Prema pisanju sarajevskih medija nastavak sjednice Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine 20. januara je velikim dijelom bio posvećen reagiranju Suda Bosne i Hercegovine, ali prvenstveno Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i časopisa Preporod na zaključak VSTV-a o zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama.
U septembru 2015. godine Vijeće je donijelo zaključak o zabrani nošenja vjerskih obilježja, kao i o upražnjavanju vjere tokom radnog vremena u pravosudnim institucijama. Zaključak je proslijeđen svim predsjednicima sudova i glavnim tužiocima u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica je najoštrije osudila ovakav zaključak, zahtijevajući od VSTV-a da preispita svoje odluke i zaključke te precizno definira šta se podrazumijeva pod vjerskim obilježjem.
Islamska zajednica zahtijeva od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća da preispita svoje odluke i zaključke.
Goran Nezirović, član VSTV-a, rekao je da nije iznenađen reakcijom Islamske zajednice. Bilo je to očekivano, smatra, posebno imajući u vidu činjenicu da nije bila provedena javna debata prije usvajanja zaključka.”Uputit ćemo javni poziv Rijasetu [Islamske zajednice], ali i predsjednicima sudova, kako bi se razmijenila mišljenja. Potrebno je ispoštovati te institucije, a sve s ciljem smanjenja tenzija”, rekao je on, dodajući da je bilo i onih članova Vijeća koji su bili protiv bilo kakve dodatne rasprave.
Manipuliranje ljudskim pravima
Bez obzira na to kakav će biti ishod ovog procesa, bitno je na vrijeme upozoriti na sve implikacije ovakve odluke i otvoriti ozbiljnu javnu raspravu o očitim brojnim nejasnoćama koje vladaju u bh. društvu kada se govori o vjeri u javnom prostoru i šta sekularni principi podrazumijevaju.
Posebno je zabrinjavajući dio zaključka iz 2015. godine prema kojem će se “pristup stranaka koje nose vjerska obilježja procjenjivati u svakom konkretnom slučaju”.
Vjersko obilježje koje nosi neka osoba, pa makar i javni službenik, ne predstavlja povredu principa sekularno uređenog društva kao što bi to predstavljalo isticanje takvog obilježja na, recimo, zidovima te institucije.
U Bosni i Hercegovini se manipulira vrlo osjetljivim ljudskim pravom.
Nažalost, takvih primjera isticanja vjerskih obilježja u javnim institucijama, skupštinama nekih kantona, školama (izvan kabineta vjeronauke), pa do krsnih slava entiteta, gradova i državnih institucija u današnjoj Bosni i Hercegovini ne nedostaje, o čemu bi također valjalo otvoriti javnu raspravu kako bi se stvari dovele u razumne okvire, koji počivaju ne na proizvoljnim interpretacijama pojedinaca, nego međunarodno uspostavljenim principima i konvencijama.Ovo što sada imamo u Bosni i Hercegovini je kuršlus, u kojem se manipulira vrlo osjetljivim ljudskim pravom i ostavlja prostor za ozbiljnu diskriminaciju i povredu osnovnih ljudskih prava, a o prostoru za manipulaciju da i ne govorimo.
Pozitivan primjer iz New Yorka
U sekularnom društvu javni prostor treba biti neutralan i država od svih vjera i svjetonazora treba biti podjednako udaljena te garantirati identična prava svima, bez favorizovanja jedne vjere ili svjetonazora. U tom neutralnom prostoru kojeg država osigurava treba biti zagarantirano pravo svakom pojedincu da slobodno, pa i javno – kao pojedinac ili skupina – ispovijeda svoju vjeru i vjerska ubjeđenja.
Sloboda javnog ispovijedanja vjere može se ograničiti samo radi postizanja legitimnog cilja, što je pojašnjeno Članom 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima, i to samo u skladu sa zakonom i mjerama koje su proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići. Taj član Evropske konvencije kaže: “Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih”.
Carolyn Walker-Diallo, državna sutkinja Civilnog suda u New Yorku, položila je zakletvu na Kur'anu.
Teško će zabrana isticanja vjerskih obilježja pojedinaca uposlenih u javnim institucijama, kakva je nošenje hidžaba, pa makar one bile i sudske, izdržati takvu provjeru opravdanosti. U Americi smo prije nekoliko sedmica imali priliku vidjeti afroameričku muslimanku Carolyn Walker-Diallo, koja je postala državna sutkinja Civilnog suda u New Yorku s mahramom na glavi i koja je zato položila zakletvu na Kur'anu. U Ujedinjenom Kraljevstvu policajke muslimanke imaju prilagođenu uniformu, koja im omogućava nošenje hidžaba.Slično pravilo važi za sike i njihove stilizirane turbane kao dijelove policijske uniforme. Sličnih primjera drugačijeg razumijevanja sekularnog uređenja javnog prostora te prava vjernika u njemu je jako puno i ne znam zašto bi u Bosni i Hercegovini takvi principi bili sporni i na koga se onda ugledaju naši zaštitnici sekularizma.
