Pretpostavljam da ovakva uznemirujuća fotografija može isprovocirati različite emocije kod ljudi:
- tugu, strah i ružna sjećanja kod osoba koje su i same bile žrtve nasilja u porodici;
- razočarenje što koristim ovakvu fotografiju za članak o problemu “koji uopće nije tako učestao”;
- bijes zbog toga što se nešto što je strogo zabranjeno islamom dešava među muslimanima;
- šok jer vam dosad možda nije ni palo na pamet da se ovakvo nešto uopće dešava;
impresioniranost time što je neko bio dovoljno hrabar da postane lice javne kampanje za ovako osjetljivu temu; - ljutnju što se na ovaj način islamofobima daje još jedan povod da napadaju muslimane;
- frustraciju zbog toga što su fokus ove teme isključivo žene, bez pomena mnoštva muškaraca koji također trpe nasilje u porodici.
Znam da bi moj pokušaj usmjeravanja vaših emocija bio praćen negodovanjem, ali ono što ću sigurno iznijeti jeste moje lično iskustvo stečeno kroz stotine slučajeva kojima sam se bavio i koji su mi predstavljeni u prethodnih deset godina otkako sam se trajno naselio u Mančesteru i počeo obavljati funkciju imama džamije.
Kao prvo, moram naglasiti da i ja lično iza sebe imam prošlost obilježenu zlostavljanjem i nasiljem u porodici.
To je bila tzv. senzacionalistička rečenica. Na žalost mojih neprijatelja, ta prošlost nije baš onakva kakvu su priželjkivali. Hvala Bogu, nikad nisam lično učestvovao u jednom takvom incidentu i molim Allaha, dž.š., da nikada i ne budem, amin.
Pod “prošlošću obilježenom zlostavljanjem” podrazumijevam veliki broj očajnih žena koje su mi dolazile i iznosile svoje probleme, jer nisu imale drugdje zatražiti pomoć; pod ovim, također, podrazumijevam svoj angažman u pokretanju dvije dobrotvorne fondacije koje pomažu zlostavljanim ženama, uključujući “Nour DV” 2010. godine; pod ovim podrazumijevam i svoju trenutnu podršku fondaciji “Amirah” koja se nalazi u Birminghamu i koja pomaže velikom broju ljudi; pod ovim, također, podrazumijevam i zlostavljanje koje se odigralo u mojoj porodici, ali o tome će više riječi biti kasnije.
Kao drugo, znam da se ne bih trebao miješati u vašu emocionalnu reakciju na ovu sliku, ali nekoliko stvari moram reći, s obzirom na to da bi bilo neodgovorno od mene da to prešutim.
Da, jasno mi je da se ljudi osjećaju neugodno kad se suoče s ovakvim životnim stvarnostima, pošto one nisu prijatne, ali reći ću vam šta je još manje ugodno: biti pretučen na ovaj način, zatim biti ušutkan, a zatim – povrh svega, biti zanemaren od svoje braće i sestara u vjeri. I to samo zato što se oni osjećaju “neugodno”.
Također sam svjestan da i muškarci proživljavaju ovakve stvari. Zapravo – i pri tome ne preuveličavam – desio se značajan porast broja muškaraca koji su mi se obratili za pomoć i nakon što bih istražio njihov slučaj, bio bih suočen s njihovim suprugama koje nisu pokazivale ni trunku kajanja i čiji su me postupci iskreno potresli; koje su zlostavljale muževe na načine koje ne biste povjerovali. Ozbiljno, uopće ne izmišljam ovo. I ne, nisu svi ti muškarci bili imigranti s privremenim vizama koji se nisu usuđivali odbrusiti svojoj supruzi s britanskim državljanstvom, jer možda biste pomislili da je to vjerovatan scenarij i da je to tipični primjer supruge koja zlostavlja muža. U velikom broju slučajeva muškarac koji je bio zlostavljan i često strašno pretučen – i ne, nisu bili samo u pitanju niski i slabašni muškarci – dozvolio je da se ovo neprekidno dešava iz svojih plemenitih principa, odbijajući da udari ženu, čak i u samoodbrani. To je razlog zbog kojeg su trpjeli nasilje, ne želeći se spustiti na taj nivo. I kao rezultat toga su ispaštali.
