“Koji god musliman zasadi drvo ili posije neku biljku, pa njihove plodove budu jele ptice, ljudi ili životinje, to će mu se računati kao sadaka” (Hadis, Buharija 111:513)
Ideja o Muhammedu, a.s., kao preteči zaštite čovjekove okoline će u početku mnoge iznenaditi. I stvarno, termin ”okolina / okoliš” i za njega vezani koncepti poput ekologije, ekološke svijesti i održivosti su izum modernog doba, termini formulirani pred narastajućom brigom za savremeno stanje prirode koja nas okružuje.
Ipak, pažljivo iščitavanje hadisa, svojevrsnog dnevnika događaja iz Poslanikovog , a.s., života, pomaže nam da shvatimo da je on bio gorljivi zagovornik zaštite čovjekove sredine. Moglo bi se reći da je bio pionir u oblasti zaštite, održivog razvoja i iskorištavanja resursa, nastojeći uvijek postići harmoničan sklad čovjeka i prirode. U svim prikazima njegovog života i djela čitamo da je Poslanik, a.s., imao duboko poštovanje prema fauni i flori, kao i poseban odnos prema četiri elementa: zemlji, vodi, vatri i zraku.
Bio je dosljedan zagovornik razumne upotrebe i kultiviranja zemlje i vode, ispravnog odnosa prema životinjama, biljkama i pticama i zagovornik jednakih prava korištenja. U ovom kontekstu, pažnju posebno privlači modernost Poslanikovih, a.s., gledanja na okolinu i koncepata koje je uveo za svoje sljedbenike.
Tri principa
Poslanikova, a.s., filozofija okoliša je prije svega holistična (daje prednost cjelini nad dijelovima op. prev.): podrazumijeva temeljnu povezanost i međuzavisnost svih prirodnih elemenata i svoja učenja zasniva na premisi da ako čovjek zloupotrebljava ili pretjerano crpi jedan elemenat, svijet prirode kao cjelina trpi direktne posljedice. Ovo vjerovanje nije nigdje formulirano u jednom sažetom izrazu, više se može reći da je ono princip koji počiva iza svih Poslanikovih, a.s., riječi i postupaka, životna filozofija koja ga i definira kao osobu.
Tri najvažnija principa Poslanikove, a.s., filozofije prirode su utemeljeni na kur'anskim učenjima o konceptu tevhida (Allahove jednoće), hilafeta (čovjekove uloge zastupnika/namjesnika) i emaneta (ukazanog povjerenja).
Tevhid ili jednoća Allaha, dž.š., je temelj islamskog vjerovanja. On priznaje činjenicu da postoji samo jedan apsolutni Tvorac i da je čovjek Njemu odgovoran za sve svoje postupke:
„Allahu pripada sve što je na nebesima i što je na Zemlji i On sve zna.“ (Kur'an, 4:126).
Zloupotreba bilo kojeg Njegovog stvorenja, bilo to živo biće ili prirodni resurs je grijeh. Poslanik, a.s., je smatrao da su sva Allahova, dž.š., stvorenja jednaka pred Allahom, dž.š., i vjerovao je da životinje, ali i zemljište, šume i vode trebaju imati svoja prava.
Koncepti hilafeta (namjesništva) i emaneta (povjerenja) proizlaze iz principa tevhida. Kur'an i objašnjava da ljudski rod ima povlaštenu ulogu među Allahovim, dž.š., stvorenjima na Zemlji: čovjek je izabran kao halifa, namjesnik i zastupnik, i odgovoran je za vođenje brige o ostalim Allahovim, dž.š., stvorenjima. Svakom pojedincu je dat ovaj zadatak u vidu ukazanog Božijeg povjerenja. Međutim, Kur'an u više navrata upozorava vjernike da ne budu arogantni, jer nisu bolji od drugih stvorenja:
„Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete, svjetovi su poput vas.“ (Kur'an, 6:38)
„Stvaranje nebesa i Zemlje je sigurno veće nego stvaranje roda ljudskog, ali većina ljudi ne zna.“ (Kur'an, 40:57).
Poslanik, a.s., je vjerovao da svemir i sve stvoreno u njemu, životinje, biljke, voda, zemljište, nije stvoreno za čovječanstvo. Čovjeku je omogućeno da koristi resurse, ali ih on nikada ne može posjedovati. Stoga islam dopušta posjedovanje zemljišta, ali uz ograničenja: vlasnik, naprimjer, može posjedovati zemljište samo ako ga upotrebljava, kad to prestane činiti, mora se oprostiti od svog posjedovanja.
Poslanik, a.s., je priznavao čovjekovu odgovornost pred Bogom, ali je uvijek zadržavao poniznost. Stoga veli: “Ako nastupi Sudnji dan, a neko od vas bude u ruci imao sadnicu i bude u stanju posaditi je prije nego što on nastupi, neka je posadi!”, sugerirajući da čak i kada su sve nade za čovječanstvo izgubljene, treba podržati unapređenje prirode. Vjerovao je da je priroda sama po sebi dobro, makar čovjek od nje ne imao konkretnu dobit.
Isto tako, Poslanik, a.s., je podsticao vjernike da dijele zemaljske resurse. Rekao je: “Muslimani imaju jednaka prava u pogledu tri stvari: vode, ispaše i vatre”. Smatrao je grijehom uskratiti vodu žednome.
