Islam je u početku ostao vjera Arapa, obilježje jedinstva i znak superiornosti. Kada je dolazilo do konverzije, od konvertita je traženo da postanu mevali (mn. od mevla, štićenik, klijent) arapskih plemena, što je podrazumijevalo da Arapi zadržavaju hegemoniju. Mnogi su činioci, međutim, ohrabrivali konverziju nakon početnih osvajanja.
Onim kršćanima koji su bili umorni od stoljećima učenih teoloških rasprava o preciznom odnosu Kristove Božanske i ljudske prirode, islam je ponudio gostoljubivost religije u kojoj Krist ima počasno mjesto kao prehodnik Muhammeda, a.s. Isto tako, islam je Jevrejima mogao izgledati kao reformirano vjerovanje u tradiciji Abrahama i Mojsija. Zoroastrijci, lišeni državne potpore njihovoj religiji nakon arapskog osvojenja sasanidske imperije, mogli su u islam naći religiju koja je, poput njihove, religija indivudalne odgovornosti, a kasnije, u šiijskoj ideji o Mehdiju iz Alijina doma koncept sličan Saoshyantu zoroastrijske eshatologije.
Mesijanske ideje imale su široku privlačnost i mogu se naći u skoro svim religijskim tradicijama. Nakon islamskih osvajanja u Indiji, očekivani imam šiijske eshatologije mogao je ponekad biti poistovjećen s dolazećim avatarom (utjelovljenjem) Višnua. U zonama metropola, konvertiti iz starijih tradicija pomogli su detribaliziranje arapske religije tražeći svoja prava kao muslimani, naglašavajući univerzalnost poruke islama i njegovu legitimizirajuću ulogu u uspostavljanju novog društvenog poretka i oblika političke moći.
Nadalje, jednostavnost procesa konverzije (puko izgovaranje formule: „Nema Boga osim Allaha, a Muhammed, a.s., je Njegov poslanik“ pred svjedocima) moglo bi ići u prilog islamu, u poređenju s kompleksnom procedurom konverzije u religijama misterije. U supsaharskoj Africi, lokalni duhovi mogli su biti uklopljeni u islamsko shvatanje o postojanju meleka, džina i šejtana. Kult predaka mogao se prilagoditi umetanjem lokalnih srodničkih grupa u arapske i sufijske duhovne linije srodstva.
Iza mnogih konverzija također su postojali i svjetovni interesi. Islamski propisi o ženidbi išli su u prilog širenju vjere, jer od žene pripadnice ehli-zimmeta (zaštićenih zajednica) koja se uda za muslimana nije traženo da promijeni vjeru, a očekivalo se da djeca budu odgajana kao muslimani, čime se osiguravalo islamiziranje narednih generacija. Ova demografska prednost mogla je imati znatnu težinu u društvima u kojima je bilo uobičajeno da se pobjednici žene ženama iz poraženih plemena. Općenitije uzevši, postoji prirodna težnja izuzetnih i ambicioznih pojedinaca da uđu u redove vladajuće elite.
Kako se islamsko društvo razvijalo u zonama metropola, poput gradova Irana i Iraka, poznavanje Zakona i Poslanikove, a.s., tradicije, uz svjetovna znanja iz područja kakva su književnost, astronomija, filozofija, medicina, matematika, postali su znak raspoznavanja plemićkih redova. Konverzija potaknuta društvenom ambicijom ne treba biti osuđena kao čisti oportunizam: na svome vrhuncu u klasično doba islamski svijet bio je najrazvijenije i najsofisticiranije društvo van Kine. Modeli urbanog reda i poretka koje je nudio mogli su imati svoju vlastitu privlačnost mimo svjesne misionarske aktivnosti.
Narodi na rubu središnjih regiona mogli su se susresti s vjerom u različitim vidovima: obrazovanim, pismenim trgovcima, putujućim učenjacima-učiteljima, Karizmatičnim dervišima prinčevima s impresivnom svitom, sofisticiranim intelektualcima i daijama, (misionarima) iz ezoteričkih tradicija, specijaliziranim da svoju poruku i rituale uobliče na način prilagođen publici uveliko različitog kulturnog backgrounda. I u nedostatku misionarskog programa upravljanja iz centra vjera se pokazala dovoljno prilagodljivom organskom širenju.
Izvor: Malise Ruthven i Azim Nanji, Historijski atlas Islama, Libris, Sarajevo, 2008, str. 30-31.