Ali bila bi velika glupost pokušati porediti zlostavljanje koje čine žene i zlostavljanje koje čine muškarci, jer ovo drugo je deset (ako ne i više) puta češće. Stoga ljudi (čitaj: muslimani koji stalno sumnjaju u tuđe namjere) moraju prestati pretpostavljati da kad se konstantno govori o nekoj temi to znači da se time svi drugi problemi umanjuju ili obezvređuju. Kad ističem problem nasilja nad ženama to ne znači da muškarci ne trpe nasilje, i to ne znači da se svaki put moram pravdati ili stavljati uvodne napomene kad hoću da obradim određeni problem. Naša zajednica je ovome sklona: ako kažeš da se dovi za pet muslimanskih zemalja, odmah slijedi: “A zašto nisi spomenuo ovu zemlju?!”; ili ako kažeš da se donira za jednu zemlju, odmah slijedi: “Znali smo da si rasista!”; ili ako podržiš prava žena, odmah slijedi: “Ti si ulizica Amerikancima i samo želiš više ženskih pristalica!”
Od svih optužbi najsmješnija mi je ova zadnja. Ženske pristalice i ja ne idemo u istoj rečenici.
Nadalje, kad je riječ o objavljivanju ovakve provokativne slike i davanja time povoda islamofobima da još više napadaju našu zajednicu: na to moram reći da im dodatni razlozi, iskreno, ni ne trebaju. Mi već dugi niz godina pravimo pozamašnu listu razloga načinom na koji se ponašamo u svim dijelovima svijeta. Napuštanjem učenja i principa islama izgubili smo mogućnost zauzimanja za visoke moralne norme i sad samo ovisimo o dobroj volji srdačnih sugrađana da se zauzmu za nas i naša prava.
A što se tiče problema iznošenja našeg prljavog veša u javnost: to jeste dobar argument i svakako bismo svoje probleme trebali rješavati interno. Slažem se. Ali kad naš prljavi veš smrdi toliko da se smrad osjeti po cijelom komšiluku, onda zaista nije bitno šta pišemo ili govorimo ili radimo. Oni znaju da mi muslimani imamo taj problem, kao što znaju da ga i oni imaju. Nema smisla da postavim sliku pretučene djevojke u bikiniju jer se obraćam muslimanima, a ne široj zajednici. Šira zajednica ne mari za to šta imam za reći, a i muslimani ne kaskaju mnogo u svom odbacivanju moje poruke, ali s muslimanima barem imam neku šansu. Barem ako vide sliku žene s maramom umjesto slike nemuslimanke, možda će prihvatiti da se ovo zaista dešava i našim ženama i da to nije samo problem “nemoralnih žena koje žive pod utjecajem Velikog Šejtana na Divljem Zapadu”.
To je podjednako i naš problem i moramo to priznati. Naročito zato što mi imamo Knjigu koja se često krivo tumači kako bi se opravdalo nasilje nad ženama. Odgovornost koju mi imamo je utoliko veća.
Nakon uvodnih napomena, zapravo, imam jednu ideju koju želim izložiti u ovom članku, jer uprkos tome da li ljudi žele vjerovati ili ne – mi zaista imamo problem s nasiljem u porodici među muslimanima koji samo mi muslimani možemo riješiti. Zato, pogledajmo na koji način to možemo postići. U nastavku su moja tri zaključka:
1. Želim reći da ne smatram da je situaciju išta poboljšalo korištenje emotivnih nastupa i zastrašivanja. Stotinu puta smo ljudima ponovili: “Zamisli da to prolazi tvoja majka ili tvoja sestra, pa kako onda to možeš raditi svojoj supruzi?!”
