Osnove islama

Podjela hadisa s obzirom na njihov stepen vjerodostojnosti

Hadis se odnosi na sve ono što je posljednji Allahov Poslanik a.s., Allah, dž.š., ga blagoslovio i spasio, prije i u toku svoje vjerovjesničke misije rekao, uradio, odobrio, kao sve obavijesti koje govore o njegovu rođenju, djetinstvu, osobnosti, te svim ostalim njegovim tjelesnim, karakternim i drugim osobinama.

Hadiski učenjaci, u osnovi, sve hadise dijele na dvije kategorije: na one koji se prihvataju na one koji se odbacuju. Kasnije su hadiski učenjaci sve hadise koji se prihvataju podveli pod dvije vrste: sahih (vjerodostojne) hadise i hasen (po vjerodostojnosti dobre) hadise, dok su sve hadise koji se odbacuju podveli pod kategoriju daif (slabih po vjerodostojnosti) hadisa.
Mi ćemo se ovdje ukratko osvrnuti na svaku od tih vrsta, sa posebnim osvrtom na hadise koje svaka od njih obuhvata.

SAHIH HADISI
Sahih je onaj hadis koji kontinuirano prenosi pošten precizan ravija od istoga takvog ravije sve do kraja seneda, te koji ne protivrječi drugim pouzdanijim predajama i nema u sebi skrivenih mahana i nedostataka. Da bi se jedan hadis mogao smatrati sahihom, mora ispuniti pet sljedećih uvjeta:

1. Sened (lanac prenosilaca) mu mora biti spojen od početka do kraja. To znači da je svaki ravija živio u isto vrijeme sa onim od kojega hadis prenosi, po Buhariji (jedan od autora hadiskih zbirki), da se sa njim susreo i od njega hadis izravno čuo.
2. Svi prenosioci u senedu hadisa mora da budu iskreni i pošteni. Pod iskrenošću i poštenjem se podrazumijeva slijedeće: da su svi oni muslimani, punoljetni i pametni i da nisu skloni laži griješenju (činjenju grijaha i propuštanju farza – obaveznih naredbi islama), da su čestiti i da ne krše pravila islamskog ponašanja. Hadiski učenjaci nisu prihvatali hadis niti od jednog prenosioca za kojeg su utvrdili da je makar jednom u životu slagao, ili je svjesno učinio neki haram, ili propustio farz, ukoliko se, pak, zato nije iskreno pokajao.
3. Svi prenosioci treba da budu precizni do te mjere da su u stanju sve što jedanput čuju doslovno upamtiti, ukoliko usmeno prenose, odnosno tačno i bez grešaka zapisati ukoliko to čine pismenim putem.
4. Nijedan ravija (prenosilac hadisa) u svome kazivanju ne smije protivriječiti drugim pouzdanim ili od njega pouzdanijim ravijama.
Ukoliko bi se desilo da jedan pouzdani ravija o jednoj te istoj stvari ili događaju priča drukčije od ravije koji je pouzdaniji od njega, hadis koji on propovijeda automatski bi postao slab ukoliko se ne bi moglo naći neko kompromisno objašnjenje.
5. Preneseni hadis ne smije u sebi imati nikakvih skrivenih mahana i nedostataka.
Jer, dogodi se, naime, da jedan hadis ispuni sve spomenute uvjete, a onda neki od eksperata otkrije u njemu nekakav skriveni nedostatak, usljed kojega hadis postane slab.
Na primjer, svi su hadisi koje prenosi Hasan el-Basri od Omera b. Hattaba na ovaj način postali slabi iako su na prvi pogled izgledali pouzdani. Učenjaci su otkrili, iako je Hasan vremenski dočekao Omera,  da je on imao svega dvije godine kad je Omer umro, a dijete sa dvije godine nije u stanju upamtiti hadis.

HASEN HADISI

Hadiski su učenjaci različito definirali pojam hasen hadisa. Prema mišljenju Hattabija, hasen je onaj hadis čiji se ishod zna, čiji su prenosioci poznati, na kome obitava većina hadisa, te koji je prihvatila većina učenjaka po njemu postupila većina fakiha (pravnici islamskog prava).
Tirmizija hasenom smatra svaki hadis u čijem se senedu ne nađe osoba osumnjičena za laž, koji ne protivriječi pouzdanijim hadisima i koji je prenesen u više predaja.
Ibn Hadžer el-Askalani smatra hasenom onaj hadis koji u potpunosti ispunjava sve uslove sahiha, s tim što ravije kod hasena nisu na onom stepenu što se tiče preciznosti kao što su kod sahiha. Ova posljednja definicija hasen hadisa je općeprihvaćena od strane hadiskih učenjaka.

DAIF HADISI

Daif (slab) jest onaj hadis kojemu nedostaje jedan ili više uvjeta sahih hadisa ili hasen hadisa.
Hadis može biti slab uslijed prekida u senedu, ili uslijed nekog drugog uzroka. Sve daif hadise (slabe hadise) možemo podijeliti na dvije kategorije:
1. Hadisi koji su slabi uslijed prekida u senedu, i
2. Hadisi koji su slabi uslijed nekog drugog uzroka.

