Za one muslimane koji svoju vjeru otvoreno iskazuju, hidžab (arapska riječ za zastor, zavjesu) može predstavljati mnogo toga. Za neke je to kulturni običaj koji se prenosi kroz generacije, nešto što se ne propituje, već samo usvaja. Za druge, potreba da se oblače i ponašaju čedno definira njihov odnos s Bogom, njihovu religijsku posvećenost ili čak političke stavove. Za druge je, pak, hidžab komplikovano putovanje, na čijim se zavojima marame nakratko skidaju i stavljaju s velikom revnošću.
“Muslimanke nose hidžab iz mnogo razloga, kao što su pobožnost, identitet, ili iskazivanje političkih stavova”, kaže Tahmina Saleem, suosnivač agencije za savjetovanje “Inspire” koja pomaže ženama da se njihov glas čuje u društvu. „Većina ih nosi hidžab svojom voljom, a neke i protivno svojoj volji.”
Za one koji se protive hidžabu, on – a pogotovo njegov još upečatljiviji rođak nikab (marama koja se nosi preko lica) – predstavljaju samo vid potlačenosti, bez obzira na to da li se nose svojevoljno ili ne. Oni koji se zalažu za njegovo ukidanje se pitaju zašto bi ijedna žena u javnosti svojevoljno pokrivala kosu ili lice.
Ovog mjeseca će vladajuća stranka Francuske raspravljati o zakonu koji zabranjuje nošenje nikaba u javnosti, što bi značilo da bi svaka žena koja bude uhvaćena kako nosi nikab ili burku (arapska i afganistanska verzija marame koja prekriva cijelo lice) bila suočena s kaznom od 700 funti. Ako ovaj zakon bude donesen, on će predstavljati prekretnicu u odnosima Zapadne Evrope i muslimana i možda potaknuti političare u susjednim državama da promoviraju slične zakone.
Debatom o ukidanju hidžaba vladaju polemisti. Hidžab je ili dobar ili loš, ili ispravan ili pogrešan. Rijetko imamo priliku čuti ili vidjeti one žene na čije će živote bilo koja vrsta restrikcije islamskog načina oblačenja imati značajan utjecaj.
Danas list The Independent razgovara s pet Britanki iz različitih profesija o tome koju vrstu hidžaba nose i zašto. Od studentice koja je prva u svojoj porodici koja pokriva lice do majke četvero djece koja je odlučila skinuti hidžab i smatra da i dalje može biti pobožna muslimanka koja prakticira svoju vjeru – njihove priče su jednako raznolike i šarene kao i šalovi koje nose.
Rahmanara Chowdhury
Rahmanara Chowdhury (29) je odrasla u porodici sa sedam sestara od kojih je svaka sama donijela odluku da li da nosi hidžab ili ne. Ova aktivistica na Univerzitetu Loughborough nosi hidžab oduvijek, ali je prije devet godina odlučila da počne nositi nikab, dio odjeće arapskog porijekla koji prekriva lice tako da se vide samo oči.
„Naša porodica je prilično velika, sedam nas je djevojaka i još od rane dobi smo učile o hidžabu. Ali kako sam odrastala, mnogo više sam počela shvatati duhovne razloge nošenja hidžaba. To se dešavalo kad sam bila tinejdžerka. Nikab sam počela nositi na zadnjoj godini fakulteta. Ipak, trebala mi je cijela godina da donesem tu odluku. Ispitivala sam, istraživala, prije nego što sam donijela odluku. Odluka da počnem nositi nikab je za mene bila neka vrsta duhovnog putovanja – nije bila stvar vjerovanja da je nešto ispravno, a nešto drugo nije. Tada nijedna od mojih sestara nije nosila nikab. Nosile su hidžab, ali ne i nikab. Za moju porodicu je to bilo nešto veliko zbog toga što sam ja bila prva.
O tome nisam razgovarala ni s kim. Kad sam odlučila da ću početi nositi nikab, jednostavno sam ga stavila. Sjećam se kako sam se jednog dana vraćala s fakulteta, a moj otac je izlazio iz kuće. Primijetio me dok sam prolazila ulicom. Zastao je i gledao me, ali nije ništa rekao, jednostavno je tog trenutka to prihvatio.
Jedna od stvari koje su me u početku zabrinjavale bila je to što smo na fakultetu često radili u grupama i s mnogo različitih ljudi, tako da sam se brinula kako bi nikab mogao utjecati na to. Ispostavilo se upravo suprotno. Kad sam stavila nikab, bilo mi je lakše da se uključim u razne projekte i družim s kolegama.
