Povijest islama sačuvala je brojna imena hrabrih i odvažnih žena, koje na putu širenja Istine nisu posustajale bez obzira na teškoće i iskušenja koja su ih zadesila. Među njima je i čuvena pjesnikinja El-Hansa, ashabijka koja je svojim kasidama utjecala na razvijanje i formiranje pjesničkog žanra elegije u islamskoj poeziji.
Njeno puno ime je Tumadir bint Amr ibn Haris ibn eš-Šerid. U svojoj ličnosti sabrala je brojna plemenita svojstva: oštroumnost, iskrenost, čednost, hrabrost.
Bila je nadarena pjesnikinja kojoj u njeno vrijeme nije bilo ravne. Počela je sastavljati pjesme još u djetinjstvu, ali je bila jako stidljiva i nije uspijevala izgovoriti više od nekoliko stihova. Hansa je pjesnički talenat posebno usavršila u periodu tugovanja, kad je izgubila dvojicu braće, Muaviju i Sahra, koji su poginuli u jednom od mnogobrojnih međuplemenskih obračuna. Zbog njih je Hansa pala u očaj, a njenim životom zavladala je tuga i depresija iz koje su provreli najljepši stihovi i pjesme tugovanke (elegije). Te pjesme su je itekako proslavile, tako da je ostala upamćena kao jedna od najpoznatijih arapskih pjesnikinja svih vremena.
Posebno se ističu stihovi iz njene kaside u kojoj oplakuje brata Sahra:
Izlazak sunca na Sahra me sjeti
A svaki zalazak na njega podsjeti.
I da oko mene nije mnoštvo uplakanih
Na sebe bih ruku digla, ne žaleći umrijeti.
Ako mi pomoć želite onda sa mnom plačite
I nipošto na suzi tvrdi ne budite.
Ta, zar zbilja za junakom Sahrom
Da suze lijete – vi se ne trudite?
Krasio ju je izvanredan talenat i pjesničko umijeće, jedna od najcjenjenijih vještina u tadašnjoj Arabiji, kojom su uglavnom dominirali muškarci. Svi pjesnici iz tog perioda bili su složni u mišljenju da nije postojala žena s takvim pjesničkim darom kao što je Hansa. Važno je naglasiti da Hansa pripada grupi pjesnika muhadremuna – onih koji su pisali kaside i u džahilijjetu, ali i nakon svog prelaska na islam. Stoga, ukoliko pratimo Hansine kaside iz ova dva navedena perioda, uočit ćemo jedno snažno emocionalno i duhovno sazrijevanje koje je pratilo njeno prihvatanje islama, kao i stasavanje na samom vrelu Objave – uz voljenog Poslanika i njegove ashabe.
Naime, kad je čula glasnika da poziva u islam, Hansa je s jednom grupom ljudi iz plemena Benu Sulejm požurila da se sretne s Muhammedom, a.s., i da mu se zakune da će biti iskrena muslimanka koja će u potpunosti slijediti njegov sunnet. Obznanila je svoje vjerovanje i postala simbol hrabrosti i dostojanstva. Kroz sve to, nije napustila svoju ljubav prema lijepoj riječi te je nastavila pisati kaside iz svoje iskrene predanosti Jedinom Bogu. I sam Muhammed, a.s., uživao je u Hansinim kasidama i tražio je od nje da mu citira svoje stihove, kao što je i pred drugima nerijetko hvalio njenu rječitost i nadarenost i često bi zaplakao dok bi je slušao. Jednom su predstavnici plemena Tai došli kod Poslanika hvaleći Hatima, jednog od svojih pjesnika, kao najboljeg, a Muhammed, a. s., im se usprotivio rekavši da je najbolja pjesnikinja El-Hansa.
Nakon teškog gubitka voljene braće u periodu džahilijeta, Allah je odredio da Hansa još jedanput bude stavljena na veliko iskušenje, ali sada kao muslimanka, s tim da je ovaj put iskušenje bilo s njenom vlastitom djecom. Upravo je u tom njenom iskušenju vidljiva razlika u njenom odnosu prema smrti i udarcima sudbine. Kad je Sad ibn Ebi Vekas, prilikom osvajanja Perzije, poveo muslimane u Bitku na Kadisiji, u toj vojsci bila je i Hansa sa svoja četiri sina. Noć uoči bitke ona je okupila svoja četiri hrabra sina, četiri neustrašiva mladića, da ih u tom važnom trenutku posavjetuje i podstakne na borbu te upozori na pogubnost bježanja s bojnog polja. Između ostalog, Hansa je svojoj četverici sinova rekla:
“Vi ste sinovi jednog oca i majke, vaši preci su bili slavni i nikada sramotu i poniženje nisu doživjeli. Sinovi moji, vi dobro znate kakvu je nagradu Allah obećao muslimanima u borbi protiv nevjernika. I kad se borba rasplamsa i prašina uskovitla, isučite svoje sablje i hrabro u boj krenite, nadajući se veličanstvenoj pobjedi ili preseljenju u kuću vječnog užitka.”
Kad je Hansa čula za pogibiju svih svojih sinova, nije plakala, tugovala niti naricala tužne pjesme, kao nekada u džahilijjetu. Ona je pokazala strpljivost koju može pokazati samo onaj ko istinski vjeruje u Allaha. Umjesto naricanja i žalopojki, ona je dostojanstveno izgovorila svoje poznate riječi:
Hvala Allahu Koji me je počastio njihovim šehadetom,
Ja se nadam da ću se s njima ponovo sresti u okrilju Njegove milosti.
Halifa Omer je izuzetno cijenio pjesnikinju Hansu i njen doprinos u širenju Allahove vjere, kao i doprinos njenih sinova, pa joj je svakog mjeseca davao iz državne kase po stotinu dirhema za svakog sina. Kad je hilafet preuzeo Osman, r.a., Hansa je odselila u pustinju da seoske žene podučava Kur'anu i sunnetu Allahovog poslanika te je tamo ostala sve dok nije ispustila svoju plemenitu dušu, 22. godine po Hidžri.
Nesumnjivo je da je Hansa svojim primjerom bila izvor snage, motivacije i inspiracije za mnogobrojne generacije muslimanki. Naučila nas je kako iskušenje i bol pretvoriti u zahvalnost koja vodi Božijem zadovoljstvu i kako u prolaznim stvarima vidjeti sredstvo za postizanje vječne radosti i sreće. Naučila nas je svojom oštroumnošću i stilski bogatim kasidama da teškoća može iznjedriti ono najljepše u nama, pretočeno u riječi ovjekovječene generacijama.
Pripremila: Zekijja Krvavac-Ljevaković