Pokazali smo im na stotine snimaka i slika. Bili su šokirani i zgroženi. A zatim bi se opet vratili zlostavljanju svojih supruga kad ne bi mogli kontrolisati svoj bijes ili kad bi se javile nesuglasice.
Ali bez obzira na to, napomenut ću još jednom kako bih razjasnio: da, postavio sam ovu potresnu sliku i zato je pogledajte i razmislite da ovo može biti vaša kćerka ili sestra ili neko do koga vam je stalo. Nijedna žena ne smije bi smatrana manje vrijednom samo zato što je iz tuđe porodice. I nikakav bijes ne opravdava nasilje, jer nasilje je samo dokaz da nisi uspio riješiti problem. A zlostavljanje samo čini jasnim to da se uopće ne znaš nositi s problemom. Što otprilike znači da si zakazao kao muškarac, jer je dužnost muškarca da poštuje i štiti žene i brine se o njima, a ne da ih zlostavlja, uznemirava i tuče.
2. Želim reći da ne smatram da je situaciju poboljšalo ni to što su učenjaci djelovali proaktivno i s problemom se suočili kroz objašnjavanje kako ovakva praksa nema utemeljenje u islamu. Promjena koja se desila u posljednjih deset godina jeste povećanje broja predavača koji govore engleski jezik i koji su rođeni na Zapadu, a koji ne dopuštaju da ih nazadni tradicionalni mentalitet spriječi u tome da kažu istinu. Oni su otvoreno i proaktivno osudili svako nasilje, ponovo oživjeli učenja Objave, afirmisali alternativne uzore i pokazali koji je pravi put.
Oni su javno rekli da je Allah, dž.š., naredio da se muškarci i žene međusobno štite, a ne zlostavljaju.
Oni su javno rekli da Poslanik, a.s., nikada nije udario niti jednu ženu.
Oni su javno rekli da je Poslanik, a.s., zabranio da se Allahove, dž.š., robinje tuku, da im se nanose fizičke ozljede koje ostavljaju modrice, rane ili bilo kakav trag.
Oni su javno rekli da je Poslanik, a.s., rekao da nije vjernik onaj ko proklinje, uznemirava, laže, ogovara, fizički zlostavlja ili nanosi emocionalnu bol drugim ljudima.
Oni su javno rekli da je Poslanik, a.s., rekao da su najbolji muškarci oni koji su najbolji prema svojim suprugama.
Oni su javno rekli da je Poslanik, a.s., upozorio žene da izbjegavaju brak s muškarcima koji su na glasu kao nasilni muževi.
Oni su javno rekli da je Poslanik, a.s., iskazao zaprepaštenost prema čovjeku koji bi tukao suprugu danju, a potom želio da s njom noću ostvari ljubav i bliskost.
Oni su javno rekli sve, i više od toga. Sve za šta se islam zalaže i na šta poziva. Da ih Allah, dž.š., nagradi za njihov rad. Ali ne smatram da je to djelovalo.
Zašto? Zato što ovo, iskreno, nikada nije bilo vjersko pitanje. Ovo je pitanje ljudskosti. I problem s ovim je problem zakazivanja ljudskosti.
Nasilje u porodici čine kako muslimani koji od islama imaju samo muslimansko ime i koji uopće ne prakticiraju vjeru, tako i veoma religiozni muslimani s bradama i kapama i podvraćenim hlačama. Razlog tome je to što je ovo problem muslimana na nivou zajednice; ovo je pitanje ljudskih nedostataka, a ne nedostataka Allahovih, dž.š., naredbi.
Možemo im do zadnjeg atoma snage pričati o tome šta ova vjera zagovara. Ako se osoba ne može kontrolisati, ili misli da neće snositi nikakve posljedice, ili vjeruje da će radi “stida” porodica djevojke šutjeti i oklijevati da javno istupi s problemom nasilja kako ne bi uništili njene šanse da se preuda i sl., onda će uvjeravanje u stav vjere imati jako malo efekta. Moj zaključak je da je korist ovakvog pristupa minimalna. Allah, dž.š., zna najbolje.