Mislim da sam sretna jer nisam imala nikakvih negativnih iskustava otkako nosim nikab, ali poznajem mnogo ljudi koji jesu. Prije su me zvali poštanskim sandučićem i nindžom. Ali sada se u njemu osjećam tako ugodno da mi to jednostavno ne smeta. Kad mediji „napušu” problem, bolje je ne izlaziti u javnost, tako da ću to i uraditi.
Sve moje sestre vode veoma različite živote i to morate poštovati. Ne možete nametnuti svoje stavove nekom drugom. Nikada ne bih omalovažavala nekoga ko ne nosi nikab, niti mislila da sam ja bolja od njih. To nije poenta, poenta je u mojoj duhovnoj povezanosti s Bogom.
Kad je za vas ispravno da nešto uradite, to jednostavno znate u svom srcu. To je samo radi Boga, ni radi koga drugog.
Na početku semestra, kad dođu novi studenti, mnogo bulje u mene. Ali moje kolege su jednostavno predivne. Prirodno su znatiželjni, a ja im kažem kako je uredu da postavljaju pitanja. Ja sam vjerovatno prva osoba pod nikabom koju su ikad vidjeli i često imamo vrlo zanimljive disuksije.
Mislim da sve više žena odlučuje da nosi hidžab zbog toga što je sve veći pritisak na ženama da stalno budu u trendu, i neke od njih jednostavno žele pobjeći od toga.
Neki kažu kako je nikab sredstvo represije, ali je za mene on sredstvo osnaživanja. Dao mi je slobodu da budem šta hoću i da se ne brinem o tome šta ljudi misle o mom tijelu i o tome da li se oblačim u skladu s najnovijim modnim trendovima ili ne. Sve sam to ostavila iza sebe i sada se mogu fokusirati na ono što je zaista važno u životu. To mi je dalo mnogo više samopouzdanja da kročim u svijet i ponesem bajrak istine i poštovanja.
Nosim samo jednobojnu odjeću, ali obično ne nosim crno. Volim plavu i smeđu.
Zaista je tužno da neki ljudi čim vide ženu pod nikabom, odmah pomisle da je ona potlačena. Kad je Jack Straw dao svoj komentar na nikab, nama koji nosimo nikab je bilo jako teško, jer je postojao veliki pritisak da i mi progovorimo o tome, ali samo sa stajališta samoodbrane, a ne da o tome govorimo kao o nečemu pozitivnom. Time svaka rasprava o nikabu automatski poprima negativan ton.”
Rajnaara Akhtar
Rajnaara Akhtar (31) je jedna od Rahmanarinih starijih sestara koja nosi hidžab koji prekriva njenu kosu i ramena (džilbab). Zabrinuta zbog političkih rasporava o ukidanju hidžaba – posebno u Francuskoj – pokrenula je grupu Protect Hijab (Zaštiti hidžab).
“Protect Hijab smo pokrenuli 2003. godine kad se u Francuskoj po prvi put počelo govoriti o zabrani hidžaba na javnim mjestima. To je za nas bilo zastrašujuće, jer iako se radi o stranoj zemlji, ipak je Francuska “preko puta” Britanije. Ta zemlja je željela zabraniti način oblačenja koji je ključni dio identiteta mnogih muslimanki.
Znali smo da odgovora mora biti, ali, što je najvažnije, da taj odgovor mora doći od muslimanki, zbog toga što je mnogo kritika na naš račun bilo povezano s nedostatkom aktivnog angažmana. Obično su muškarci ti koji govore, a to štetu samo čini još većom jer potpomaže stereotipe.
Mnogo je nesporazuma oko toga šta je hidžab u Evropi i šta on predstavlja. Iako se radilo na ukidanju ovih stereotipa, ipak mislim da stav da su žene pod hidžabom na neki način potlačene ili primorane na arhaični način oblačenja i dalje preovladava. Zapravo, postoji mnogo obrazovanih mladih žena koje odlučuju da počnu nositi hidžab zbog toga što, kad pokušavaju naučiti više o svojoj religiji i identitetu, one zapravo izaberu jedan vid čednosti koji može uključivati i hidžab.
