Najveći kvalitet ljudskog stanja i karaktera jeste u njegovoj svijesti o prisutnosti Boga, onoga koji ima apsolutno Znanje, a vlastito pročišćenje i preispitivanje je važan proces na putu do tog nivoa svijesti i bogobojaznosti. I kao što Allah, dž.š., u Kur'anu objašnjava da je jedini aspekt koji čovjeka čini boljim u odnosu na drugoga upravo ta bogobojaznost ili taj nivo svjesnosti:
„O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha, dž.š., je onaj koji Ga se najviše boji.“ (El-Hudžurat: 13).
Bogobojaznost je u samom srcu svake od pet osnovnih dužnosti muslimana, odnosno, pet stubova islama. To su osnovne dužnosti koje služe izgradnji karaktera pojedinca i zajednice.
Kur'an je u svojim uputama, velikim dijelom, fokusiran na definiranje međusobnih odnosa, a jedan dio se odnosi i na definiranje odnosa muškaraca i žena, njihovih uloga, prava, odgovornosti, bračnih veza, veza roditelji-djeca, definiranja porodičnih odnosa i brige, rodbinskih veza, odnosa prema komšijama, prijateljima i poslovnim partnerima.
Kur'ansko učenje definira žensko-muške odnose kroz tri glavna koncepta:
- Parnost (zevdžijja)
- Partnerstvo (vilaja)
- Zaštitništvo (kavvama).
Koncept zevdžijje – parnosti
Ovaj princip uspostavlja jednakost u stvorenosti i uči da je ljudska vrsta stvorena u paru i da je nastala od para te da su svi ljudi i žene stvoreni jednako vrijednim, bez obzira na njihovu rasu, etničko porijeklo, spol ili društveni položaj kome pripadaju.
Allah, dž.š., kaže: „O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha, dž.š., se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, dž. š., zaista, stalno nad vama bdi.“ (En-Nisa: 1)
Kur’an govori o zajedničkom osnovu iz kojeg su nastali i muškarac i žena i o parnosti u stvaranju. I muškarac i žena su podjednako potrebni i njihove funkcije i uloge u održavanju ljudskog roda su jednako važne.
Allah, dž.š., na drugom mjestu, kaže:
„On je taj koji vas od jednog čovjeka stvara – a od njega je drugu njegovu stvorio da se uz nju smiri.“ (El-E’araf: 189)
To je izvorna priroda s kojom je Allah, dž.š., stvorio ljude, od jedne duše, s nekim različitim funkcijama ova dva spola, ali u kojima se oni nadopunjuju i gdje ta parnost tek daje potpunost, a par cjelinu. Jedan spol se smiruje uz drugi i to je, prema islamskom viđenju, suštinska uloga dvospolnosti u njegovom stvaranju. Osnovni razlog spajanja dva spola je smiraj, prisnost i stabilnost.
S obzirom na to da je žena potpuno ravnopravna s muškarcem kao ljudska vrsta, islam ju je učinio ravnopravnom s njim i u pravima i u dužnostima uopće. Kad se Kur’an obraća muškarcu, obraća se i ženi i upotrebljava izraz „O ljudi“ ili „O vjernici“, u što spadaju i jedni i drugi. A razlike između žene i muškarca u nekim pravima i dužnostima postavljene su uzimajući u obzir njihove fizičke razlike i različite uloge u pojedinim segmentima života.
Allah, dž.š., se uvijek obraća svojim robovima, muškarcima i ženama, na isti način, osim ukoliko postoji jasan izuzetak da bi se posebno, na specifičan način, obratio određenom pojedincu/ki.
Na temelju Božije jednoće žena zajedno s muškarcem nastanjuje Zemlju. Oboje imaju isti ljudski status, ista društvena prava, jednako su odgovorni pred Bogom i jednako će biti nagrađeni za izvršavanje istih obaveza. Njihova jednakost je apsolutno jasna i potpuna, a koncept stvorenosti u paru upućuje na potrebu međusobnog nadopunjavanja kako bi postigli izvrsnost i upotpunili svoje postupke, tamo gdje to ne mogu pojedinačno.
Allah, dž.š., stvorio je muškarca i ženu kao ljude u paru da se međusobno nadopunjavaju i takmiče u dobru.