Ali bez obzira na to, ponovit ću to kako ne bi ostao ni trag sumnje: neupitno je zabranjeno, zabranjeno, zabranjeno zlostavljati nekoga na ovaj način, uzrokujući toliko boli i fizičke štete. Mnogo sreće, moj prijatelju, kad pred Allaha staneš s ovakvim zlodjelom na svojim plećima, i kad žrtva tvog zlostavljanja bude otvoreno govorila i žalila se bez trunke straha od javne sramote ili osvete ili “komšiluka” ili “obraza” ili “Šta ću s djecom? Moram šutjeti radi njih!” ili bilo kojeg drugog emocionalnog pritiska i ucjene. Mnogo sreće, druže, mnogo sreće.
3. Ali, kao što sam već rekao, smatram da smo zakazali kad je u pitanju efikasnost gore navedenih pristupa. Stoga imamo jednu zadnju pravu šansu, i po mom mišljenju, ovo je ona koja će zaista dati rezultate. Provodi se u dva koraka. I oba zavise – od tebe.
Ti i ja smo jedini koji zaista upravljaju ishodom ovog problema. Javne kampanje za podizanje svijesti, plakati, promocija mjeseca svjesnosti o nasilju u porodici ili citiranje hadisa i ajeta neće zaustaviti nasilje nad ženama ako mi sami ne odlučimo biti angažovani i uzeti situaciju u svoje ruke.
Za provođenje su potrebna dva koraka.
Prvi je očit. Na kraju ovog teksta trebate stati i sebi reći: “Ja neću nikada udariti ili zlostavljati ili povrijediti drugu osobu, osim u samoodbrani ili u slučaju prinudnih okolnosti. O Gospodaru, pomozi mi da održim svoje obećanje i da ne postanem slabić, i da moja muškost ne zakaže kad se situacija otme kontroli.” Uredu, to ste sada izgovorili. Amin.
Na drugom koraku se stvari već počinju zahuktavati.
Spoznao sam da je jedino istinsko rješenje ove ljage i sramote koja je bačena na našu zajednicu to da u potpunosti bojkotujemo i izbjegavamo one među nama koji pokazuju znakove nasilja, ili još gore – koji ga čine.
Stvar je u tome što je lojalnost prema prijateljima i porodici jako pogrešno shvaćen koncept. Postoji neko apsurdno uvjerenje da smo uvijek dužni stati uz blisku osobu kad učini nešto pogrešno, bez obzira na to koje je nedjelo u pitanju. Ovo je u potpunosti pogrešno, što potvrđuje i hadis Poslanika, a.s., u kojem svojoj kćerki Fatimi, r.a., kaže da ukoliko bi ona ukrala nešto, bez obzira na to što je njegova kćerka, bila bi kažnjena bez oklijevanja.
Uporedite ovakvu principijelnost sa situacijom danas. Ne samo da takvi muškarci imaju prijatelje – i to one “religiozne”! – koji se prave da se ništa nije desilo čak i kad je nasilje očito i dokazano, samo zato što je nasilnik “dio ekipe” ili “fin brat koji nije takav” itd, itd – ali pored toga čak i ženski članovi porodice staju na stranu počinioca zbog ovakve izopačene lojalnosti. U mnogim slučajevima, ovime se nasilniku daje vjetar u leđa i potvrđuje se da je on u pravu i da je žrtva “to zaslužila”, štaviše – ovo može biti zeleno svjetlo drugima koji su skloni nasilju i koji uzimaju pogrešne zaključke iz ovakve situacije.
Neću se pretvarati da je ovo lako provesti u djelo. Koncept bojkotovanja osobe u islamu je veoma strogo definisan i ograničen mehanizam koji se samo koristi kad se želi popraviti situacija i pomoći onome ko griješi da se promijeni, a ne kako bi se osoba potpuno uništila zbog jednog velikog propusta ili greške. Propisi i parametri ovog pristupa se određuju za svaki slučaj posebno, što cijeli proces čini jako subjektivnim i teškim za otpočeti, održati i završiti.
