Pamtimo je po darežljivosti i po njenim hrabrim i odvažnim stavovima. Bila je kćerka Poslanikovog najboljeg prijatelja Ebu Bekra i isticala se hrabrošću i snalažljivošću u svakoj situaciji. Odigrala je značajnu ulogu u pripremi i realizaciji hidžre, ali i u brojnim kasnijim događajima, pronalazeći inovativna rješenja, dajući korisne savjete i suočavajući se s najtežim nevoljama uzdignute glave.
U pripremu Poslanikove hidžre u Medinu bila je uključena cijela Ebu Bekrova porodica. Esma i njena polusestra Aiša su pripremale hranu, sin Abdullah imao je zadatak da sluša planove Kurejšija u vezi s potjerom i obavještava oca, a Ebu Bekrov pastir Amir ibn Fuhejre napasao je stado u blizini pećine u kojoj su se privremeno skrivali i prikrivao tragove njihovog kretanja. Svi oni su svakog trena mogli biti uhvaćeni i mučeni zbog pružanja pomoći bjeguncima.
Esma je u to vrijeme postala poznata i po svom nadimku Vlasnica dva pojasa, a o tome kako je dobila taj nadimak ispričala je:
„U očevoj kući pripremila sam hranu za Poslanika, s.a.v.s., kad je želio da krene na put hidžre, pa nisam našla ništa čime bih mogla zavezati njegovu hranu i vodu te sam rekla ocu: ‘Nemam ništa osim svog pojasa!’ Rekao je: ‘Prepolovi ga na dva dijela i zaveži njima!’” (Buhari) Kada je Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, vidio šta je uradila rekao joj je: “Neka ti Allah ovaj tvoj pojas zamijeni sa dva pojasa u džennetu.”
Esma je bila vrlo oštroumna i znala se snaći i u najtežim situacijama. Kad je Ebu Bekr krenuo put Medine ponio je sa sobom sav novac koji je tada imao. Porodici nije ostavio ništa. Pošto je njegov slijepi otac Ebu Kuhafe saznao za njegovo putovanje došao je u sobu i rekao Esmi: „Ne samo da smo ostali bez njega, nego smo ostali i bez novca!“ „Djede, ostavio nam je dosta novca,“ rekla je Esma. A zatim je uzela kamenčiće i stavila ih u posudu u kojoj se držao novac. Stavila je na njih platno, a zatim uzela ruku slijepog djeda i rekla mu: „Djede, vidi koliko nam je ostavio novca!” Djed je stavio svoju ruku na njih i rekao: „Dobro je kad vam je ovoliko ostavio!” Tako je smirila dušu zabrinutog starca.
Jedan događaj iz perioda hidžre posebno svjedoči o njenoj hrabrosti. Kad su mekanski idolopoklonici, među kojima je bio i Ebu Džehl, tražili Poslanika, nakon što je krenuo prema Medini, došli su Ebu Bekrovoj kući, gdje su zatekli Esmu, koja je tada bila u visokoj trudnoći. Ebu Džehl, poznat po svojoj žestokoj naravi i mučenju i ubijanju muslimana, vikao je i tražio od Esme da mu kaže gdje je njen otac, a ona mu je odgovorila: „Tako mi Allaha, ne znam!“. Tada ju je Ebu Džehl udario tako jako po licu da joj je istrgnuo naušnicu iz uha. Nakon Esmine hrabre reakcije i odlučnosti da ne izda Poslanika progonitelji su se ljutito udaljili i nastavili s potjerom.
Esma se još prije hidžre udala za Zubejra ibn Avvama, jednog od desetorice ashaba obradovanih džennetom, čovjeka ponositog duha i jakog karaktera, koji je u to vrijeme bio jako siromašan. Njihov brak imao je brojne uspone i padove, posebno u godinama kad su živjeli u ekstremnom siromaštvu, ali je Esma strpljivo podnosila sve nedaće i marljivo radila i najteže poslove, iako je odrasla u porodici bogatog trgovca. Svojim primjerom odgojila je i svoje osmero djece koji su izrasli u odgovorne i brižne ljude.
Esma i Zubejr u Medinu su izbjegli bez ičega i morali su svoj život graditi ispočetka. Nakon vrlo rizičnog i teškog puta iz Meke, stigavši u Kubu, predgrađe Medine, Esma je rodila sina Abdullaha, koji je bio prvo muhadžirsko dijete rođeno u Medini.