Riječ „čednost” za različite ljude nosi različito značenje, a tako i treba biti. Za neke žene ta riječ uključuje i pokrivanje licca i šaka, ali za druge, ona možda znači da neće nositi suknje iznad koljena. To je stvar individualnog izbora i, dok god je taj izbor stvar slobodne volje tog pojedinca, treba ga poštovati.
To mora biti izbor te žene. Problem nastaje ako postoji vanjski pritisak zbog kojeg se ona osjeća primoranom da počne nositi hidžab.
Za mene je najvažnije da se oblačim čedno. Nosim različite vrste odjeće, uključujući džilbab, duge suknje i majice dugih rukava, te odjeću primjerenu za različite prilike (npr. pantalone ispod kraće haljine za šetnju u prirodi).
Nešto na šta se ne obraća dovoljno pažnje (a trebalo bi, jer postoje slična pravila kao i za žene) jeste hidžab za muškarce. Oni ne moraju pokrivati kosu, ali se moraju oblačiti čedno. Hidžab nije samo komad odjeće, on uključuje i ponašanje. I ponašanje i oblačenje mora biti čedno.
Mnogi me pitaju da li nošenje hidžaba znači da moja odjeća mora biti jednolična i neugledna, ali ja mislim da to uopće ne mora biti tako. Imam ogromnu kolekciju marama koje pristaju uz različite odjevne kombinacije. Za mene čednost ne isključuje lijep izgled. To dvoje je kompatibilno.
Jako sam bliska sa svojim sestrama. Podržala sam Rahmanarinu odluku da stavi nikab jer je to bila stvar njenog slobodnog izbora, ali ja lično ne vidim sebe s nikabom. Mislim da je za to potrebna ogromna hrabrost. Rahmanara je izabrala da radi u okruženju u kojem su muslimani, a posebno žene koje nose nikab, u velikoj manjini. S te strane sam jako ponosna na njenu hrabrost i uvjerenje.
Mislim da se u Britaniji sam hidžab ne dovodi u pitanje, jer je prihvaćen u društvu, ali u pogledu nikaba postoji razlog za zabrinutost. Ono što mene zabrinjava jeste to što ako dozvolimo da rasprava eskalira u zabranu nikaba, time ćemo dozvoliti kršenje osnovnih sloboda, nakon čega će sigurno uslijediti zabrana hidžaba. Ako zabranimo nikab, za deset ili dvadeset godina i hidžab će biti zabranjen na isti način. Zbog toga smatram da je važno usprotiviti se svakome ko želi ograničiti slobodan izbor žene da oblači šta želi.”
Shelina Zahra Janmohamed
Shelina Zahra Janmohamed (34), autorica knjige “Love in a Headscarf” (“Ljubav s hidžabom”), memoara u kojima govori o svom ugovorenom braku, iz Sjevernog je Londona. Njeni roditelji su rođeni u Tanzaniji, a korijeni su im iz indijske savezne države Gujurat.
“Počela sam nositi hidžab kad mi je bilo 13 godina, ali ga tada nisam nosila stalno. Osjećala sam da to zaista želim. S intelektualne strane sam razumjela argumente koji se odnose na čednost, ali, kad sam razmislila o tome, moja motivacija je bila težnja da budem dobra muslimanka.
Nisam ga nosila u školi, ali drugdje jesam. Pravdala sam se sebi samoj i roditeljima, i oni su bili zadovoljni time, jer je tamo bilo samo nekoliko muškaraca. Također sam željela da odvojim privatni život od života u školi. Kad sam bila tinejdžerka, nisam znala kako uklopiti sve ove komponente. Prvi put kad sam to uspjela je bilo kad sam krenula na Oksfordski univerzitet, 1992. Tamo me niko nije poznavao i hidžab je bio jednostavno dio mene. Osjećala sam se vrlo ugodno u njemu, a ostali su to prihvatili.”
Ona smatra da njeno nošenje hidžaba u sebi ima i element estetike, ali ne nosi ultramoderne marame. “U 1990-im sam nosila malu maramu presavijenu u oblik trougla. Sada nosim dugu. Naravno da će moje marame biti moderne, ne želim da izgledam kao da sam iz 19. stoljeća. Nikad nisam voljela nositi crne marame i crne mantile, ali ako se slažu s onim što nosim, ponekad ih obučem. Oblačim se u razne boje, ali izbjegavam jarke boje. Mislim da nema ništa loše u tome da izgledam lijepo i nosim lijepu odjeću, ali upadljive boje za mene prelaze granice čednosti.”
