Poslanik, a.s., je volio noću odlaziti kod Kabe. Satima bi ostajao tamo, moleći se Allahu, dž. š. Jedne noći, iznenada se osjetio izuzetno umornim i pospanim. Legao je u blizini Kabe i zaspao. Muhammed, a.s., prenosi da mu je tada došao melek Džebrail. Dva puta ga je prodrmao da ga probudi, ali je on nastavio spavati. Kad ga je prodrmao treći put, on se probudio. Džebrail ga je poveo do vrata Hrama, gdje ga je čekala bijela jahaća životinja (nešto između mule i magarca, ali s krilima). Uzjahao je životinju zvanu Burak i s Džebrailom krenuo put Jerusalema. Tamo se susreo sa skupinom prethodnih poslanika (Ibrahimom, a.s., Musaom, a.s., i drugima), predvodeći ih u namazu na mjestu gdje je nekada bio Hram. Kad je namaz završen, Poslanik, a.s., se s Džebrailom uspeo izvan prostora i vremena.
Na svome putu, penjući se kroz sedam nebesa, ponovo je susreo razne poslanike. Viđenje nebesa i ljepote horizonata prožimalo je njegovo biće. Na kraju je stigao do Lotosa krajnje granice (Sidretul-munteha). Tu je primio zapovijest o obavljanju pet dnevnih namaza i objavu ajeta koji sadrži elemente muslimanskog vjerovanja:1
„Poslanik, a.s., vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici. Svaki vjeruje u Allaha, dž. š., i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: ‘Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih.’ I oni govore: ‘Čujemo i pokoravamo se, oprosti nam, Gospodaru naš, Tebi ćemo se vratiti.’“ (El-Bekare, 285)2
Muhammeda, a.s., su potom Džebrail i Burak vratili do Jerusalema, a odatle u Meku. Na putu nazad prošao je pored nekih karavana koje su također putovale u Meku. Kad je stigao u Meku, još je bila noć. Melek i Burak su otišli, a on je produžio kući Ummu Hani’, jedne od najpovjerljivijih sahabijki. Kazao joj je šta mu se dogodilo, a ona mu je savjetovala da to nikome ne govori, što je on odbio poslušati.
Kasnije Kur’an spominje ovo iskustvo u dva različita odlomka. Jedan je u suri čiji naziv, El-Isra (Noćno putovanje), direktno upućuje na događaj: „Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uisitinu, sve čuje i sve vidi.“ (Kur’an, 17:1.)
Drugi je u suri En-Nedžm: „… to je samo Objava koja mu se obznanjuje, uči ga jedan ogromne snage, razboriti, koji se pojavio u liku svome na obzorju najvišem, zatim se približio, pa nadnio blizu koliko dva luka ili bliže i objavio robu Njegovu ono što je objavio, srce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio? On ga je i drugi put vidio, kod Sidretul muntehaa kod kojeg je džennetsko prebivalište, kad je Sidru pokrivalo ono što je pokrivalo, pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio, vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara.“ (Kur’an, En-Nedžm, 4-18.)
Noćno putovanje (Isra) i Uspinjanje (Miradž) izazvali su brojne komentare i kad je Poslanik, a.s., spominjao detalje, a i kasnije, medu islamskim učenjacima. Kad je Muhammed, a.s., otišao kod Kabe i ispričao svoje iskustvo, uslijedile su uvrede, ismijavanja i kritike. Kurejšije su vjerovale da najzad imaju dokaz da je ovaj takozvani poslanik stvarno lud, jer se drznuo tvrditi da je u jednoj noći putovao u Jerusalem (za što treba nekoliko sedmica) i da se, povrh toga, uspeo u blizinu svog jedinog Boga. Njegovo ludilo bilo je za njih očigledno.
Iskustvo Noćnog putovanja, predstavljeno u klasičnim prikazima Poslanikovog, a.s., života kao Božiji dar i počast Poslaniku, a.s. Izabranome (Mustafa), bilo je istinska kušnja za Muhammeda, a.s., i one oko njega. Ono je označavalo granicu između vjernika čije je vjerovanje zračilo povjerenjem u ovog Poslanika, a.s., i njegovu poruku i drugih, koji su s nevjericom primili takvu priču. Kurejšijsko izaslanstvo je požurilo Ebu Bekru, r.a., da ga pita o njegovom ludom prijatelju, ali ih je njegov neposredni i nedvosmisleni odgovor iznenadio:
„Ako on kaže nešto takvo, onda je to istina!“ Ebu Bekrovo, r.a., vjerovanje i povjerenje je bilo takvo da nije ni za trenutak bio uznemiren. Potom je lično otišao pitati Poslanika, a.s., koji mu je potvrdio činjenice.
