Dostignuća bosanskoheregovačkog čovjeka, od davnina do dana današnjeg, uvijek su mjerena dobrim odnosom prema ljudima, komšijama, porodici. Kao osnovu uzimajući svakodnevni život, lišen svake teorijske rasprave o religiji, ubjeđivanja ili bilo čega sličnog, kroz vrijeme su se na najljepši način, na bosanskoj zemlji razvijala umijeća poštovanja čovjeka zato što je čovjek.
Umijeća, razvijana kroz konkretne životne situacije, lahke i teške, slatke i gorke, gledajući na one istinske i prave ljudske vrijednosti, vjerujući u ljudskost, držeći se date i izgovorene riječi više nego bilo kojeg drugog pravila i svjetonazora. Primjenjujući tu datu riječ u životu, praksi, svakodnevnici, gradeći tako najbolji temelj života na našim bosanskim grudama, selima, sokacima i čaršijama protkanim običajima, tradicijama, kulturama i elementima cijelog svijeta. Bezinteresno poštujući čovjeka prema tome kakav je domaćin, komšija, prijatelj, roditelj, i prema tome da li je u svakoj svojoj misiji dostojanstven. Sav svoj dijalog ukrašen poštovanjem i razumijevanjem, dočaravajući kroz djelo i ljudskost ili kako se u narodu voli kazati – čojstvo.
Ljudskost u svjetlu najjednostavnijih sitnica svakodnevnice, sitnica koje stanu u dvije – tri rečenice kad se o njima piše ili govori, ali sitnica koje u sebi kriju veliku priču i slikovit primjer ljepote naravi bosanskog čovjeka.
Upravo ta ljudskost ili čojstvo i način na koji su ga razumijevali, tretirali i živjeli naši preci dobro je ogledalo, urnek koji i mi u svakodnevnici današnjeg vremena bez mnogo muke i velikih planova možemo kopirati, reinterpretirati i primijeniti u životu.
Ni tada to nije bilo, a ni sada nije jednostavno, ali vrijedi pokušavati i iznova stavljati akcenat na obični život koji svaki čovjek živi, bez mnogo filozofije i teorije o tome „kakvi smo i kakvi nismo“, akcenat na djelo i „natjecanje“ ko će prema kome ljepše postupiti.
Dosta je primjera iz naše bliže i dalje historije da i u najljepša i u najteža vremena čojstvo i istinska ljudskost imaju plodno tlo. Dosta je priča koje su primjer da lijepa riječ uvijek ima svog slušaoca, riječ koja se prihvata i čuje za sva vremena. Priča, koje sadrže „veliku“ sitnicu „praktičnog dijaloga“ ili dijaloga djelom, koje je neko ili čuo ili doživio. Priča, ljudskih i istinskih. Priča, koje su stvarni dokaz i svjedok načina života i suživota koji nastojimo približiti. Priča, koje su spomenici „date riječi“ i „amaneta“, ljudi koji drže do sebe i svoga, a ne umanjujući vrijednost drugog i drugačijeg. Priča, u kojima svako slovo svjedoči da im je vodilja bila misao: „Voli drugom ono što i sebi želiš“, pa su hodili dostojanstveno svojom zemljom i stajali zajedno u red ili „saff“ na posljednjim ispraćajima ljudi i komšija, gledajući na dostojanstvo kao glavnu mjeru. Priča koje su kameni stećci ljudskosti naših predaka u najtežim i sudbonosnim trenucima opstanka. Priča koje same od sebe pozivaju da ih se stavi na papir i njima posvjedoči lijepo nasljedstvo, koje može slikovito približiti cijelu historiju lijepih momenata u raznim vremenima.
Tim povodom u nastavku nižemo „usmene spomenike suživota“, koji su ovim riječima bili inspiracija.
Priča iz jednog sela, ispričana u jeku ratnih dešavanja 1993. godine, u Srednjoj Bosni, kad katolički svećenik ostavlja ključeve kapele i crkve prvoj komšinici muslimanki i zamoli je da s vremena na vrijeme, kako dolazi koji blagdan i važan dan, otključa bogomolju i ne dozvoli da utihne crkveno zvono. Spomenuli smo datu riječ i obećanje koje se pod svaku cijenu poštovalo i održavalo, tako je muslimanka bila zvonar crkve, sve do povratka svećenika ponovo na dužnost nakon izvjesnog vremena.
Priča komšinice katolkinje koja se iz poštovanja prema čistoći avlije komšinice muslimanke izuvala na putu, pred kapijom, kako ona ne bi bila razlogom da se avlija isprlja.
Priča dječaka kršćanina koji komšinici, staroj nani muslimanki, svaki dan mjeseca ramazana kupuje somune i saopštava joj vrijeme iftara – prekidanja posta.
Priča muslimanskog domaćinstva koje je hodočasnicima Gospinog svetišta na raspolaganje stavilo ključeve svoje kuće, da slobodno uđu ukoliko njih ne bude kod kuće, naprave sebi kahvu i odmore od puta ka hodočašću.
Priča o komšijama muslimanima koji organizuju sprovod umrlom komšiji pravoslavcu, jer nije imao svoje rodbine.
Priča o pravoslavcu koji daje prilog da se izgradi džamija u njegovom mjestu.
Priča u kojoj je musliman u prizemlju svoje kuće želio da otvori prodavnicu, a komšija katolik ga savjetuje da to ne radi jer ima žensku djecu, pa tim potezom može ugroziti njihovu sigurnost zbog mogućih alkoholičara koji bi navraćali, što je komšija musliman do kraja života isticao kao najveće dobro koje je učinjeno njegovoj porodici.
Priče, svjedoci poštovanja djelom, zajedničkim učešćem u životu, bez teorije i rasprave ko je u pravu, a ko nije. Poštovanje u razgovoru i u riječi svakako ima posebno mjesto, ali posebnu vrijednost ima momenat kad čovjek čovjeka ispoštuje djelom i postupkom.
Priče ispričane ovako bez pominjanja imena ljudi i naziva mjesta događaja. Da budu povod i uvod u ljepši pristup našem vremenu. „Vrata“ našim generacijama, da živimo i oživljavamo lijepe, pozitivne i inspirativne primjere i događaje kao riznice „Učiteljice života“ na bosanskoj zemlji.
Da oživljavamo dijalog na djelu, u kojem svako ima jednaku slobodu da postupkom pokaže kakav je i kakav nije, kroz zajednički doprinos državi u kojoj živimo, jer bez obzira na sve razlike, sve nas vezuje osjećaj pripadnosti i želje da doprinesemo zajednici i okolini u kojoj živimo, da se osjećamo korisnim.
Da tražimo i pronalazimo ljude koji dijele slična razumijevanja života, povezujući se na koristan način, u dobru, i upoznavajući se na temelju ljudskosti i čojstva, nudeći jedni drugima podršku i pomoć u svim svakodnevnim situacijama, radostima i nedaćama.
Jednostavnost, iskrenost, nesebičnost, bezinteresno i istinsko razumijevanje života i međuljudskih odnosa bili su i ostat će formula uspjeha u životu na ovom svijetu.
