UN je 11. oktobar proglasio Međunarodnim danom djevojčica i djevojaka. Ili, kako bi se to u narodu reklo, “ženske djece“. Nerijetko je u kulturama žensko dijete znak sramote, neuspjeha pa se onda redaju djevojčice dok se konačno ne uspije dobiti – muško, njegovo veličanstvo. Sjećam se riječi svoje nane: „Žensko treba bolje oblačiti, a muško bolje hraniti“, a tu je i ostatak iz antologije naninih šovinističkih i seksističkih izjava, poput one: “Ostavi ti taj tanjir, one će oprati suđe, sramota je da ti”, obraćajući se unuku. Nisu joj dali da ide u školu i naučili su je da jedno žensko ne vrijedi ni koliko crno ispod nokta muškarca.
Često se sjetim replike iz satiričnog filma „Diktator“, kad žena saopćava glavnom glumcu da je trudna, a on pita „Je li muško ili abortus?“ Čest je slučaj da kulture koje su većinski muslimanske to preferiranje muškog nad ženskim djetetom pripisuju vjeri, iako to, naravno, uopće nema utemeljenje u islamu – naprotiv.
Trenutno se procjenjuje da je na svijetu 1.1 milijarda djevojčica i djevojaka koje su češće žrtve nasilja, nejednakih šansi, uskraćene obrazovanjem i žrtve diskriminacije. Pokreti diljem svijeta i Agenda održivog razvoja UN-a 2030 nalažu veće uključivanje djevojčica i djevojaka i poboljšanje njihovog statusa, adresirajući ključne probleme koje im prave prepreku u tome. Jedan od gorućih problema su i brakovi maloljetnica, gdje se procjenjuje da se 1 od 3 djevojčice u zemljama u razvoju uda prije navršenih 18 godina života. Ovo podrazumijeva da se te djevojčice prestaju obrazovati, podložnije su seksualnom i porodičnom nasilju, te samim tim i spriječene da se zalažu za svoja prava. Pored toga, u takvim brakovima ubrzo slijedi i trudnoća, unatoč činjenici da nisu fizički i mentalno spremne na taj korak.
Poslanik Muhammed, a.s., živio je u vremenu kad se u arapskom društvu prema djevojčicama odnosilo neljudski i nasilno i to je bio ustaljeni društveni okvir. Djevojčice su se pokopavale žive, nisu imale nikakvo pravo – glasa i izbora, a pogotovo ne pravo na obrazovanje. Izričito je skrenuo pažnju na tu praksu i naglasio njenu zabranu u islamu. O tome govori i Kur'an: „…I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena“ (Et-Tekvir, 8-9)
Praksom i riječima Poslanik, a.s., je ukazivao na pravo na jednake šanse za žene i muškarce. U Kur'anu možemo vidjeti da je obrazovanje ne samo pravo svakog muslimana i muslimanke, nego i njihova obaveza.
Enes, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: “Ko odgoji dvije kćeri, i o njima se brine dok ne odrastu i udaju se, doći će na Sudnjem danu, pa ćemo ja i on biti kao ova dva prsta.” I sastavio je prste.
Svakom roditelju može poslužiti kao primjer odnos Poslanika, a.s., prema njegovoj kćeri Fatimi, ali i nivo obrazovanja i oštroumnosti koji su imale njegove supruge Hatidža – koja je bila poduzetnica, jedna od najbogatijih u Meki u to vrijeme; te Aiša za koju se smatra da je prenijela preko 2.000 hadisa te da je podučila mnoge učenjake tog doba. Izvrsno je poznavala pravo te služi kao dobar primjer u liderstvu.
I danas, najjače sredstvo u borbi protiv diskriminacije žena i najbolja priprema za suočavanje sa svakodnevnim preprekama su kvalitetno obrazovanje i njihov društveni aktivizam.
Umrežavanje žena i prisutnost na svim poljima, ali i konstantan rad na izgradnji kvalitetnih partnerskih odnosa s muškarcima u svim segmentima života, garant su održivog razvoja i društvenog napretka u svakoj zajednici.
