Islamska kultura i civilizacija

Alhambra – locus romanticus romantičkih pisaca zapada

,,Granada je romantični izum”, rekao je jednom jedan poznavalac Španije i španske umjetnosti (P. Guinard), čime on, kako se čini, izražava stanovitu ljutnju zbog toga što je hispano-muslimanska umjetnost, barem u očima mnogih turista, svedena na onaj crveni brežuljak, koji na jednom svom rubu nosi jednu od najposjećenijih građevina Evrope.

Od prvih godina 19. stoljeća postoji mit o Granadi i Alhambri, istaknutom locus romanticusu romantičkih pisaca zapada: Chateaubrianda, Theophilea Gautiera, Washingona Irvinga, da navedemo ovdje četiri najpoznatija; no tu su i moderni španski pjesnici i muzičari, kao Manuel de Falla, Federiko Garsija Lorka i mnogi drugi, doprinijeli slavi Granade.

Alhambra, koja se veličanstveno izdiže nad gradom jedno je od najljepših mjesta u Evropi, a za turiste je ona idealna, okamenjena imaginacija islama. Zainteresirani za islamsku umjetnost ovoj granadskoj palači suprostavljaju Kordopsku džamiju, a u širem islamskom kontekstu i istanbulsku Sulejmaniju, koja je u neku ruku povijesnija i veličanstvenija, zatim turbe Mevlane u Konji, koje osobito slovi kao ogledalo islamske duše, Omerovu džamiju i još poneko glavno djelo islamske arhitekture. Ipak, u svojoj rafiniranosti i raznolikosti stilskih elemenata Alhambra ostavlja dojam i uzbuđuje već zbog toga što je ona poprište posljednje bitke muslimana na evropskom tlu.

Izgradnja Alhambre potrajala je stoljeće i po. Sam njen brdski položaj predstavljao je važan prirodni odbrambeni element. Muhamed I, kralj Nasrija, dao je brdsko zaleđe opasati zidom dugim 2 km, na koji su postavljene četverougaone zupčaste kule, pri čemu su dvije osobito silovite kule, na krajnjem rubu ove građevine, velarni i Crveni toranj, ovom platou davali posebnu sigurnost. Njegov sin Muhammed II pojačao je odbrambenu utvrdu nastavljajući radove na palači koju je započeo njegov otac. Rijeka je osiguravala snabdijevanje vodom. Prilikom smrti Muhammeda II Alhambra je imala sve elemente jednog grada, sadržavajući u sebi trgovine, stambene kuće i dr. Za vrijeme Muhammeda III nastavljena je gradnja; on je, između ostalog, dao izgraditi i džamiju. Svi kasniji sultani dali u svoj doprinos izgradnji Alhambre.

Ukupno uređenje ovog grada utvrđenja određeno je stražnjim vrtovima s okolnim grupama građevina koje su bile povezane pasažima i ulazima u manje dvorane. Alhambra nije izgrađena u jednom dahu. Palače i druge građevine sultani su uklanjali i postavljali nove, ili su ih mijenjali u skladu sa svojim zamislima – čime je svaki od ovih neimara sam sebi postavio spomenik. Jusuf I dao je, pored granadske medrese izgraditi Kapiju pravde i istočni dio palače Comares, kao i dvorane, koje su vodile u Vrt mirti, čiji je izduženi bazen uokviren žbunjem od mirte uzane strane vrta završavaju trijemom koji visi na nježnim stupovima. Ova kompozicija tipična je za arhitekturu Alhambre: manji ili veći vrt sa središnjim bazenom, od kojeg kapije vode u građevine koje okružuju vrt. Svaki gornji kat prekida se prozorima blizancima. Svaka kapija vodi kao prijestolnoj dvorani ili ambasadorskoj Sali, koju nadsvođuje kupola koja počiva na zidovima. Ovdje smo već dosta udaljeni od Kordobe i njezinog zida od stupova. Oko čuvenog Vrta lavova Muhammed V dao je izgraditi novu palaču, mnogi napisi spominju njegovo ime, u sredini rektangularnog vrta nalazi se bazen u formi okruglog otvora bunara koji nose dvanaest kamenih lavova. Kružni trijem koji se sastoji od kaneleuriranih stupova ovom poznatom unutarnjem vrtu daje izgled neke samostanske unakrsne strukture. Vrt lavova dopušta prilaz četirima dvoranama različite veličine: na jugu se nalazi ,,Kraljevska dvorana” (,,Sala del tribunal”), na sjeveru, pored harema, raskošna ,,Dvorana dvije sestre”, svojim neizrečivom bogatim svodom u stilu mukarnasa, na zapadu se nalazi jedna rektangularna dvorana, koja sjaji u dekoru u stilu mukarnasa, kakav je sigurno neviđen u zapadnom svijetu.

