“Hajde, bježi tamo!“
„Prestani, smetaš mi!“
Zar se ovo danas ne smatra „normalnim“, u većini društvenih krugova, da se odrasli obraćaju djeci ovakvim tonom i ovakvim ponižavajućim riječima?
Roditelji, učitelji i drugi staratelji mogu veoma brzo izgubiti strpljenje zbog dječijih nestašluka, pogotovo ako su ta djeca izuzetno inteligentna, znatiželjna, energična, smjela, samopouzdana i živahna.
Djeca su veliki blagoslov od Boga. Podizanjem djece na pravi način postavlja se temelj za stabilnu i dugotrajnu porodicu.
Dok je većina nas svjesna i redovno ističe velika prava roditelja u islamu, nekako smo skloni previdjeti činjenicu da su i djeca rođena s određenim islamskim pravima, koja smo dužni ispuniti kao obavezu. Čak i nevidljivi, nepoznati fetus u utrobi ima prava, koja mogu odgoditi podjelu nasljedstva, kao i utjecati na odluke u vezi s razvodom u islamu.
Poslanik Muhammed (neka je Božiji mir i blagoslov na njega) suočavao se s mnogim situacijama koje su uključivale šašave ludorije i prirodne sklonosti dojenčadi i djece ka nestašlucima, s uzornim strpljenjem i dobrodušnošću.
Kao što nam je Bog naredio u Kur'anu da slijedimo poslanika Muhammeda kao ulaznicu za zaradu Njegovog krajnjeg zadovoljstva s nama na onom svijetu, trebali bismo vidjeti kako Poslanik koriguje ponašanje ili ukorava malu djecu kad god bi uradili nešto što bi moglo, u savremenom svijetu, ozbiljno testirati strpljenje i toleranciju većine odraslih koji su pod stresom i lahko planu.
Tolerancija prema neredu koji prave dojenčad
Bebe mlađe od godine su umiljate, bucmaste i slatke, one su zamotuljci radosti koje svi vole držati, ljubiti, grliti, tepati im i nosati ih. To je tako sve do momenta dok ne urade nešto smrdljivo i tečno u svojim pelenama.
Čim se to dogodi, do tada raznježena odrasla osoba (pogotovo muškarci) koja ih je do tog momenta držala odmah okrene nos s gađenjem i preda ih majci ili dadilji na čišćenje.
Međutim, ovo nije ono što je Poslanik radio u ovakvoj situaciji. On bi često uzimao djecu u svoje krilo, iako u to doba nije bilo nepropusnih pelena!
Prenosi se od Aiše:
„Donesen je dječak Poslaniku da mu on uradi tahnik, ali se dječak pomokrio po njemu, nakon čega je Poslanik posuo vodu na to mjesto.“(Buhari)
Poslanik Muhammed uzdržao se od iskazivanja gađenja i neposrednog micanja novorođenčeta iz svog krila, čak i kad se beba pomokrila na njegovu odjeću! Ovo ukazuje na njegov visok stepen tolerancije za prirodne faze beba, kao što je normalno često uriniranje novorođenčadi.
Pouka za nas u ovoj navici poslanika Muhammeda je da se ne uzrujavamo zbog prirodnog, fizičkog nereda koje bebe imaju sklonost da naprave (kao što su izlučevine iz nosa, povraćanje mlijeka), čak iako nešto od toga dobijemo po odjeći. Mi bismo, također, trebali pomoći pri čišćenju tog nereda ne smatrajući da je to ispod našeg dostojanstva.
Tolerisanje prirodnih nestašluka male djece
Bebe rastu i postaju aktivna djeca puna energije (danas poznata kao „predškolci“), koja vole da se penju u krila i na leđa odraslih. Poznato je da je Poslanik ne samo dozvoljavao djeci ove dobi da budu u mesdžidu tokom obaveznih zajedničkih molitvi, nego je i strpljivo podnosio njihove nestašluke tokom molitve, čak i ako su ti nestašluci uzrokovali buku i ometanje.
Abdullah ibn Shaddas prenosi od svog oca:
„Došao je Allahov poslanik (neka je Božiji mir i blagoslov na njega) jedne noći da predvodi akšam ili jaciju, i nosio je Hasana ili Huseina. Božiji poslanik došao je naprijed da predvodi namaz i spustio dijete dolje, a zatim je rekao tekbir i započeo molitvu. Tokom molitve, išao je na sedždu i ostajao na sedždi dugo.
Rekao mi je otac: „Podigao sam glavu sa sedžde i vidio dijete na leđima Allahovog poslanika dok je on bio na sedždi, pa sam se vratio na sedždu. Kada je Allahov poslanik završio molitvu, ljudi su rekli: „O Allahov poslaniče, tokom molitve ostajao si na sedždi tako dugo da smo mi mislili da se nešto odgodilo ili da si primao Objavu.“ On je rekao: „Ništa se od toga nije dogodilo, nego je moj unuk jahao na mojim leđima i nisam ga htio ometati dok sam nije odlučio da siđe.“ (En-Nesa’i)
Ovaj hadis je još jedan odličan primjer tolerancije Poslanika prema dječijim nestašlucima. Zamislite malo dijete između druge i četvrte godine života (koje se lako može nositi) kako se u današnje vrijeme penje na leđa imama u mesdžidu za vrijeme sedžde. Šta mislite kakva bi njegova reakcija bila?
A ipak, poslanik Muhammed je produžio svoju sedždu samo da bi dopustio djetetu da nastavi svoje uživanje i nevinu igru, izazivajući na taj način neku vrstu zabrinutosti i nesumnjivo malo nezadovoljstvo vjernika koji su se molili iza njega u toku zajedničke molitve.