Za nju je čednost stvar „duha” jednako koliko i stvar propisa. „Ponekad poštuješ pravila, ali ona nisu prilagođena duhu. Kad se oblačim ujutro, upitam se da li izgledam onako kako bih trebala izgledati, čak i nakon što ispoštujem pravila.”
Ne nosi nikab, jer smatra da to nije vjerska obaveza. „Islam stavlja veliki naglasak na individualnost i ličnost.”
Prema njenom iskustvu, događaji koji su se desili 11. septembra i ono što je uslijedilo nakon njih su doveli do straha u od islamofobičnih napada i razgovora o skidanju hidžaba kod onih žena koje se osjećaju ugroženo.
”Ako su žene željele skinuti hidžab nakon 11. septembra, bilo im je dozvoljeno, ali ja sam tada svoj nosila već deset godina. Bilo mi je veoma čudno da je nešto što sam ja za sebe odlučila sada postalo javno pitanje. Za mene je to uvijek bila privatna stvar, koja je odražavala činjenicu da poštujem određeni sistem vrijednosti i vjerovanja.
“Malo prije 7. jula (2005., dan bombaškog napada na London) sam počala pisati blog. Tada se već mnogo govorilo o muslimanima i neko me zamolio da napišem članak o tome i zaista sam uživala pišući ga. Bavim se marketingom, ali se sjećam da sam pomislila da zaista uživam u pisanju. U novinama “Muslim News” sam dobila mjesečnu kolumnu u kojoj sam mogla pisati o raznim pitanjima. Jednom mjesečno mi nije bilo dovoljno, pa sam pokrenula vlastiti blog. Shvatila sam da nema mnogo muslimana u Britaniji koji pišu blogove. Pozvana sam na Newsnight nakon komentara Jacka Strawa o nikabu. Sve to me podstaklo da pišem još više.
Ušla sam u knjižaru koja promovira literaturu koja se bavi ženama na srednjem Istoku i sve knjige su na koricama prikazivale žene u crnim nikabima i govorile o bježanju iz ropstva i prisilnim brakovima. Pogledala sam i pomislila da nijedna od tih knjiga nije pričala moju priču. Zato sam odlučila da napišem knjigu. Željela sam da se ljudi postave na moje mjesto i zato sam napisala nekonvencionalnu, bespoštednu knjigu.
Po svojim željama i težnjama se ne razlikujem mnogo od bilo koje druge žene. Najuvredljivija ideja je stav da žene koje nose hidžab nemaju autonomiju i da to nije stvar slobodnog izbora.”
Soha Sheikh
Soha Sheikh (25), pomoćnica u biblioteci, diplomirana žurnalistica, iz Londona
“Bilo mi je 12 godina kad sam odlučila da počnem nositi hidžab. Bio je to moj vlastiti izbor. Počela sam ga nositi nakon putovanja u Pakistan, gdje su ga svi nosili, i svidjela mi se pomisao da budem muslimanka i da me kao takvu priznaju, iako mi je tad bilo samo 12 godina. To je bilo 1996.
Shvatila sam da je to nešto što je dio naše vjere. Nije me bilo strah da ga nosim u školu, ali kad sam to počela raditi, mnogi od mojih prijatelja su me počeli ignorisati. Mislili su da sam drugačija i da nisam dio njihove grupe. U školi je bilo jako malo djevojaka koje su nosile hidžab, a i one koje jesu su bile starije i drugačiji tipovi, nisu bile osobe s kojima sam se željela družiti. Nekoliko godina nisam imala mnogo prijatelja, a onda sam pronašla drugu grupu djevojaka, s kojima sam se mogla poistovjetiti. Postala sam samopouzdanija i počela sam sklapati prijateljstva s ljudima s kojima sam se mogla povezati, kako s muslimanima tako i s nemuslimanima.
Možda uopće nisam primjećivala da drugi na mene reaguju neprijateljski, ali, u svakom slučaju, nikad nisam osjetila nešto negativno u načinu na koji su se ljudi odnosili prema meni. Postoji neka povezanost koju osjećate s drugim ženama koje nose hidžab, čak i ako ih ne poznajete, često će vam se nasmiješiti na ulici i reći „Selam”. Osjećate se povezanim, pogotovo kad ste mlađi.
Kad sam odlučila da stavim hidžab moja majka ga nije nosila, ali je počela dvije-tri godine kasnije, kad se vratila s hadža.
