Prečesto će ljudi koji većinu saznanja o muslimanima dobiju iz medija zaključiti da čin jednog muslimana predstavlja cijelu zajednicu. Jedinstvo vjerovanja i djelovanja je često poželjan ishod, međutim istinska harmonija se može pronaći u prihvatanju naših različitosti i varirajućih mišljenja. Mnogi od nas imaju nepomirljive razlike u svom porodičnom životu. Jedan supružnik može dozvoliti djeci da satima gledaju TV, drugi može biti opsjednut urednošću, jedno od njih može trošiti mnogo slobodnog vremena na svoje hobije koji ne uključuju ostatak porodice, drugo može biti „noćni“ tip dok njen partner želi ustati rano ujutro i ići na trčanje od 10 km. Iako smo slični u 25. godini, razlike se mogu pojaviti kako godine prolaze. Ipak, niko ne kaže da trebamo biti homogeni kako bi naše porodice učinili mjestom gdje svi zajedno mogu rasti.
Nasuprot tome, kad je u pitanju prakticiranje vjere, susrećem se s mnogim ljudima koji žele i očekuju da svi muslimani budu isti. Prečesto, ljudi koji većinu saznanja o muslimana dobiju iz medija će zaključiti da čin jednog muslimana predstavlja cijelu zajednicu. Mnogi muslimani žudeći za konformizmom unutar te iste zajednice, naprimjer, žele da svi koji su prigrlili islam uzmu arapsko ime.
Nedavno mi je prišla jedna muslimanka jako zabrinuta zbog reakcije svojih kolega muslimana u vezi s druženjem za zaposlenike, za koju je firma odlučila da će biti u skladu s halal propisima. To halal-druženje je podrazumijevalo da će jedna vrsta mesa biti zaklana na pravilan način, da se ugodi muslimanima, ali će istovremneo biti alkohola i drugih vrsta mesa kako bi se ugodilo ostalima. Neki njeni prijatelji muslimani su išli. Drugi su radije ostali za svaki slučaj da se meso ne pomiješa i/ili zbog izloženog alkohola. Ona se brinula da se nisu predstavli firmi kao jedinstveni. Smatrala je imperativom da svi zaposlenici muslimani zauzmu isti stav.
U vrijeme Muhammeda, a.s., ljudi su imali različita mišljenja. U hadisu koji su zabilježili Buhari i Muslim kaže se da je Poslanik, a.s., rekao ashabima dok su putovali: „Neka niko ne klanja ikindija-namaz dok ne stignemo u selo Benu Kurejza.“ Dok su putovali nastupilo je vrijeme ikindija-namaza. Jedni ashabi su rekli da ne bi trebali klanjati dok ne dođu u selo Benu Kurejze, kako im je i rečeno. Drugi su rekli da bi trebali klanjati odmah jer su vjerovali da namjera Poslanikovog upustva nije bilo da odlože obavljanje namaza, već da podstakne ashabe da požure. Tako su jedni ashabi klanjali ikindiju u putu, a drugi su nastavili put i klanjali namaz kad su stigli do Benu Kurejze nakon zalaska sunca. Kad su se vratili do Poslanika, a.s., on nije ukorio ni jedne ni druge. Prihvatio je oba mišljenja.
Na olimpijskim igrama učenjaci daju različite savjete muslimanima atletičarima o postu tokom ramazana. Svi se muslimani slažu da je post od hrane i pića od zore do sumraka u tom mjesecu obavezan. Godine 1980. Sulimean Nyambui iz Tanzanije je osvojio srebrenu medalju u trčanju na 5000m dok je postio, rekao je: „Kad odlučiš nešto uraditi, Bog je uz tebe.“ Njemačko centralno vijeće muslimana je izjavilo da muslimani koji su profesionalni fudbaleri ne bi trebali postiti tokom ramazana, jer oni zarađuju za život od fudbala. Engleski veslač koji je osvojio bronzanu medalju, Moe Sbihi, prihvatio je savjet da nahrani 60 osoba na dan umjesto da posti. Muslimani nisu bili saglasni u vezi s tim.