Šaz hadisi
Prema mišljenju Ibn Hadžera, šaz je onaj hadis koji kazuje dosta pouzdani ravija, ali u svome pripovijedanju ipak protivriječi nekome ko je pouzdaniji od njega. Ta protivriječnost može biti u senedu i u metnu hadisa. Primjer gdje je protivriječnost uslijedila u senedu hadisa: Bilježe Nesaija Ibn Madže, preko Ibn Ujejne, od Amra b. Dinara, on od Avsedžea, a on od Ibn Abbasa: “U Poslanikovo, a.s., vrijeme je umro neki čovjek koji nije ostavio ni jednog nasljednika osim roba kojega je oslobodio… ” Ibn Džurejdž i drugi su sa ovim senedom prenijeli ovaj hadis. Protivriječio im je Hammad b. Zejd, koji je ovaj hadis prenio sa istim ovim senedom, osim što u njemu nije spomenuo Ibn Abbasa. Uslijed toga je Ebu Hatem predaju Ibn Ujejne prihvatio kao ispravnu, dok je predaju Hammada b. Zejda okarakterizirao kao šaz hadis.

Primjer gdje je protivrječnost uslijedila u metnu hadisa: Tirmizija bilježi od Abdul-Vahida b. Zijada, koji je prenio od A'meša, on od Ebu Saliha, a on od Ebu Hurejra kao da je Vjerovjesnik, a.s., Allah, dž.š., ga blagoslovio i spasio, kazao: “Kada neko od vas klanja sabah, neka malo prilegne na desnu stranu.” Bejhekija tvrdi da je ovdje Abdul-Vahid b. Zijad protivriječio većini koji ovaj hadis prenose kao Poslanikov, a.s., postupak a ne kao njegove riječi. Allahov, dž, š., Poslanik, a.s., Allah, ga blagoslovio spasio, imao je običaj malo prileći na desnu stranu nakon što klanja sabahski namaz. Dakle, hadis u čijemu prenošenju pouzdan ravija protivriječi drugome raviji, pouzdanijem od njega, ili, pak, protivrječi većem broju pouzdanih ravija, naziva se šaz hadisom, dok se ovaj drugi hadis, koji prenosi pouzdaniji ravija, naziva hadisom mahfuzom.
Šaz hadis spada u kategoriju daif hadisa koji se odbacuju, dok mahfuz hadis, ukoliko ispunjava sve druge uvjete, spada u kategoriju hadisa koji se prihvataju.

Metruk hadisi
Metrukom se smatra svaki hadis u čijemu se senedu nađe ravija osumnjičen za laž.
Primjer: Amr b. Semir el-Džu'fi el-Kufi, prenosi od Džabira, on od Ebu Tufejla, a on od Alije i Ammara, da su kazali: “Vjerovjesnik, Allah, dž.š., ga blagoslovio i spasio, bi Kunut-dovu učio na sabahu, a Tekbirit-tešrik bi počinjao od sabaha na Dan Arefata, a prestao bi poslije ikindije posljednjega dana Bajrama.” Nesaija, Darekutnija i drugi učenjaci vele za Amra b. Semira da je metrukul-hadisi, t. j. osumnjičeni za laž.

Ravija može biti osumnjičen za laž iz dva razloga:
-ukoliko on sam prenosi neki hadis koji se kosi sa opće prihvaćenim principima i pravilima koja su postavili učenjaci, i
-ukoliko je u običnom govoru sklon laži, pa makar se ta njegova sklonost ne primjećivala kod prenošenja hadisa. Ovakvi se hadisi nazivaju metruk hadisima iz razloga što se oni u potpunosti odbacuju.

Mevdu’ -patvoreni, lažni hadisi
Riječ mevdu’ jest particip pasivni arapskog glagola veda'a, a ima značenje nečega što je izmišljeno, apokrifno, lažno, umetnuto. U hadiskoj nauci se mevdu'om naziva svaki hadis koji je neko izmislio, slagao, krivotvorio, a potom pripisao Allahovu dž.š., poslaniku, Allah, dž.š., ga blagoslovio i spasio.
Mevdu’ hadisom se smatra i svaki hadis u čijem se senedu otkrije ravija lažac.
Ako malo pomnije posmatramo, primjetit ćemo da su postojale različite kategorije ljudi koje su učestvovale u izmišljanju hadisa. Svaka od njih bila je rukovođena drukčijim motivima i interesima od druge. Neki su izmišljali hadise rukovođeni mržnjom prema islamu i cilj im je bio podvaliti islamskom učenju nešto što mu ne pripada. Neke su rukovodili čisto politički interesi. Mnogi su time željeli ostvariti lični prestiž i ugled, neki opet ekonomsku korist, a mnogi su izmišljali hadise u interesu pobožnosti, kako bi svijet podstakli na činjenje nekih lijepih i korisnih dijela, ili ga, pak, odvratili time od nečega što je ružno i štetno.
Bez obzira kakvim su motivima interesima bili rukovođeni, svi su podjednako nanijeli medvjeđu uslugu hadisu i islamu, time su stekli atribute lažaca na Allahova Poslanika, a.s., Allah, dž.š., ga blagoslovio i spasio, te samim tim učinili jedan od najtežih grijeha u islamu.

(Preuzeto iz: “Tirmizijin Džami’-s-sunen – Tirmizijina zbirka hadisa”, prva knjiga, prvo izdanje, prijevod i komentar: Mahmut Karalić, Zenica, 1999. godine)