslan da nas poduči islamskom pravu i Božijim odredbama, a ne da nam prepričava medicinu i običaje…“
Na početku islama medicina se nije puno razlikovala od perioda prije dolaska islama i tek dolaskom perioda vladavine dinastije Emevija vještina liječenja je poprimila oblike grčke medicine.
***
Za vrijeme vladavine Abbasija muslimani su postali imućniji i zavladalo je blagostanje. Pojavile su se razne vrste hrane i pića te je narod počeo obolijevati od različitih novih bolesti. Tada se javila velika potreba za medicinom. Jedna od prvih osoba koja se u vrijeme Abbasija počela baviti medicinom bio je Ebul-Abbas Ahmed ibn Muhammed ibn Ali Kateb (umro 231. g. po H.). Naravno, to nije bilo njegovo zanimanje, ali ga je na to primorala potreba naroda za liječnicima. Kao što smo ranije rekli, od perioda Mansura Abbasija u Bagdadu se enormno povećao broj liječnika kršćana, jevreja i vatropokolnika. Spomenut ćemo neke od njih: Gabriel ibn Bahtišu’ (umro 218. g. po H) i njegov sin Bahtišu’ (umro 256. g. H.), Ibn Rabban Taberi (umro 240. g. po H.), Johana ibn Masuje, Šapur ibn Sehl, Ishak ibn Hunin, Ebu Ali ibn Zur'e, Menke’ Hindi, Šanak Hindi, i mnogi drugi koji su stekli slavu u ovoj oblasti. Također, medicina sa naučne strane nije doživjela promjene u odnosu na period vladavine Emevija.
Od sredine trećeg stoljeća po Hidžri medicina poprima naučnu dimenziju i islamski liječnici su od perioda Razija (umro između 312. i 320.) koristili kliničku i empirijsku metodu, tako da su postepeno u islamskom svijetu otvarane medicinske škole. Predavanja u tim školama obično su se zasnivala na dvjema metodama: teoretskoj, tj. učenici su u medicinskim školama učili teoretske osnove medicine, a zatim su se okretali praktičnoj metodi, primjenjujući u praksi ono što su naučili na način da su se učenici okupljali oko direktora škole i liječnika i učili način istraživanja bolesti i opisivanje lijeka, kojeg bi oni predstavili. Kada bi spomenuti učenici završili period obrazovanja, spremali bi se za ispit i polagali zakletvu (koju je napisao Hipokrat ). Tada bi dobili medicinsku diplomu. Od onog momenta kada bi započeli sa medicinskom praksom konstantno bi bili pod kontrolom države.
Navodi se da je u vrijeme Abbasija u Bagdadu boravio veliki broj kvaziliječnika (koji su se bavili liječenjem a nisu imali dozvolu za to). Sudbina je htjela da je 319. g. po H. jedan od njih prilikom liječenja pogriješio i pacijent je podlegao. Nakon toga, halifa El Muktedir je naredio da se niko ne može baviti medicinom ni liječiti pacijente ukoliko ne položi ispit. Za upravljanje i provođenje ove naredbe zadužio je Sanana ibn Sabita Kurrea. Sanan je samo u okolini Bagdada ispitao oko devet stotina liječnika. Naravno, oni koji su bili poznati i koji su se isticali u zajednici bili su oslobođeni ispita.
Izvor: Ali Asgar Halabi, Historija islamske civilizacije, Ibn Sina, Sarajevo, 2010, str. 189-195.