Esmin život u prvim godinama izbjeglištva u Medini bio je izuzetno težak, o čemu govori i ovo njeno svjedočanstvo:
“Kad se Zubejr oženio mnome nije imao nikakve zemlje, niti je imao roba, niti išta drugo osim svog konja, pa sam se ja brinula o njemu, njegovoj hrani, napajala ga vodom, čistila prašinu s njega i pravila sam hljeb. Nisam dobro znala praviti hljeb, pa su mi moje komšinice ensarijke mijesile tijesto. Na glavi sam prenosila košpice od hurmi sa zemlje koju je Poslanik dodijelio Zubejru. Jednog dana nosila sam korpu košpica na svojoj glavi i srela sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i s njim grupu ashaba. Poslanik je zaustavio devu, pozvao me i ponudio da me povede na devi. Postidjela sam se da idem s muškarcima i sjetila sam se Zubejrove ljubomore, a bio je najljubomorniji čovjek. Poslanik je primijetio da se stidim i nastavio je dalje. Spomenula sam to Zubejru pa je rekao: “Tako mi Allaha, teže mi pada to što si nosila košpice (što te Poslanik vidio kako teško radiš), nego da si jahala s njim.” I tako je bilo sve dok mi Ebu Bekr nije poslao slugu koji će se brinuti o konju, pa sam se osjećala kao da me je ropstva oslobodio.” (Buhari i Muslim)
Siromaštvo i težak život nisu spriječili Esmu da bude izrazito darežljive ruke. Njen sin Abdullah je pričao: „Nisam vidio plemenitije dvije žene, od tetke Aiše i moje majke Esme, ali njihova plemenitost je različita: što se tiče moje tetke Aiše, ona bi prvo prikupila (ono što namjerava podijeliti), pa kada bi sakupila dovoljnu količinu podijelila bi onima kojima je bilo potrebno. A moja majka bi odmah dijelila, ne bi ništa ostavljala za sutra…“ (Ez-Zehebi)
Esmina majka Kutejla, koja nije bila muslimanka i razvela se od Ebu Bekra još u predislamsko doba, jednom prilikom joj je došla u posjetu u Medinu, donoseći joj darove. Esma je prvo poslala nekoga kod Aiše da pita Poslanika, a.s., kako treba postupiti, a on je odgovorio da bi je svakako trebala primiti u svoju kuću, prihvatiti darove i lijepo se odnositi prema njoj. Smatra se da je ovaj događaj bio povod za sljedeću objavu: “Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični!” (El-Mumtehane, 8)
Esma je imala izuzetnu memoriju i za nju su govorili da kad bi joj neko nešto jednom rekao nikada to ne bi zaboravila. Zabilježeno je da je prenijela 58 hadisa od Allahovog Poslanika.
Njena borbenost nije prolazila s godinama, pa je zabilježeno i da je učestvovala u bici na Jermuku 636. godine i hrabro se borila uz još nekoliko istaknutih ashabijki.
Esmin sin Abdullah ibn Zubejr, ubijen je 692. godine u borbama za hilafet s emevijskim vezirom Hadžadžom ibn Jusufom. Neposredno prije smrti ovaj 70-godišnjak je posjetio svoju staru i tada već slijepu majku, tražeći od nje savjet: „Ljudi me napuštaju zbog straha od Hadžadža ili zato što su privučeni onime što on nudi. Samo je još mala grupa ljudi uz mene i, ma koliko snažni i postojani, mogu se odupirati još samo sat ili dva. Poglavar Emevija sad pregovara sa mnom, nudeći mi koji god želim ovosvjetski položaj. Hoću li položiti oružje i prisegnuti na vjernost Abdulmeliku ibn Mervanu?’’ Esma mu je odgovorila: „To je tvoja stvar, Abdullah, a ti sebe znaš najbolje. Ako misliš da si u pravu i da si ustao da braniš Istinu, onda istraj i bori se, kao što su i tvoji prijatelji koji su poginuli pod tvojom zastavom pokazali istrajnost. A ako, pak, žudiš za ovim svijetom, jadan li si ti bijednik. Morat ćeš uništiti sebe i morat ćeš uništiti svoje ljude.“
Esma je umrla u Meki, u 100. godini života, samo desetak dana nakon što je ubijen i ukopan njen najstariji sin, do posljednjeg daha zadržavši osobine koje su je krasile cijelog života – hrabrost, pronicljivost i dostojanstvo.
Pripremila: Elmina Mušinović
