Delegacija 14 vjerskih voda iz Nedžrana (Jemen) posjetila je Poslanika, a.s., kako bi ga ispitali o novoj vjeri, njenom vjerovanju i, naravno, o statusu Isusa (Isaa, a. s.) u islamu. (Prvih šest ajeta sure Ali Imran bave se tim susretom i govore o gledanjima dviju strana na Boga, poruku i zapovijedi.)
Brojna kršćanska plemena živjela su na Arabijskom poluotoku. Čini se da je većina jemenskih kršćana slijedila melkitsku pravoslavnu crkvu, s centrom u Konstantinopolju. Poslanik, a.s., je odgovorio na njihova pitanja, ukazujući na veze dviju tradicija i na to da islam nastavlja Isusovu poruku, ali kategorički odbijajući dogmu o trojstvu. Pozvao ih je da robuju Jedinom Bogu i prihvate islam kao posljednju Objavu. Kur’an donosi dugačak prikaz tog susreta kao i sličnosti i razlike izmedu kršćanskih i islamskih učenja.
Početak treće sure, Ali Imran, ustanovljava islamski referentni okvir:
“Elif, Lam, Mim. Allah je, nema boga osim Njega – Živi i Vječni! On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodne potvrđuje, a Tevrat i Indžil objavio je i ostale koje rastavljaju istinu od neistine (Kriterij rastavljanja istine od neistine – Kur’an).” (Kur’an, 3:1-4)
Objava potvrđuje priznanje prethodnih knjiga dostavljenih čovječanstvu posredstvom Musaa, a.s., i Isaa, a.s., dodajući da je Kur’an dio iste monoteističke tradicije. Nadalje, tekst navodi detalje poziva koji se upućuje kršćanima:
„Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu, dž.š., ne klanjamo, da ikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, dž.š., bogovima ne držimo!’ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani!’“ (Kur’an, 3:64)
Potvrđujući Božiju jednoću i odbacujući trojstvo, ovaj tekst također osuđuje položaj i ulogu svećenstva u kršćanskoj tradiciji. Ovdje, kao i u drugim ajetima ili hadisima, spominjanje mogućih „gospodara“ (autoriteta) ukazuje na one koji sebe postavljaju između Boga i ljudi i na taj način polažu pravo na nelegitimnu ili prekomjernu vjersku moć. Nedžranska delegacija odbila je prihvatiti Poslanikovu, a.s., poruku. Prije odlaska, članovi delegacije su željeli obaviti molitvu u džamiji. Ashabi su bili mišljenja da se tome treba suprotstaviti, ali je Poslanik, a.s., intervenirao: „Pustite ih da se mole!“
Obavili su molitvu u džamiji, okrećući se prema istoku. Kad su htjeli krenuti, tražili su od Poslanika, a.s., da s njima pošalje izaslanika koji će živjeti s njima, odgovarati na njihova pitanja i po potrebi presuđivati u nekim njihovim poslovima. Izabran je Ebu Ubejde ibn el-Džerrah. Omer ibn Hattab kasnije će priznati da je bezuspješno pokušavao privući Poslanikovu, a.s., pažnju kako bi njemu povjerio taj zadatak.
Delegacija je otišla kući. Kršćani su došli u Medinu, ispitivali o poruci, saslušali šta je to sadržaj nove vjere, iznijeli svoje argumente, molili se u džamiji, otišavši potom bez ikakvih neugodnosti, ostavši kršćani i potpuno slobodni.
Ashabi nisu zaboravili Poslanikov, a.s., pristup. Iz njega su izvukli bit poštovanja koje islam traži od vjernika, koje poziva da idu dalje od puke tolerancije, da uče, slušaju i priznaju dignitet drugih. Zapovijed prema kojoj „nema prisile u vjeri“ je u skladu s ovim poštovanja punim pristupom različitosti. (Kur’an, 2:256)
„O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha, dž.š., je onaj koji ga se najviše boji, Allah, dž.š., uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“ (Kur’an, 49:13)
Više od tolerancije (koja aludira na podnošenje/trpeljivost nekoga slabijeg od strane jačega), poštovanje koje Bog traži zasnovano je na ravnopravnom odnosu uzajamnog poznavanja. (Arapski oblik tearefu, upotrijebljen u ajetu, izražava uzajamno poznavanje zasnovano na ravnopravnom odnosu.)
Jedino Bog zna šta je u srcima i koliko duboka je nečija pobožnost. Kur’an na drugim mjestima spominje i priznaje iskrenost njihovog poniznog traganja za Bogom, iako kritikuje i odbacuje status svećenika i vjerskih velikodostojnika: „I svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: ‘Mi smo kršćani’, zato što medu njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole.” (Kur’an, 5:82)
Ovaj ajet iz pete sure (posljednji propis koji je objavljen) postavlja uvjete povlaštenog odnosa medu muslimanima i kršćanima, zasnovanog na dvije bitne odlike: iskrenosti i poniznosti. Poziv za susretanje, dijeljenje i plodonosan zajednički život s kršćanima i drugim duhovnim i vjerskim tradicijama uvijek će počivati na ova tri uvjeta: pokušati upoznati drugoga, ostati iskren (otuda i pošten) u susretanju i raspravljanju i, konačno, učiti se skromnosti (poniznosti) pred nečijim tvrdnjama o posjedovanju istine. Takva je poruka koju je Poslanik, a.s., pronosio u svojim susretima s vjernicima drugih religija.
Kao što se može vidjeti, on nije oklijevao preispitivati, pa čak i proturječiti kršćanskim vjerovanjima (poput trojstva ili uloge svećenstva), ali je u konačnici njegov stav bio zasnovan na znanju, iskrenosti i poniznosti, što su tri uvjeta poštovanja. Bili su slobodni da odu, a dijalog je nastavljen s Poslanikovim izaslanikom.
Preuzeto iz knjige Tarika Ramadana „Stopama Božijeg poslanika: Pouke iz života Muhammeda, a. s.“ (Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u BiH, 2010)
