Njeno pravo ime bilo je Bereka bint S'aleb ibn Amr, porijeklom je iz Abesinije (Etiopije). Nije poznato kad i kako je dovedena na Arabijski poluotok, ali već od ranog djetinjstva imala je status robinje. Sudbina je dovela Bereku i do poznate pijace Ukaz u Meki, gdje ju je otkupio Poslanikov otac Abdullah. Od tog dana pa nadalje Bereka će biti dio Poslanikovog doma u kojem su se prema njoj odnosili nježno i s poštovanjem. U većini porodica to nije bio slučaj, jer su u to vrijeme robove i sluge tretirali gore od životinja.
Kao dijete otrgnuta od svoje porodice, Bereka je toplinu doma i porodice osjetila u društvu tek vjenčanih Amine i Abdullaha. Svoje vrijeme je provodila praveći društvo trudnoj Amini i pomažući joj u kućnim poslovima, kad se Abdullah zaputio prema Šamu na trgovački put. Njoj je pripao teški zadatak da saopšti Amini tužnu vijest i da je utješi nakon saznanja da se Abdullah na putu teško razbolio i umro. Bereka je svjedočila Muhammedovom dolasku na ovaj svijet, bila je jedna od tri žene koje su se o njemu brinule dok je bio beba, pored majke Amine i dojilje Halime. Igrala se s njim, hranila ga, kupala ga i oblačila. Dok ga je posmatrala kako raste, u njenom srcu je rasla i jačala ljubav prema malom Muhammedu.
Bereka je bila u Amininoj pratnji kad je odlučila otputovati u Jesrib, kako bi Muhammed upoznao svoje rođake i posjetio mezar svoga oca. Na tom putu Amina se teško razboljela, a njena najveća briga je bio mali Muhammed. Zamolila je Bereku da se brine za Muhammeda, da ga nikad ne napušta i da ga pazi kao da je njeno dijete. Bereka se zavjetovala da će ispuniti preuzeti emanet. Tješila je šestogodišnjaka, okružila ga s toliko ljubavi, nježnosti i topline kako bi što lakše podnio gubitak majke. Nakon što je Amina preselila, Bereka mu je bila „majka nakon majke“ ili „druga majka“, kako ju je Muhammed, a.s., do kraja svoga života oslovljavao.
Iako se Muhammed vratio najprije u dom svog djeda Abdulmuttaliba, a nakon njegove smrti u dom amidže Ebu Taliba, Bereka se od njega nije odvajala ni na tren. Odbijala je da se uda, da zasnuje svoju porodicu, jer nije željela prekršiti zavjet dat Amini. Bila je uz njega tokom njegovog dječaštva, a potom i mladosti, njegova oaza mira i bezrezervne ljubavi.
Kad se Muhammed oženio Hatidžom oslobodio je Bereku i podsjetio je da je vrijeme da pronađe životnog saputnika i zasnuje svoju porodicu. Suprotstavljala se tom prijedlogu riječima: „On nikad nije ostavio mene, niti sam ja njega. Zar majka može napustiti svog sina?!“ Hatidža je ohrabrivala Bereku na brak, ponudila da plati sve troškove vjenčanja i vjenčanog dara te joj pronašla uglednog mladoženju iz Jesriba. Bereka je pristala da se uda za Ubejda ibn Zejda, s kojim se odselila u Jesrib i dobila sina Ejmena, po kojem je dobila nadimak Ummu Ejmen (majka Ejmenova).
Nakon što joj je muž umro nekoliko godina kasnije, Muhammed, a.s., je ponovo u svoj dom primio Bereku i njenog sina Ejmena. Muhammedov i Hatidžin dom sada su bili mjesto ljubavi, topline i podrške ne samo za njihovu rođenu djecu, nego i za Bereku, Ejmena, mladog Aliju i Zejda ibn Harisa (oslobođenog roba kojeg je Muhammed usvojio).
Kad je Muhammed, a.s., primio prvu Objavu i svoje ukućane pozvao u islam, Bereka je bila druga žena koja se ovom pozivu odazvala, nakon Hatidže. Njen sin Ejmen je također prihvatio islam, bio je uzoriti i vjerni ashab, koji je bezrezervno podržavao misiju islama i borio se rame uz rame s Poslanikom, a.s.
