Ovaj ummet je izrodio veliki broj mislilaca i predvodnika reforme koji su pisali o mnogim nedostacima koji muče ummet, borili se protiv tih nedostataka i skretali pažnju na njih. Ali i pored toga ummet nije uspio proizvesti potrebnu promjenu i riješiti se nedostataka i bolesti koje nas još muče. Po nama, ovi prosvijetljeni umovi nisu obratili dovoljno pažnje na odgojnu dimenziju djeteta koje predstavlja temelj promjene. Tako su dijete i odgojna dimenzija – u velikoj mjeri – ostali marginalizirani u misli ummeta, njegovim politikama te idejnim i društvenim aktivnostima.
Slabljenjem odgojne misli – koja čini jedan segment društvene i humanističke misli bazirane na uvažavanju božanskih zakona – došlo je, bez namjere, do izobličavanja ukupnog društvenog viđenja. Tako su negativnosti i društvene iskvarenosti, zbog sve izraženije bolesti tiranije i sve većeg ugnjetavanja, ovladale politikom, idejama i odgojem, mada je svima potpuno jasno da nema šure (dogovaranja), pravednosti i moći bez kulture i ideja – kao što nema razvoja ni napretka bez odgoja i obrazovanja. Društvo ugnjetavanja, zastrašivanja i tiranije je društvo podvojenosti i dominacije u kojem su uloga i učešće drugoga beznačajni. Svaka osoba ugnjetava one ispod sebe i pretvara ih u robove, jer svi imaju robovsku svijest i svi su inficirani bolešću pokornosti onome ko je jači od njih. U isto vrijeme, zbog toga što je sama prezrena i ponižena takva osoba će, ako joj se pruži prilika – jer tako je odgajana – biti nehumana i diktator prema svima koji su ispod nje ili su slabiji od nje. Među pripadnicima zajednice robova nema solidarnosti, niti pomaganja, nego postoji podvajanje, egoizam, žudnja da se neka korist pribavi, izgaranje u slijeđenju, pokornosti i poslušnosti i sve se to odvija lančano sve do najvećeg poglavice i tiranina koji sam sebe obožava i koji je kao takav pokoran stranom moćnom tiraninu. Prirodno je da u društvu u kojem vladaju robovska psihologija, piramida tiranije, tutorska i sebična misao da dijete – zbog svoje slabosti – dođe na dno ljestvice prioriteta, jer je malo i nejako i njegova vrijednost i ugled su zanemarivi. Niko ne obraća pažnju da ono predstavlja snagu budućnosti, sjeme napretka i nadu i ideale. Na djetetu je da uvijek sluša i da bude pokorno. Ono nema pravo pitati i raspravljati. Na njegove dječije želje ne treba obraćati pažnju. Na njemu je da bez postavljanja pitanja zašto i bez suprotstavljanja uči napamet, oponaša i slijedi.
To su u društvu robova metode i shvatanja odgoja, dok su zastrašivanje i kažnjavanje osnovna sredstva i načini odgoja bilo da su ona javno predočena ili da se podrazumijevaju.
Nužnost vođenja računa o odnosu znanstvenog i emocionalno-odgojnog
U ovakvoj vrsti metoda i sredstava spoznaje, odgoja i obrazovanja nije bilo mjesta Poslanikovom, a.s., načinu postupanja prema djetetu baziranom na blagosti, pažnji, ljubavi, brizi, poštivanju i podsticanju, niti je bilo mjesta naučnom proučavanju djetinjstva s društvene i odgojne strane uz otkrivanje njegove snage, mogućnosti i uloge u društvenoj i civilizacijskoj reformi i promjeni. Stoga idejna reforma mora početi – uz korištenje svih zdravih odgojnih mehanizama i sredstava koja stoje na raspolaganju – s intenzivnim i direktnim ulaganjem u oblasti odgoja kroz koji se vrši ponovno formiranje muslimanske ličnosti i njeno oslobađanje, te izgradnja ravnopravnog i snažnog pojedinca. Samo takav pojedinac može biti djelotvoran član u ravnopravnom, snažnom i solidarnom društvu koje se temelji na pameti koja razmišlja i proučava sa jedne strane, te na slobodnoj vjerničkoj, pozitivnoj, plemenitoj psihologiji koju krasi osjećajnost, hrabrost i inicijativa s druge strane.
Da bi mogli ponovno izgraditi psihologiju i svijest muslimanskog djeteta na naučnim osnovama i izazvati pozitivnu promjenu u duhu vjere u jednog Boga i spremnosti na žrtvu, moramo shvatiti šta su konstante a šta su promjenljive stvari u metodi odgoja muslimanskog djeteta. Također moramo razvijati i produbljavati odgojno-zdravstvena istraživanja. Odgojni programi, sredstva, napori i interesi moraju biti u skladu s razvojem saznanja i iskustava, prirodom promjena i izazova te sredstvima i mogućnostima djeteta da razvija neophodne osobine i sposobnosti, da se natječe i bude bolji na pozornici moći i doprinosa čovječanstvu.
Slabljenje odgojne misli uslijedilo je nakon slabljenja promišljanja o božanskim zakonima
Odsustvo društvenih znanosti i nepostojanje svijesti o prirodi Poslanikovog, a.s., načina odgajanja doveli su do odsustva pedagoških znanosti i istraživanja u historiji islamske misli. Pravu sliku tog stanja koje pokazuje dokle je ummet bio dospio i kakve su mu bile sposobnosti i moć pružaju mektebi u kojima su učila djeca običnih muslimana, loše stanje učitelja u tim mektebima i primitivne obrazovne metode. Troškove tih mekteba snosio je obični puk i siromasi. Naše civilizacijsko uzmicanje prati napredovanje drugih naroda. To se može sagledati i kroz naše nazadovanje u odgoju i obrazovanju pred njihovim napredovanjem. Ako dobro pogledamo koliko su pažnje obrazovanju i odgoju djece običnih muslimana posvetili mislioci i ulema, ustanovit ćemo da se radi o veoma malom broju teoretskih razmatranja i kritičkih opažanja vezanih za metode obrazovanja, stanja mekteba, načina učenja u njima, nastavna sredstva te sposobnosti i obrazovanje učitelja. Pogrešno je praviti sliku o stanju odgoja i obrazovanja u ummetu kroz jedan broj savjeta koje je upućivala elita, gospoda i visoki službenici odgajateljima njihove djece koja su odgajana u njihovim kućama ili kroz određena meditiranja nekih mislećeih ljudi. Sve to nema mnogo veze s realnošću obrazovanja i odgoja u historiji ummeta. Pojava odvojenog načina obrazovanja i negativna uloga stranaca u tom odgoju doveli su do širenja političkih i idejnih zastranjivanja vođa ummeta u praksi. To je vodilo padu obrazovanja i kulture običnih masa ummeta te padu moći u zemljama islamskog svijeta.
Izvor: Abdulhamid Ahmed Ebu Sulejman, Kriza islamske civilizacije: korijeni u kulturi i odgoju, El-Kalem i CNS, Sarajevo, 2010, str. 186-189.
Knjigu u PDF formatu možete preuzeti OVDJE.