Prije sam nosila hidžab u rastafarijanskom stilu, vezan iza vrata, ali sad pazim da pokrijem uši i vrat. Kako sam učila više o islamu, shvatila sam da postoje kriteriji koji se moraju ispuniti. Uši, vrat i prsa moraju biti pokriveni. Nisu svi svjesni da marama mora pokrivati i prsa. Nosim i džilbab, ali se trudim da se ne oblačim samo u crno, već u različite boje i da izgledam moderno. Sad se može naći mnogo modernih džilbaba, s manžetnama, kapuljačama, rajsferšlusima i dugmadima.
S vremena na vrijeme mijenjam svoj stil, ali u svakom slučaju se trudim da ispunjavam kriterije. Ponekad stavim svjetliji šal preko tamnijeg kako bih izgledala modernije. Eksperimentišem kad je u pitanju stil. Kad su bili u modi, nosila sam šalove Calvin Klein. Sad nosim sve što mi se sviđa, hidžabe u boji, s prugama… Odjeća ne treba biti tako upadljiva da ljudi stanu i bulje, ali malo boje neće škoditi. Volim se i šminkati, mislim da tu nema ništa loše. Volim da mi lice izgleda što ljepše, ali bez pretjerivanja. Više volim da šminka ne bude previše upadljiva.
Mislim da je hidžab simbol Britanije. Sama Britanija je tako multikulturalna. Kad ne bi postojale ove razlike, ovo ne bi bila Britanija. Ponekad me iznenađuje naivnost i neinformiranost pojedinih muslimana: neki smatraju da dvadeset i četiri sata dnevno morate sjediti u kući. To je zaista fundamentalistički stav koji proističe iz neinformiranosti i nepoznavanja islama.
Kad se spomene hidžab, prvo što mnogima padne na pamet jeste ‘potlačena žena’. Nekim ljudima je teško prihvatiti da je to simbol oslobođenja. Ne morate se uvijek povinovati određenim stereotipima i modnim stilovima. Hidžab nije simbol odvojenosti.”
Nusrat Hussain
Nusrat Hussain (39), majka četvero djece iz Illforda, rođena je u Pakistanu. Preselila se u Michigan u SAD-u gdje se udala i kasnije skrasila u Britaniji. Ova pobožna muslimanka koja prakticira islam je nedavno odlučila da prestane nositi hidžab, nakon što je petnaest godina u javnosti pokrivala kosu.
“Došla sam u Britaniju 1988., kad sam bila zainteresovana za islam, ali ga nisam u potpunosti prakticirala sve do svojih ranih dvadesetih. 1994. mi je preselio svekar, što je jako utjecalo na mene. On je bio prva osoba koju sam lično poznavala koja je umrla. Osjećala sam da trebam bolje upoznati svoju vjeru prije nego što umrem i tada sam smatrala da moj život neće biti potpun ako se ne pokrijem.
Oko 15 godina sam skoro uvijek nosila hidžab. Onda mi je 2006. nakon duge i bolne bolesti umrla mama. Osjećam da sam od tada postala drugačija. Oko godinu dana kasnije sam postepeno prestala nositi hižab. Nije to bila odluka koja se donosi preko noći., jednostavno se to polako desilo. Još uvijek pokrivam tijelo, jer bih se bez toga osjećala nepotpuno. Čednost je za mene još uvijek veoma važna.
Ipak, čini se da mnoge žene koje nose hidžab smatraju da su moralno superiornije od onih koje ga ne nose. Iako odmah poselamim žene koje sretnem, a koje nose hidžab, one uvijek ne uzvrate odmah, pošto ga ja više ne nosim.
Velikoj grupi žena, žena koje inače ne bi imale jak osjećaj identiteta, pokrivanje pruža ‘ono nešto’. To je stvar ličnosti. Ako niste jaka ličnost, koristite hidžab. Koja druga religija ima tako očit simbol identiteta?
Definitivno se očitujem kao muslimanka i nakon pet minuta razgovora sa mnom, to bi, zbog mog karaktera, svako znao. Za mene je poenta u slijeđenju pet islamskih šartova (vjerovanje u jednog Boga i poslanika Muhammeda, a.s., namaz, zekat, post i hadž). Hidžab ima isto toliko veze s čednim ponašanjem, koliko i s čednim oblačenjem. To dvoje je nerazdvojivo.”
Autori: Arifa Akbar i Jerome Taylor
Objavljeno na independent.co.uk 13. januara 2010.