Muhammed je želio da Ejmen odrasta uz očinsku figuru i da Bereka ima čestitog muža koji će se o njoj brinuti, pa joj predloži da razmotri novi brak. Sada već u poznijim godinama, Bereka se pitala ko bi uopće nju prihvatio za brak. Muhammed, a.s., tada u društvu svojih ashaba reče: „Koga raduje da se oženi ženom džennetlijkom, neka se oženi Ummu Ejmen.“ Kad je čuo ove riječi, Zejd ibn Haris pohita da se prvi odazove ovom pozivu, želeći da bude muž džennetlijke. Ni velika razlika u godinama, ni činjenica da je bio neoženjeni momak, a da je Bereka iza sebe već imala brak i dijete nisu ni na tren predstavljale prepreku da radosno prihvati brak s njom. Ovaj brak je ujedinio Poslanikove dvije voljene osobe: Bereku koju je smatrao svojom drugom majkom i Zejda kojeg je beskrajno volio. Iz braka ovo dvoje voljenih ljudi rodit će se onaj koji je u historiji ostao poznat po nadimku „Poslanikov miljenik“ – Usama ibn Zejd.
Ova porodica je u Meki trpjela razna mučenja, uvrede i poniženja, kako zbog svoje vjere, tako i zbog činjenice da su stranci (nisu Kurejšije), da su oslobođeni robovi i povrh svega crne boje kože. Nisu imali zaštitu plemena, pripadali su najranjivijoj kategoriji društva, ali nisu štedjeli sebe kako bi dali doprinos svojoj vjeri. Bereka i Zejd su nerijetko sebe izlagali opasnostima kako bi pružili zaštitu i podršku Muhammedu, a.s., kad su počeli progoni muslimana.
Kad je došla naredba muslimanima da učine hidžru u Jesrib Bereka je već bila žena u godinama. Ipak, zaputila se sama kroz surovu pustinju, a pritom je postila. Sa sobom nije imala više ni hrane ni vode, a sunce je nemilosrdno žarilo pustinjsko kamenje. Kasnije je pričala da se, u trenu kad je pomislila da će izgubiti svijest ili da će umrijeti od gladi i žeđi, pred nju spustila posuda s hladnom vodom. Nakon što se napila te vode osjetila je da se njeno cijelo tijelo okrijepilo za nastavak puta. Nakon toga nikad nije osjećala žeđ, čak ni pri postu u najvrućim danima.
Kad je stigla u Medinu izranjavanih i natečenih nogu, prekrivena prašinom i s očitim znacima umora i iscrpljenosti, dočekao je Muhammed, a.s., i samilosno je upitao kako se osjeća, na što mu ona odgovori riječima: „Sve dok je islam dobro, hvala Allahu i ja sam dobro.“ Ni na tren se nije požalila na težinu puta, niti na svoje zdravstveno stanje, iskazujući na ovaj način svoju iskrenu predanost Allahu i spremnost na podnošenje iskušenja. Poslanik, a.s., je potom po drugi put obradova džennetom: „O majko, doista za tebe postoji mjesto u džennetu.“
Njena brižnost i privrženost voljenim osobama i strpljivost u iskušenju najviše su se pokazale u godinama koje su uslijedile nakon hidžre. Bereka je pratila svog muža, sina i Muhammeda, a.s., u nekim od najtežih bitki. Na bojnom polju je majčinskim pogledom pratila Muhammeda, a.s., zabrinuta da mu se šta loše ne desi. U tim bitkama je vodom pojila vojnike, previjala ranjenike i ohrabrivala ashabe da ustraju u odbrani i zaštiti svoje vjere i Poslanika, a.s. U bici na Uhudu je bila među onima koji su svojim tijelima pokušali zaštititi Muhammeda, a.s., pa je zadobila rane od neprijateljske strijele. Upravo je na bojnom polju izgubila muža Zejda, koji je 629. godine poginuo na Mu'ti, a svega godinu kasnije i sina Ejmena, koji je bio među šačicom ashaba koji su ostali uz Poslanika, a.s., u bici na Hunejnu kad je nastupilo povlačenje muslimanske vojske pred napadima neprijatelja. Vijesti o njihovim pogibijama je primila smireno, strpljivo i dostojanstveno, iskazujući potpunu predanost Allahu i zadovoljstvo Njegovom odredbom. Molila je za Njegovo zadovoljstvo i nagradu na budućem svijetu za sebe i svoje voljene.