Kao rezultat toga, Ebu Bekr, r.a., je odlučno ponovio: „Vjerujem ti, uvijek si govorio istinu.“ (Ibn Hišam, Es-siretun-nebevijje, 2:256.) Od toga dana, Poslanik, a.s., je Ebu Bekra, r.a., nazvao Es-Siddik (istinoljubivi, onaj koji priznaje istinu).
Kušnja koju je Muhammedovo, a. s., putovanje predstavljalo za njegove sljedbenike došla je u doba kad su se borili sa najtežom situacijom. Predaje kažu da su se neki muslimani odmetnuli od islama, ali je većina povjerovala Muhammedu, a.s. Nekoliko sedmica kasnije, činjenice su potvrdile neke elemente njegove priče. Radi se, naprimjer, o dolasku karavana koji je on najavio (vidjevši ga na putu natrag) i precizno opisao. Zahvaljujući snazi vjerovanja, zajednica muslimana bila je u stanju suočiti se s dolazećim nevoljama. Otada pa nadalje, Omer, r.a., i Ebu Bekr, r.a., su uvijek bili na čelu ove duhovne snage.
Muslimanski učenjaci su još od ranih vremena raspravljali da li je Noćno putovanje bilo čisto duhovne prirode ili je bilo i tjelesno. Većina smatra da je bilo i duhovno i tjelesno. Sve u svemu, ovo pitanje nije suštinsko ako se imaju u vidu pouke koje se mogu izvesti iz ovog izvanrednog iskustva koje je imao Poslanik, a.s. Tu je, prije svega, centralna uloga Jerusalema: u to doba, Poslanik, a.s., je klanjao okrećući se prema njemu (bila je to prva kibla ili smjer okretanja u namazu), a za vrijeme Noćnog putovanja na mjestu Hrama on je predvodio druge poslanike u namazu. Tako Jerusalem biva u središtu Poslanikovog, a.s., iskustva i učenja kao dvostruki simbol, centralne pozicije (zbog smjera okretanja u namazu) i univerzalnosti (zbog namaza svih poslanika).
Kasnije, u Medini, kibla će se promijeniti – od Jerusalema prema Kabi – kako bi se islam razlikovao od judaizma, ali to nimalo nije umanjilo status Jerusalema, a spominjanje Svetog hrama (Kabe u Meki) i Dalekog hrama (Al-Aksa u Jerusalemu/Kudsu) u navedenom ajetu ustanovljava duhovnu i svetu vezu izmedu dvaju gradova.
Druga pouka je čisto duhovne naravi: sve objave Poslaniku, a.s., su došle tokom njegovog zemaljskog iskustva, izuzev, kako smo vidjeli, ajeta koji ustanovljavaju osnove vjerovanja (imana) i propisuju obavljanje namaza (salat).
Poslanik, a.s., je uzdignut na nebesa kako bi primio učenja koja će biti osnova islamskog vjerovanja i obredoslovlja, akaida i ibadata, a koja traže da vjernik prihvati i njihovu formu i suštinu.
Za razliku od polja društvenih poslova (muamelat), koje poziva na kreativno posredovanje ljudskog intelekta i inteligencije, ljudski razum ovdje se potčinjava, u ime vjere i u sklopu akta poniznosti, poretku ustanovljenom Objavom: Bog je propisao zahtjeve i norme koje um mora čuti i primijeniti, a srce mora voljeti. Uzdignut kako bi primio zapovijest o obavljanju obredne molitve, Poslanik, a.s., i njegovo iskustvo nagovještavaju šta ta molitva u suštini treba biti: podsjetnik na Najuzvišenijeg i uzdizanje k Njemu, pet puta dnevno, kako bi se odvojilo od svijeta i od iluzija.
Miradž (uzdignuće tokom noćnog putovanja) je više od pukog arhetipa duhovnog iskustva; on je bremenit dubokim značajem molitve, koja nam, kroz Vječnu Riječ, omogućava oslobađanje naše svijesti od ograničenja prostora i vremena i potpuno poimanje značenja života i samog Života.
Preuzeto iz knjige Tarika Ramadana „Stopama Božijeg poslanika: Pouke iz života Muhammeda, a. s.“ (Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u BiH, 2010)