Kad tačno opet inicirati kontakt nakon bojkota? Šta sve bojkot podrazumijeva? Da li uopće ima koristi od njega?
Odgovor na zadnje pitanje je očit: da, ima. Ne postoji gori osjećaj od toga da te oni koje bezuvjetno voliš i kojima vjeruješ odbace i ponize. Naravno, glumatanje ponosa i mačoizma te mogu držati sedmicu ili dvije, ali nakon toga ćeš početi osjećati bol koju donose izolacija i napuštenost. Imajte na umu, ovo se sve u djelo provodi tek nakon što se nasilnik dugo savjetovao, opominjao i osuđivao, otvoreno i bez ustručavanja. Stoga nasilnik u potpunosti zaslužuje sve ono što ga sljeduje.
Kad analiziram većinu slučajeva kojih se mogu prisjetiti, dolazim do zaključka da je od svih pokušaja da se riješi problem nasilja u porodici, upravo ovaj bio najefikasniji, ali, nažalost, on je također zahtijevao i najveću ličnu žrtvu. Niko ne želi ignorisati ili izbjegavati svog prijatelja ili člana porodice, ali kad oni odbijaju da pokažu samilost prema “nježnim staklenim posudama” naše zajednice – kako je Poslanik, a.s., opisao žene, kad se ogluše na bolne slike i snimke koji im se pokažu, kad odbiju da se pokore ajetima i hadisima koji osuđuju ovaj zločin, onda jedina stvar koja preostaje jeste da budemo hrabri, suprotstavimo se i otvoreno izopćimo takvu osobu. A to će biti teško. I to će imati svoju cijenu.
Ranije sam vam rekao da iza sebe imam prošlost obilježenu nasiljem u porodici i želim vam ispričati tu priču. Ovo mi se lično dogodilo i ne ustručavam se da to podijelim ne bi li se i time postiglo neko dobro. Ne tako blizak, ali dobro poznat rođak je udario svoju suprugu u svađi. Supruga nije bila iz istog kraja. Članovi moje porodice i rodbine su mi se obratili kako bi iznašli način da riješe situaciju i bili su veoma ljuti kad sam stao na stranu žene. To svakako ne znači da ta žena nije odigrala svoju ulogu u svemu tome i zasigurno njeno ponašanje nije bilo bez greške, ali ona ničim nije zaslužila da se prema njoj odnosi na taj način. Ničim. I prihvatanje te verzije priče za mene nije bila opcija. Subhanallah, udario ju je u lice. Zamislite – u lice!
Srdžba moje rodbine je dosegla takav nivo da me dobar dio familije potpuno izopćio, slijepo ustrajavajući u svojoj lojalnosti mom rođaku. To mi je palo jako teško iz razumljivih razloga, ali – šta se može. Neko je morao zauzeti stav u svom ovom neznanju i ako sam ja morao biti to žrtveno janje – onda, pravac ražanj!
Da skratim priču – pokušali su posredovati između supružnika, što je samo pogoršalo situaciju i rezultiralo nastavkom nasilja. Nakon mnogo godina, rodbina je obnovila odnose sa mnom. Ja se nikad nisam izvinio. Oni su znali da su u krivu, ali nisu htjeli to priznati. A što se tiče nasilnog rođaka – njega sam veoma direktno “otpisao” i vidio sam da je to imalo utjecaj na njega.