O tome On kaže: „I da On par, muško i žensko, stvara.“ (En-Nedžm: 45)
Oni podjednako učestvuju u formiranju ovog svijeta u stvarima za koje su zaduženi. Također, i muškarac i žena, bez razlika, imaju jednaka zaduženja u pogledu obožavanja Uzvišenog, kad su u pitanju opći postulati vjere kao što su tevhid, akaid, temelji imana, te predanost Allahu, dž.š. Zatim u pogledu nagrade i kazne, obećanja i zastrašivanja, te u pogledu očuvanja časti i čednosti. Također, podjednako su obuhvaćeni šerijatskim propisima u pogledu prava i obaveza. Uzvišeni kaže: „Džinne i ljude nisam stvorio osim da mi ibadet čine.” (Ez-Zarijat: 56) Također je rekao: „A onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, – ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda.” (En-Nisa: 124)
Činjenica da je Allah, dž.š., stvorio svijet u paru u kojem svako ima svoje specifičnosti i mogućnosti, a prema njima su postavljene i odgovornosti, upućuje na sljedeće stvari:
- Prvo: Vjerovanje i prihvatanje razlika između muškarca i žene, kako bi svako bio zadovoljan onim što mu je Allah, dž.š., propisao u svom kaderu i šerijatu, te da su ove razlike potpuno pravedne i da se kroz njih ogleda urednost i sklad ljudskog društva.
- Drugo: Nije dozvoljeno muslimanu i muslimanki da žude za nečim od spomenutih razlika kojima je Allah,dž.š., odlikovao jedan spol nad drugim, jer bi to značilo mržnju i nezadovoljstvo prema Allahovoj, dž.š., odredbi i onome što je propisao i odredio. Na vjerniku je da traži da mu Allah, dž.š., da iz svoje dobrote. Ovo je šerijatska etika kojoj nas je podučio Kur’an. Na taj način se otklanja zavist, a duša se odgaja da bude zadovoljna s onim što joj je Allah, dž.š, odredio i propisao. Zabranjujući takvo nešto Uzvišeni je rekao:
„I ne poželite ono čime je Allah, dž.š., neke od vas odlikovao. Muškarcima pripada nagrada za ono što oni urade, a ženama nagrada za ono što one urade. I Allaha, dž.š., iz izobilja Njegova molite. – Allah, dž.š., zaista, sve dobro zna!” (En-Nisa: 32)
U povodu objave ovog ajeta prenosi se da je Mudžahid rekao: „Ummu Selema je rekla: ’O Allahov, dž.š., Poslaniče, muškarci ratuju, a mi ne ratujemo, a nama pripada pola nasljedstva’, pa je tom prilikom objavljeno: ‘Nemojte žuditi za onim čime je Allah, dž.š., odlikovao jedne nad drugima’.“
Ebu Džafer et-Taberi o značenju tog ajeta je rekao: „Nemojte da vam se sviđa stvar kojom je Allah, dž.š., odlikovao jedne nad drugima.“
- Treće: Ako se zna da se ova kur’anska zabrana odnosi samo na želje u pogledu spomenute tematike, može se reći da se oni koji potpuno niječu postojanje šerijatskih razlika između muškarca i žene i pozivaju da se one dokinu suprotstavljaju Allahovoj, dž.š., volji i odredbi kad su u pitanju tjelesne i duhovne razlika između muškarca i žene.
Koncept vilaje – partnerstva
Kur'an jasno potcrtava odnos muškraca i žena kao partnerski i prijateljski pa čak i zaštitnički, kao stepen iznad toga.
„A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu, dž.š., i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah, dž.š., sigurno, smilovati. – Allah, dž.š., je doista silan i mudar.“ (Et-Tevba: 71)
Ovaj koncept jasno izražava da nijedan spol nije superioran nad drugim, nego da oni međusobno sarađuju u činjenju i širenju dobra i odvraćanju od zla.
Nadalje, ovaj koncept je važan jer promovira pojedinačnu odgovornost, jednaku za svaku osobu (muškarca i ženu), u obavljanju njenih zaduženja i u odgovornostima prema njenim postupcima.