Dokazivanje ‘nepristranosti’
Malo je čudna i argumentacija da bi nečije vjersko obilježje trebalo ukazivati na njegovu pristranost. To što neko ima vlastiti sistem vrijednosti u koji vjeruje ne znači da je i pristran prema drugima. Zašto bi nečije vjersko obilježje trebalo ukazivati na njegovu pristrasnost ili neprofesionalizam?
U takvoj argumentaciji se kriju duboke predrasude prema vjernicima kao iracionalnim i nesposobnim za objektivan, nepristran, pa čak i pošten odnos prema drugima. Osim toga, ako neko skloni vjersko obilježje, da li ga to prestaje činiti pristranim, ili ćemo morati ići i korak dalje pa provjeravati u šta i koliko ko vjeruje kako bi dokazao svoju “nepristranost” prema onima koji vjeruju drugačije, a kojima sudi ili učestvuje u procesu?
‘Zapelo’ je potpisivanje ugovora između Islamske zajednice i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.
Ovo pitanje je skrenulo pažnju na još jedno duboko nerazumijevanje oko vjerskih prava u javnom prostoru, koje se već dugo udomaćilo u bh. društvu. Upravo zbog nekih specifičnosti vjerske prakse koje se kod muslimana razlikuju od drugih konfesija, a koje bi država trebala zagarantirati svojim građanima muslimanima, “zapelo” je potpisivanje ugovora između Islamske zajednice i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.
Slične ugovore Bosna i Hercegovina je već potpisala s Vatikanom i Srpskom pravoslavnom crkvom. Ali, kada je na red došlo potpisivanje ugovora s Islamskom zajednicom problematizirane su neke specifične prakse koje se vežu za islamsko učenje. Otprilike stavovi, prije svega iz jednog dijela političke i medijske javnosti, iz bh. entiteta Republika Srpska, išli su u pravcu argumentacije da se muslimanima može dozvoliti samo ono što imaju i druge dvije tradicionalne vjerske zajednice i da bi svaka posebnost predstavljala davanje više prava jednih nad drugima.
‘Prebacivanje’ džume za nedjelju
Međutim, zar treba naglašavati da islam ima neka svoja posebna učenja, propise i prakse, koji se razlikuju od, recimo, kršćanskog vjerozakona? Neka prava država može zagarantirati kršćanima, Jevrejima ili bilo kojoj drugoj vjerskoj skupini jer su dio njihovog vjerskog sistema, a drugima koji nemaju identične vjerske potrebe ne mora. To ne narušava princip ravnopravnosti sve dok se jedni ne diskriminiraju ili drugi favoriziraju u pravima.
Tako se, uz evo ponovo u VSTV-u problematizirano pitanje hidžaba, odnosno tradicionalnog načina oblačenja muslimanskih žena u javnim institucijama, kao sporno izdvojilo pravo muslimana na jednosatnu pauzu petkom tokom džume namaza (obavezne zajedničke podnevne molitve petkom), koju bi, uz dogovor s poslodavcem i u dobroj praksi, dogovarali. To što je nedjelja neradni dan i što kršćani vjernici odlazak na misu mogu obaviti u tome periodu ne može biti opravdanje da se kaže da ni kršćani ne mogu ići sa posla radi svojih vjerskih obaveza.
Ono što traže za sebe u javnom prostoru trebaju biti spremni dati i drugim vjerama i svjetonazorima.
Jer, šta je alternativa kako bi se osigurao tako shvaćen princip istih prava; da muslimani “prebace” džumu za nedjelju, ili da i petak bude neradni? Te neke specifičnosti islamskog učenja i prakse mogu biti, uz malo sluha i ako se oslobodimo predrasuda prema vjernicima, akomodirane u javni prostor kroz privatnu praksu pojedinaca koji u njemu djeluju i žive bez da se naruši njegova neutralnost i otvorenost za sve.Naravno, i vjernici se trebaju navikavati da ono što traže za sebe u javnom prostoru trebaju biti spremni dati i drugim vjerama i svjetonazorima s kojma se možda ne slažu. Ali, to su neki drugi principi uređenja društva, na koje se svi tek trebamo početi navikavati.
