Historija žena Bosne i Hercegovine baštini i ime Ševale Zildžić-Iblizović. Čak je i Sarajevo ovjekovječilo njeno postojanje dajući jednoj od svojih ulica naziv „Dr. Ševala Zildžić-Iblizović“. Iako naše ulice često mijenjaju imena, njeno će ime ostati zabilježeno u historiji sarajevskih ulica. Ševala je dobila i poštansku markicu PTTBiH 2002. godine uoči stote godišnjice rođenja. Tako je postala jedna od rijetkih, uspješnih žena u BiH koje su dobile i jedno i drugo. Lik ove hrabre žene privukao me je iz dva razloga. Prvi razlog je što se pokraj njenog imena u svim dokumentima gdje se spominje obavezno veže riječ prva – prva muslimanka doktorica u BiH. Drugi razlog je što je jedan od načina saznavanja njenih biografskih podataka oralna historija zabilježena u diplomskom radu njene praunuke Nine Savić pod nazivom „Personalna istorija i mogućnost njene prezentacije na internetu: Život i djelo Ševale Zildžić-Iblizović“. Rad je većim dijelom nastao na osnovu svjedočenja Ševalinog sina. Ali, i drugi su pisali o njoj. Njene kolege/ice su nakon Ševaline smrti zapisali/e: „Sve generacije Sarajlija koje su rođene od 1920. i dalje pamte dr Ševalu kao svog školskog ljekara. Stariji građani je pamte kao ljekarku koja je uvijek bila spremna da pruži pomoć. Pored brige oko zdravlja svojih đaka, mnogo se je bavila zdravstvenim prosvjećivanjem. Bila je vrlo energična, duhovita i druželjubiva. Kao ljekarka je bila pristupačna svim pacijentima, koji su joj se rado i sa povjerenjem obraćali za ljekarsku pomoć.“ (Redakcija, 1978, p. [431])
Ševala Zildžić-Iblizović rođena je 1903. godine u Sarajevu. Počela se školovati u vremenu kad je to za ženu u BiH značilo rizik da će je zajednica odbaciti. Završila je osnovnu djevojačku školu. Njena želja za daljim obrazovanjem nije se kretala u smjeru učiteljskog poziva koji je u to vrijeme bio namijenjen ženama kao najveće dostignuće u obrazovanju. Ne, upisala je Mušku gimnaziju 1919. godine – lično je tražila saglasnost reisul-uleme Čauševića i dobila je. Ovim se još jednom, po ko zna koji put, pokazalo da islam nije protiv obrazovanja žena, nego su to pojedinci. Iako je dobila saglasnost vrhovnog islamskog poglavara u to vrijeme, sarajevska čaršija nije mogla prihvatiti njenu odvažnost. „Kamenjem su je sarajevski momci sačekivali kad se vraćala iz škole, pa je babo morao u fijakeru odvoziti i dovoziti, da joj glavu ne razbiju“, kaže njen sin Mirza Iblizović. (citirano u StartBiH, 2005, p. 57) Nakon gimnazije upisala je Medicinski fakultet u Zagrebu. Po završetku fakulteta 1931. godine, postala je prva liječnica muslimanka u BiH. „(…) vijest o predaji diplome prvoj ljekarki Bošnjakinji i prvoj bračnoj vezi dva ljekara Bošnjaka, posredstvom zagrebačkog dopisnika, objavljena je i u New York Timesu.“ (StartBiH, 2005, p. 57) Radila je kao demonstratorica na zagrebačkom fakultetu, a kada joj je ponuđeno mjesto asistentice, Ševala je odlučila da se vrati u Sarajevo. Po povratku u Sarajevo dobila je posao tek nakon dvije godine. Radila je u Gradskoj bolnici, na Infektivnom odjeljenju državne bolnice, u Higijenskom zavodu, a karijeru je završila kao specijalistica, ginekologinja i pedijatarica u školskoj poliklinici dr. Mare Kurtović 1962. godine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bolnica nije radila, ali je Ševala nalazila način da stigne do svojih pacijentica koje su se porađale u kućama, ne gledavši na njihova politička i vjerska uvjerenja. Praksu liječnice nastavila je i nakon završetka karijere u državnim institucijama. Ona i njen suprug imali su privatnu ordinaciju koja je u tadašnje vrijeme među prvima imala rentgen aparat i frižider za čuvanje lijekova. Ševala je bila druželjubiva žena i, kako kaže njen sin, voljela se sastajati sa svojim drugaricama na sijelima u hotelu „Evropa“ i na Vrelu Bosne. Voljela je putovanja i teatar. (StartBiH, 2005, p. 58)
Sagledavši njen cijeli život shvatate da je ova hrabra žena čiji duh nije posustajao godinama ostala da živi i nakon smrti jer se o njoj još uvijek piše. Ševala se borila protiv patrijarhalne prakse. Kad su mislili da će posustati i odbiti zahtjev vlastodržaca u Muškoj gimnaziji da traži dopust od reisa da bi se školovala, Ševala je sama zatražila prijem kod njega; kad su je dječaci gađali kamenjem što ide u „mušku školu“, otac je vozio u fijakeru; za vrijeme rata nije iznevjerila Hipokratovu zakletvu.
Umrla je 1978. godine od posljedica tumora. Nakon njene smrti časopis Medicinski arhiv objavio je tekst „In memoriam“ u čijem završnom dijelu piše: „Smrću doktorice Ševale naša medicinska javnost, posebno školska medicina, izgubila je svog doajena. Sarajlije su izgubile jednu dragu ličnost, a pacijenti ljekarku humanistu, spremnu da pomogne u svako vrijeme i na svakom mjestu. Društvo ljekara Bosne i Hercegovine smrću doktorice Ševale Zildžić-Iblizović izgubilo je svog vrijednog i uglednog člana“. (Redakcija, 1978, p. [431])
Literatura:
„Dr. Ševala Zildžić-Iblizović 1903-1978: prva žena ljekar u Bosni i Hercegovini“. // [Radni materijal] Prva balkanska rodna konferencija „Nevolje s Balkanom – politika spolnih/rodnih razlika i feministički koncept socijalne akcije“, Sarajevo, 1-3. novembra 2004.
Redakcija. „In memoriam: Dr. Ševala Zildžić-Iblizović“. // Medicinski arhiv, 1978; 32(6). Str. [431].
Tim novinara Magazina StartBiH. „Ševala Zildžić-Iblizović, prva Bošnjakinja doktorica: Partizanka s fildžanom u Evropi“. // StartBiH, 18. oktobar 2005; 179. Str. 56.
Piše: mr. Nadina Grebović-Lendo