Allah, dž.š., kaže: „I Gospodar njihov im se odaziva: Nijednom trudbeniku između vas trud neću poništiti, ni muškarcu ni ženi – vi ste jedni od drugih.“ (Ali Imran: 195)
Allah, dž.š., također kaže: „Ko učini zlo biće prema njemu kažnjen, a ko učini dobro – bio muškarac ili žena, a vjernik je – u Džennet će; u njemu će imati u obilju svega, bez računa.“ (El-Mu’min: 40)
Prema tome, potpuno je jasno da muslimani, kao jedna zajednica (ummet), vjeruju u jednog Boga koji nema druga niti Sebi ravnoga. Članove ove zajednice, muškarce i žene, veže prijateljstvo. Bratstvo u vjeri je jedno, odnosi se jednako na muškarca i na ženu. Ovo potvrđuje i hadis: „Žene su prave sestre muškarcima.“
Ibn Kesir u tefsiru ovog ajeta „…a vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima“, kaže: „Uzajamno se pomažu i zajedno sarađuju, kao što se navodi u sahih hadisu: ‘Primjer vjernika u uzajamnoj ljubavi i međusobnoj milosti jeste kao primjer jednog tijela: kad jedan organ njegov pati, i ostalo tijelo osjeća groznicu i nesanicu.'“
Koncept partnerstva odnosi se i na narode i plemena, a ne samo na pojedince u njima, što vidimo u drugom ajetu gdje Allah, dž.š., kaže: „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha, dž.š., je onaj koji Ga se najviše boji.“ (El-Hudžurat: 13)
U ovom ajetu Uzvišeni kao da nam poručuje: O, ljudi! O, vi koji se razlikujete po boji i naciji, koji ste podijeljeni na narode i plemena, vi ste iz jednog korijena, upoznajite se i sarađujte i natječite se u dobru jer je Bog odredio mjerila za postizanje najviših stepena i ugleda pred Njim!
O, ljudi! Onaj koji vas poziva ovim pozivom je Onaj koji vas je stvorio od jednog muškarca i jedne žene. Cilj ove podjele nije međusobno sukobljavanje i ubijanje. Njen cilj je upoznavanje i harmonija. Razlike između vas nisu razlike koje traže sukob i razdor, nego saradnju za preuzimanje svih obaveza i izvršavanje svih potreba. Boja, nacija, jezik, domovina i drugo nemaju nikakve važnosti u Allahovim, dž.š., mjerilima.
Islam je napravio okvir, unutar kojega svi ljudi, muškarci i žene, mogu ispuniti obavezu obožavanja Boga i služenja Njemu i ispunjavanja Njegove volje na Zemlji, a potcrtao je neke vrijednosti koje su iznimno bitne i značajno izgrađuju misao i ponašanje vjernika. To su, prije svega, svijest o Bogu (takvaluk), ljubav prema Božijim stvorenjima, činjenje dobra, pravda, pravičnost i jednakost. Razumijevanje i interpretacija drugih pojedinačnih propisa morali bi biti dovođeni u kontekst ovih osnovnih principa i sagledavani u njihovom svjetlu prije nego pojedinačno i izolovano tumačena, što obično donosi više lošeg nego dobrog u primjeni islama i sagledavanju ukupnog značenja Božije poruke.
Koncept kavvame – zaštitništva
„Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah, dž.š., dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje…“ (En-Nisa: 34)
Kavvam (mn. kavvamun) je onaj ko je sposoban izvršiti nešto (El-mundžid fillugah vel-e’alam, 1997). „Muškarac kao zaštitnik” znači da muškarac treba preuzeti odgovornost za pružanje podrške i izdržavanje svoje supruge (Tahzib lisanul-Arab, Ibn Manzur).
Ako riječ kavvama označava podršku, brigu i opskrbljivanje porodice, onda je važno prepoznati da čineći navedeno muškarac (muž) obavlja važnu dužnost. Ovo je neophodno za dobrobit porodice, a to, također, pomaže i ženi (kao majci) da se posveti sebi i pravilno odgoji svoju djecu. Dakle, porodična pitanja i odgovornosti podijeljeni su između muža i žene na način koji osigurava muškarčevu odanost porodici (ženi i djeci). Jedina alternativa ovome je uništavanje institucije porodice, koje bi rezultiralo finansijskom i emocionalnom patnjom majke (supruge) i djeteta i nanijelo posebno veliku štetu osjećaju ljudskog dostojanstva kod djece.
Nije prihvatljivo automatski prenositi uloge koje muškarac i žena imaju u porodici na druge sfere života, kao što su druge institucije u kojima su uloge dodijeljene na osnovu individualnih sposobnosti, vještina i kvalifikacija, bez obzira na spol. Međutim, jednako je važno shvatiti da, kad žena (majka) preuzme druge odgovornosti, pored njene odgovornosti kao majke, takve odgovornosti ne treba da narušavaju njenu ulogu majke, ulogu za koju je ona prirodno predodređena i čiji neizvršavanje ima ozbiljne posljedice za ljudski rod.
Izvor: Grupa autora, Skripta za Školu islama – drugi stepen, CEI Nahla, Sarajevo, 2016, str. 7-12.