Muhammed, a.s., je često posjećivao Bereku i njenog sina Usamu. Volio ga je kao svoju djecu i unučad. Igrao se s njim, nosio ga na svojim ramenima i nastojao vratiti osmijeh i radost u Berekin život. Uprkos svim iskušenjima kroz koja ja prolazila, Bereka nije dozvolila da joj se izbriše osmijeh s lica, voljela je lijepu i umjesnu šalu. Iako je već decenije provela među Arapima, arapski jezik joj je ponekad pričinjavao poteškoće. Neke riječi ili sintagme izgovorila bi nepravilno i na taj način izmamila osmijeh na licima prisutnih. Poslanik, a.s., se posebno volio šaliti i smijati s njom.
Nijedna osoba nije mogla za sebe tvrditi ono što je mogla Bereka: ona je bila jedina osoba koja je bila uz Muhammeda još dok je bio u majčinom stomaku, prisustvovala je njegovom rođenju, odgajala ga, svjedočila njegovom dječaštvu, mladosti, zreloj dobi i poslanstvu, a potom ga je ispratila na bolji svijet. Bila je dio njegovog života u svim njegovim fazama, u svim lijepim i manje lijepim trenucima. Radovala se njegovoj sreći i uspjesima. Tješila ga je kad je na drugi svijet ispratio svoju majku, djeda, amidžu Ebu Taliba, voljenu Hatidžu i svu svoju djecu, osim Fatime.
Sve do zadnjeg dana svog života Muhammed, a.s., ju je nazivao majkom. Kad bi je vidio, rekao bi: „Ona je sve što mi je ostalo od moje porodice.“ Cijeli svoj život nesebično je posvetila brizi za Muhammeda, a.s.
Allah je počastio Bereku dugim životom, pa je svjedočila odlasku s ovog svijeta mnogih voljenih osoba: obojice muževa, svojih sinova i mnogih prijatelja. Ipak, najtužniji dan u njenom životu je bio kad se voljeni Muhammed, a.s., vratio svome Gospodaru. Njeno srce je obavila tuga, pa se povukla u tišinu svog doma. O jačini i čistoći njenog vjerovanja, ali i o njenoj dubokoumnosti, govori predaja koju bilježi Muslim od Enesa ibn Malika:
Nakon smrti Allahovog Poslanika, Ebu Bekr je rekao Omeru: „Hajdemo posjetiti Ummu Ejmen kao što ju je posjećivao Muhammed, a.s., dok je bio živ.“ Kad su ušli u njenu kuću zatekli su je da plače. Ebu Bekr ju je upitao: „Zašto plačeš, majko? Poslaniku će biti bolje na ahiretu kod njegovog Gospodara.“ Ova mudra starica je odgovorila: „Ne plačem zbog toga. Znam da će Poslaniku biti bolje kod njegovog Gospodara. Plačem jer nam Objava s nebesa neće više silaziti.“ Taj dubokoumni odgovor rasplakao je Ebu Bekra i Omera i onda su sve troje zajedno plakali.
Ne zna se tačan datum njene smrti, ali postoje predaje koje kažu da je doživjela svoju stotu godinu i da je umrla za vrijeme hilafeta Osmana ibn Affana. Pokopana je u mezarju El-Bekia u Medini.
Bereka je bila siromašna i nepismena strankinja, bez uglednog porijekla, a kao robinja u to vrijeme pripadala je najnižem sloju društva. U predislamskom periodu je bila žrtva rasne, klasne i rodne diskriminacije. Ipak, njena životna priča uči nas da ni porijeklo, ni imetak, ni nivo obrazovanja nisu prepreka da postignemo najviše stepene u očima Gospodara, da damo svoj maksimalni doprinos zajednici i da svojom predanošću, duhovnošću i dubokoumnošću inspirišemo druge. Poslanikov odnos prema njoj i onima koji su imali sličnu pozadinu (stranci, robovi, siromasi, žene) podsjeća nas da doista kod Allaha niko nema prednost zbog porijekla, klasne, rodne ili rasne pripadnosti, nego samo po bogobojaznosti i dobročinstvu.
Pripremila: Amela Melkić