Na isti način je utjecalo i na mog veoma bliskog prijatelja prije 12-13 godina, koji je, također, počeo tući suprugu. To je za mene bilo posebno teško prolaziti jer smo bili jako bliski – mislim da je s prijateljima u jednu ruku daleko teže nego s rodbinom i vjerujem da će se mnogi složiti – ali morao sam mu otvoreno reći da se ne mogu više nositi s tim, niti to prihvatiti, da ne mogu preći preko toga, da neću pokušati suptilno mu provući par savjeta kroz uši, a koji neće zvučati kao otvorena osuda, da se neću praviti slijep, da neću izbjegavati suočavanje samo zato što mi je predstavljalo veliku neugodnost, te da neću dopustiti da me spriječi to što mi je glas drhtao i što mi je grlo bilo suho poput šmirgl papira. Ne. Rekao sam mu bez zavlačenja. I on je ostao šokiran. I djelovalo je. Ali sam ga izgubio zauvijek. On me više ne može pogledati u oči, a prošle su tolike godine.
Ovaj pristup, kao što rekoh, sve je samo ne lagan. Nakon godina iskustva, kako u braku tako i kroz rješavanja problema svog džemata, reći ću vam da čovjek kad bi se htio uplesti u svaku bračnu nesuglasicu s kojom mu ljudi dođu, ne samo da bi poludio nego bi mu život stao. To je nešto neprirodno i realnost života jeste to da se ljudi stalno svađaju i da će u svađi možda reći nešto što će povrijediti drugu stranu, ali to ne znači da ćemo se na prvu zalijetati punom snagom da spasimo situaciju. Jako često jedan poljubac riješi sve. I prije nego me neko pogrešno citira – to nije bio moj pokušaj da opravdam scenarij u kojem najprije pretučeš ženu, a zatim spavaš s njom kako bi izgladio odnos. Naravno, govorim o bezazlenim svađama. Ali kako da ustanovimo šta je bezazleno, a šta ne ako zabadamo nos u svaku moguću prepirku. Najčešće, neuplitanje je ono što će riješiti veliki broj neslaganja, pa čak i onih bučnih koje izgledaju prilično strašno kad gledamo sa strane. Muž i žena su obično oni koji znaju najbolje.
Kad su nas podučavali kako davati presude među ljudima u njihovim sporovima, naši profesori su nas uvijek savjetovali da obeshrabrujemo ljude da traže našu intervenciju, naročito u pitanjima problema u braku. Naši profesori bi govorili: “Oni poznaju jedno drugo najbolje. Oni će to riješiti između sebe. Imajte povjerenja u njih. Čak i ako vam se obrate mnogo puta, samo se uključite u problem ako baš morate.”
Kao nekome ko je rođen na Zapadu, ovo mi je bilo teško prihvatiti. Živimo u vremenu kad za sve postoje eksperti i profesionalci, pa kad se problem samo i nazire, odmah trčimo nekom drugom da nam to riješi. To je mentalitet s kojim smo se srodili.
I onda kad imamo par koji dođe po pomoć, stalno je negdje u podsvijesti strah da ćemo pogriješiti u procjeni, tj., da ćemo ohrabrivati supružnike da pokušaju to riješiti samostalno i da će to rezultirati znatnim pogoršanjem situacije, što će na kraju kulminirati fizičkim nasiljem. Imajte na umu da će, naročito u braku, muškarci više nego žene biti uvrijeđeni time što se intimni porodični detalji iznose pred nekoga drugog. Ovo ima smisla, zbog toga što je muž obično taj koji je nasilnik i što je zlostavljana žena ta koja je konstantno ušutkivana, naročito uzevši u obzir tradiciju u kojoj živimo. Ona se opravdano boji posljedica po nju, njenu porodicu, njenu reputaciju, njenu djecu – zaista mnogo stvari, u slučaju da odluči javno govoriti o tome. Nekada žena živi izolovano od svoje porodice i može završiti u sigurnoj kući s drugim ženama koje su također žrtve nasilja ili čak iz kriminalnog miljea, što je na koncu prilično nezahvalna situacija.
Ali šta ako se među supružnicima nasilje nije desilo, ali jedno od njih – obično žena, koja ima više za izgubiti, potrči i uplete nekoga da riješi njihov spor. Pa, ovo obično samo poveća probleme i nepovjerenje među njima. Glavna poenta jeste to da su bračna pitanja jako kompleksna i to šire mase nikako ne razumiju. Ljudi koji nisu u braku naročito nemaju nikakve predstave o tome.