Korištenje ruku za blagi ukor
Djeca vole fizičko iskazivanje emocija. Umjesto da ih podvrgavate dugim monolozima i predavanjima da bi ispravili njihove pogreške, fizički ih skloniti od nevolje je mnogo efikasnije.
Prenosi Ebu Hurejre:
„Hurme su donošene Allahovom poslaniku odmah nakon što su ubrane. Različite osobe bi donosile svoje hurme sve dok se velika gomila nije prikupila (ispred Poslanika). Jednom su se Hasan i Husein igrali s tim hurmama, a jedan od njih je uzeo hurmu i stavio u usta. Allahov poslanik ga je pogledao i izvadio mu je iz usta i rekao: „Zar ne znaš da Muhammedovi potomci ne jedu ono što je dato kao milostinja?“ (Buhari)
Poslanik, uzimajući sam hurmu iz unukovih usta, pri tome mu dajući kratko objašnjenje razloga zašto to čini, razvio je najefikasniju stratregiju za brzo rješavanje situacije. Koje malo dijete bi rado samo ispljunulo ukusnu, slatku hurmu?
Međutim, većina roditelja bi danas vikala malom djetetu da ne dotakne neki predmet ili da se kloni opasnog područja, a sve to dok ih ono ignoriše. Onda oni eksplodiraju i počnu davati djetetu oštre kritike pred svima zato što ih ne slušaju.
Pouka iz ovoga hadisa je uraditi ispravnu stvar u takvoj situaciji, a to je da odrasli brzo ustanu i fizički sklone dijete od nevolje, upozoravajući ih i dajući im razlog u nekoliko riječi.
Hadis ispod također potvrđuje ovu strategiju:
Enes je rekao:
„Allahov poslanik je bio jedan najboljih ljudi po karakteru. Jednog dana me je poslao da nešto uradim, a ja sam rekao: „Tako mi Allaha, ja to neću uraditi.“ Ali sam u svom srcu osjećao da bih trebao otići i uraditi to što mi je Allahov poslanik naredio. Tako sam izašao vani i naišao na grupu dječaka koji su se igrali na ulici. Odjednom me je Allahov poslanik, koji mi je došao s leđa, uhvatio pozadi oko vrata, a kad sam ga pogledao, on se smijao. Rekao je: „Idi tamo gdje sam ti naredio, mali Enese.“ Odgovorio sam: „Da, evo idem, Allahov poslaniče!“ (Ebu Davud)
Poslanik Muhammed je koristio kombinaciju fizičkog dodira i blagih prekorijevajućih riječi da bi podsjetio malog Enesa na ono što je zaboravio. Poslanik je znao da je prirodno i normalno da mali dječak bude ometen od izvršenja zadatka dječijom igrom na ulici.
Ovaj hadis također ukazuje na to da kada dijete prolazi kroz ovu fazu odrastanja, dopušteno je da ga polako osposobite za izvršavanje laganih, lakih zadataka za vas, ali zapamtite da je normalno da on/ona u prvi mah iskažu neposlušnost i da budu ometeni dječijom igrom.
Sažeto objašnjavanje za korekciju
Kad dijete postane starije, odnosno kad je u dobi između šeste i sedme godine života, on ili ona su dosegli godine mentalne zrelosti razumijevanja onoga što je ispravno i onoga što je pogrešno. Kada bi naišao na dijete koje radi nešto na pogrešan način, Poslanik bi ga nježno ispravio i sažeto mu objasnio kako da to uradi ispravno, bez oštrog prigovaranja i činjenja da se dijete osjeća poniženim pred drugima.
Omer ibn Abu Salamah prenosi:
„Bio sam dječak pod nadzorom Allahovog poslanika, a kako je moja ruka često lutala po tanjiru, jednom mi je rekao: „Dječače, spomeni Allahovo ime (tj., prouči bismillu), jedi svojom desnom rukom i jedi ispred sebe!“ (Buhari i Muslim)
Dječica kratko drže pažnju, imaju visok nivo energije i izuzetno znatiželjnu prirodu zbog koje žele istražiti sve što ih okružuje, a većina stvari je još uvijek nova za njih. Međutim, možemo pogrešno protumačiti njihovo prirodno delovanje i reakcije na situacije u negativnom smislu, osim ako smo proaktivno vježbali strpljenje s njihovim ponašanjem bez omalovažavanja, prijetnji i oštrog, grubog i nepravednog prigovaranja.
Kako su nam djeca povjerena od Boga, trebamo se podsjetiti da ne budemo grubi prema njima. Bog još uvijek ne piše njihove „grijehe“, čak iako su namjerno slomili dragocjeni komad posuđa ili ako su dirali nešto u našim ormarima ili ladicama što smatramo strogo zabranjenim.
Kao roditelji, ukoliko izgubimo strpljenje s našom djecom i postupimo prema njima pogrešno, trebali bismo se odmah i iskreno pokajati za to pred Bogom. Roditelji koji ne žale niti se kaju zbog nepravdi koje su počinili prema djeci kad su ona bila mala, slaba i ovisna o njima, završavaju suočeni s ozlojeđenim i distanciranim potomcima kad ovi odrastu, a to je zato što su njihovi mališani odrasli s uznemirujućim uspomenama iz djetinjstva koje su prerasle u duboku kivnost kako su godine prolazile.
Redovnim izučavanjem Poslanikove ljubavi i blagog ponašanja prema djeci možemo spriječiti sami sebe da se ponašamo prema djeci na način koji se ne bi svidio Bogu i koji bi dugoročno štetio našem odnosu s njima.