Poslanikov, a.s., odnos prema održivoj upotrebi zemljišta, zaštiti vode i postupanju prema životinjama još je jedna ilustracija njegove filozofije okoliša.
Održivo korištenje zemljišta
”Zemlja mi je učinjena mjestom obavljanja namaza i sredstvom čišćenja” (Buharija, I:331)
Ovim riječima Poslanik, a.s., naglašava nepovredivost zemljišta i tla, ne samo kao čistog mjesta već i kao sredstva za čišćenje. To je oličeno i u tejemmumu, simboličnom čišćenju prašinom u slučaju nepostojanja vode za abdest.
Poslanik, a.s., je zemlju smatrao potčinjenom čovjeku, ali je shvatao da se ona ne smije pretjerano iskorištavati i da i ona ima svoja prava, poput drveća i divljih životinja koje žive na njoj. Kako bi zaštitio zemljište, šume i divlji svijet, Poslanik, a.s., je formirao nepovredive zone poznate kao hima ili harem (zabrana), u kojima resursi moraju biti netaknuti.
Oboje su u upotrebi još i danas: harem područja su često određivana oko bunareva i izvorišta vode kako bi se spriječilo pretjerano crpljenje vode. Hima se odnosi na područja divljine i šuma i obično označava područje u kome su ispaša i sječa ograničeni ili gdje su određene vrste životinja zaštićene.
Poslanik, a.s., nije samo podsticao na održivo korištenje plodnog zemljišta, već je svojim sljedbenicima govorio i o vrijednosti kultiviranja neiskorištenog zemljišta: zasađivanje drveta, sijanje nečega i navodnjavanje suhog zemljišta smatraju se dobročinstvima: ”Ko god oživi zamrlu zemlju (kultivira je), bit će za to nagrađen”.
Stoga, svako ko neko zemljište kultivira, postaje njegov punopravni vlasnik.
Zaštita vode
U nemilosrdnom pustinjskom okruženju u kojem je Poslanik, a.s., živio, voda je bila sinonim života. Voda je, kako Kur'an svjedoči, dar Božiji i izvor svog života na Zemlji:
„Od vode smo stvorili sve živo.“ (Kur'an, 21:30)
Kur'an stalno podsjeća vjernike da su oni samo čuvari Allahovih, dž.š., stvorenja na Zemlji i da ih nikada ne trebaju smatrati za stalno darovanima:
„Kažite vi Meni: Vodu koju pijete, da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo? Ako želimo, možemo slanom da je učinimo.“ (Kur'an, 56:68-70)
Štednja vode i očuvanje njene čistoće su za Poslanika, a.s., bila važna pitanja: vidjeli smo da je briga o održivom korištenju vode dovela do stvaranja harem zona u području izvorišta vode. Ali, čak i kada vode ima u izobilju, on je zagovarao štedljivost. Stoga je preporučivao da vjernici uzimajući abdest određene dijelove tijela peru (samo) po tri puta, čak i ako su u blizini potoka ili rijeke. Islamski učenjak Buharija veli: ”Ljudi od znanja osuđuju pretjerivanje i povećanje broja pranja (o odnosu na ona) koja je prakticirao Poslanik, a.s.” Poslanik, a.s., je također upozoravao da se voda ne zagađuje, zabranjujući da se mala nužda vrši u stajaću vodu.
Postupanje prema životinjama
“Ako neko neopravdano ubije vrapca, a kamoli nešto veće, bit će odgovoran pred Bogom” (Hadis iz zbirke Miškatul-Mesabih). Ove riječi odražavaju veliku pažnju i ljubav koju je Poslanik, a.s., uvijek pokazivao prema životinama. On je vjerovao da one, kao dio onoga što je Allah, dž.š., stvorio, trebaju biti tretirane s uvažavanjem. Hadis sadrži mnogo priča o njegovom odnosu prema životinjama. Posebno je posvećivao pažnju konjima i kamilama: oni su vjerni saputnici na putovanjima i u bitkama.
Čak i u vezi s klanjem životinja Poslanik, a.s., je pokazivao blagost i osjećajnost. Mada nije bio vegetarijanac, hadisi jasno pokazuju da je bio krajnje osjetljiv na patnje životinja. Stoga je preporučivao upotrebu oštrog noža i stručno postupanje prilikom klanja kako bi životinja brzo umrla i trpjela što manje boli. Također je upozoravao da se životinja ne kolje u prisustvu drugih životinja i da se nož ne oštri u prisustvu životinje koja će biti zaklana: za njega je to bilo ravno “duplom klanju životinje” pa je takav postupak suosjećajno osudio kao “užasan”.
Nemoguće je u ovako kratkom članku dati potpun prikaz Poslanikove, a.s., filozofije okoliša. Njegovo holističko gledanje na prirodu i razumijevanje čovjekovog mjesta u njoj bilo je preteča ekološke svijesti u zajednici muslimana.
Nažalost, harmonija čovjeka i njegove okoline koju je zagovarao Poslanik, a.s., danas je skoro potpuno iščezla. U trenutku kad je suočena s efektima zagađenja i pretjerane eksploatacije prirode, širenjem pustinja i oskudicom vode u nekim dijelovima svijeta, te poplavama i razornim olujama, svjetskoj zajednici kao cjelini, i muslimanima, i kršćanima, i Jevrejima, i hindusima, i budistima, možda je kucnuo čas da uzme pouku iz Poslanikove, a.s., knjige i da se ozbiljno i mudro baci na rješavanje trenutne krize okoliša.