I ukrasi enterijera jasno se razlikuju od onih u Kordobi, i od svega kao što je dotad spadalo u tradiciju hispano-muslimanske umjetnosti. Trezvenost ovdje ustupa mjesto punoći. Ovdje se čak nalaze tragovi kršćanske umjetnosti. U ,,Kuli dama” (,,Torre de las Damas”) zidne slike, koje je najvjerovatnije naslikao neki evropski umjetnik, pokazuju scene lova na vepra ili medvjeda. Tu su i slike žena i muškaraca zadubljenih u (ljubavne?) razgovore, slike vitezova na konju, dakle scene koje nikoga u nekom zamku u južnoj Francuskoj ili na Loireu ne bi iznenadile. Podnožja zida obložena su keramikom, povrh njih sve do svoda izdižu se štukature, koje se zapliću u naoko beskonačne arabeske. Palmine lepeze vezuju se u žbunje, cvjetovi se blago povijaju, grane i lišće čine guste spletove, zidovi su pesvučeni vegetabilnim ukrasnim oblicima, dekoracijom stilizirane prirode. Cvjetovi i biljke se s bezgraničnom maštovitošću stapaju u rozete, zvijete i palmete. Mnogi svodovi Alhambre išarani su. Učešće kršćanskih umjetnika u izradi štukatura i šara jeste očigledno. Neki od njih bili su zasigurno ratni zarobljenici, drugi su pak bili angažirani uz nadoknadu. Prije svega su vegetabilne forme preuzete iz regija izvan Španije, kao i ljudske i životinjske figure. Zauzvrat su pak sultanovi umjetnici zanatlije djelovali na dvoru kastiljskih kraljeva.

Epigrafika sa svojim staroarapskim, vertikalnim kufskim slovima, prisutna je posvuda, dok se nesh pismo razvija u beskonačnim kurzivnim formama, koje se svojom debelom i ranahnom crtom lahko uklapaju u arabeskne forme, riječ je o ukrasnom onliku koji ostavlja dojam kao da je improviziran i olahko narisan, tako se maštovito on rastvara stapajući se gipko s viticama i geometrijskim motivima. Mukarnasi neograničenih mogućnosti variranja, u svim veličinama i oblicima, mogu se vidjeti skoro svugdje u palači – naročito kupole u Dvorani Abenceraga te u Dvorani Dama – one se miješaju sa stihovanim napisima, ali vrhunac svoje ljepote dostižu u Vrtu lavova, ,,toj istinskoj katedrali hispano-maurskih mukarnasa, sa širinom svojim stilskih mogućnosti.”

Koliko god Alhabra bila lijepa, postavlja se pitanje da li su joj neke susjedne palače možda ravne po lahkoći i odmjerenim proporcijama – kao npr. Generalifa (Jannat al-Arif). Izdužena aleja s lijepim čempresima i uzanim bazenom u središtu vodi do ovog zdanja. Ona se danas predstavlja uglavnom na isti način kako ga je Jusuf dao izgraditi. On se tamo povukao 1348. godine, nakon epidemije kuge, koja je onda pogodila cijelu Španiju i sve zemlje Sredozemlja. U pojedinim dijelovima Generalife sa svojom otvorenom galerijom čini nam se dragulj elegancije i draženosti. Veće izduženo dvorište otvara se prema salama, koje se nalaze iza trijema. One nisu sve ukrašene, ali njihove su proporcije perfektne.

Mali hladnici i paviljoni nalaze se u vrtovima između ruža i jasmina, u sjenci visokih čempresa. Fontane pune središnji bazen u kojem se ogleda mirni krajolik. Ništa nije premoćno, ništa nije prestrogo – harmonija prema mjeri čovjeka – dok Alhambra veliča vladara i njegovu slavu. Sa svojim prirodnim skladom Generalife je inspirirao najveće kompozitore. Drugi paviljni, posebno palača El Partal sa svojim slikama koje nam govore o stilu odijevanja ljudi u 14. stoljeću, još su sačuvani, ali većina ovih ladanjskih kuća, koje je granadsko plemstvo u vrtnoj zemlji Vegi dalo izgraditi, nestala je, s iznimskom ,,Darul-aruse” (Nevjestine kuće), koje su izgradili Nasrije.

Andre Clot, Muslimanska Španija: 800 godina islamske civilizacije u El-Endelusu, Libris, Sarajevo, 2009, 314-318.