Neki muslimani će proglasiti neka djela haramom – zabranjenim, kao što su gledanje TV-a, plesanje ili slušanje muzike. Drugi gledaju svrhu koja proizlazi iz svakog djela da bi odlučili da li je ono prihvatljivo ili ne – koristeći primjer kuhinjskog noža čije korištenje može biti halal ako njime režemo povrće, ali i haram ako njim ubodemo čovjeka – i na taj način dolaze do različitih zaključaka.
Tu je primarni princip islamskog prava da „nužda čini zabranjeno dopuštenim“. Taj princip dozvoljava ljudima koji umiru od gladi da jedu svinjetinu, ili ženi kojoj prijeti fizička opasnost zbog njenog vidljivog vanjskog izgleda muslimanke da promjeni taj izgled. Ali ovaj princip zahtijeva procjenu. Neke žene su odlučile da skinu hidžab nakon napada 11.9., vjerujući da su u opasnosti, druge su ga nastavile nositi vjerujući da su sigurne kao i prije. Neki muslimani koji su antialkoholičari će ipak sjediti sa svojim kolegama koji piju jer vjeruju da je to sastavni dio njihovog posla i vlastitog izdržavanja, dok će drugi biti nepopustljivi i neće biti tu.
Sva ta različita mišljenja i procjene se zasnivaju na vjerovanju u Boga iako se manifestiraju na različite načine. Naravno, do tih različitosti može doći zbog ljudi koji se povode za svojim mišljenjem radije nego za razumijevanjem Svete Knjige. Svi mi donosimo svoje odluke kako ćemo, ako uopće donosimo, izraziti naše vjerovanje.
Nedavno sam bila na nekom događaju u lokalnoj sinagogi i različitost mišljenja je u prvu ruku bila jako zanimljiva. Razgovarala sam s Jevrejima koji se opisuju kao sekularni, onima koji čak ni svjetla ne gase tokom Sabata i onima koji protestiraju protiv Izraela. Bilo je onih koji su htjeli biti više izloženi palestinskim građanima Izraela, bilo je drugih kojima je ugodnije bilo stanovanje unutar vlastite zajednice. Bilo je onih koji su zabrinuli svoje sekularnije roditelje, jer su aktivno uključeni u jevrejske grupe mladih, tu je bilo i drugih čiji su roditelji zabrinuti jer njihova odrasla djeca nisu bila „dovoljno Jevreji“.
Svako stvoreno biće je jedinstveno – i po vanjskom izgledu i po načinu na koji naš um radi i donosi zaključke o svijetu koji nas okružuje. U Kur'anu se kaže: “A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio.” (Hud, 119-120)
Ove razlike mogu biti pozitivne, šireći naše horizonte i omogućujući međusobno obogaćivanje ideja. Poznati ajet iz Kur'ana (El-Hudžurat, 13) naglašava različitost ljudskog roda:
“O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.”
Razumijevanje rasuđivanja – ili zaista, nedostatka rasuđivanja – naših vlastitih mišljenja i bolje razumijevanje tuđih može početi samo međusobnim upoznavanjem. Tada možemo prestati očekivati da svi drugi budu poput nas, ili obrnuto – ovisno o kojoj zajednici mi mislimo – da budu naša potpuna suprotnost.
Mjesto na kojem duh jedinstva većinom obitava je mjesto godišnjeg hodočašća hadža. Muslimani iz cijelog svijeta su ujedinjeni u mjestu i vremenu. Muslimani su ujedinjeni svojim obredima. Muslimani su ujedinjeni svojim ciljem, svi se nadaju Allahovoj milosti i traže oprost. Ipak, postoje mnoge prilike kad se to ne dešava. U tim okolnostima trebamo prihvatiti naše nepomirljive razlike, mirno i bez osuđivanja drugih, kako bi naše zajednice cvjetale. U Kur'anu se kaže: “Na kraju Gospodaru svome ćete se vratiti i On će vas o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.” (El-En'am, 164)