Dakle, nakon 20 godina rada (i sazrijevanja?) u ovoj oblasti, sve sam više uvjeren da su naši učenjaci bili u pravu. U većini slučajeva supružnici to riješe između sebe. I naše uplitanje često samo pogorša stvari. Nedavno sam čitao da je poznati šejh Ali et-Tantavi, koji je presuđivao u više od 20.000 bračnih sporova, rekao da su 3/4 tih slučajeva završili pomirenjem supružnika i poboljšanjem situacije onda kad se niko sa strane nije uplitao i kad su supružnici odlučili da sjednu i otvoreno razgovaraju.
Vjerujte mi, ne pokušavam reći da se trebamo držati podalje od svih bračnih sporova iz nekog vjerom propisanog razloga, ili zbog hadisa koji prenosi imam Ebu Davud (2/225), da je Poslanik, a.s., rekao: “Muškarca nikada ne treba pitati zašto tuče suprugu” – ovo je slaba predaja koja se ne može koristiti kao dokaz i stoga se ne može smatrati uopće hadisom, nego ovo kažem zbog realnosti društva u kojem živimo. Jednostavno je činjenica da se ljudi svađaju i da u većini slučajeva uspijevaju izgladiti odnos samostalno. Naprotiv, čak nije ni dozvoljeno da uvijek zabadamo nos u njihove privatne živote. Da bismo to mogli činiti, moraju postojati opravdani razlozi i dokazi.
Da, postoje slučajevi kad smo obavezni da se uključimo kako bismo zaštitili ljude, ali ponekad jednostavno moramo imati više povjerenja u njih da su sposobni to sami riješiti. S druge strane, ovo je članak koji se fokusira na slučajeve kad nije opravdano vjerovati da će se stvari same riješiti i kad je nasilje koje se dešava jasno i bolno. Žrtva treba našu pomoć. I to će zahtijevati mnogo vremena i veliki mentalni i emocionalni napor.
Kao što sam rekao, neće biti lako, ali dok mi svi ne usvojimo isti stav o apsolutnoj netoleranciji ovakvog nasilja i ne budemo spremni da žrtvujemo prijatelje i rodbinu i lijepe odnose koje imamo s tim ljudima, kako bi oni shvatili da vrijeđanje drugih ljudi i činjenje nasilja ni pod kojim uvjetima nije prihvatljivo, niti opravdano, niti uredu – dok se to ne desi, stvari se neće promijeniti.
Zbog toga i kažem: jedino pravo rješenje problema nasilja u porodici si TI.
Sve hutbe i predavanja i kampanje i slike na svijetu će uvijek biti “tuđa briga”, dokle god TI ne prihvatiš da se odnose NA TEBE, donoseći čvrstu odluku da nikad nećeš počiniti takvo zlodjelo i dajući svojim najbližim do znanja da to nećeš ni pod kakvim uvjetima tolerisati kod njih, i da će – ako se ne promijene, to ponašanje jako zažaliti i na dunjaluku i na ahiretu.
A Allah, dž.š., zna najbolje.
Izvor: ilmsource.com Prijevod s engleskog: Lejla Pehlivanović
O autoru: Šejh Ebu Isa Ni'metullah (Abu Eesa Niamatullah) je predavač iz oblasti islamskog prava, hadisa i društvenih pitanja. Na Univerzitetu u Mančesteru je studirao farmaciju i antropologiju. U oblastima arapskog jezika, fikha i Kur’ana školovao se širom svijeta. Živi i radi u rodnoj Engleskoj, između ostalog kao predavač za AlMaghrib Institute i organizaciju Prophetic Guidance. Također je član Vijeća šerijatskih pravnika Al-Qalam, vrhovnog tijela za donošenje fetvi iz oblasti pravnih i finansijskih pitanja na nivou Ujedinjenog Kraljevstva.
