Ako moram imati etiketu, odlučila sam definirati svoju kategoriju. I mada je borba s kojom se suočavam zbog hidžaba katkad zamorna, jednostavno nisam spremna odustati.
„Žene koje nose hidžab u Egiptu nemaju dobru reputaciju.“ Vozili smo se kroz kairsku gužvu na večeru u hotel blizu piramida, kad je vozač netaktično iznio ovaj komentar. Ja sam bila jedina u automobilu koja je nosila hidžab.
Ono što je ovaj komentar o hidžabu učinilo drugačijim od prijašnjih jeste činjenica da ga je iznio obrazovani Arapin iz više klase. On je pripadao staroj, bogatoj porodici, obrazovao se na Zapadu i bio je samoproglašeni liberal. Tip koji nosi markiranu „Gap“ odjeću, nosi „Gucci“ torbe, a naslijedio je članstvo u ekskluzivnom country klubu od svog djeda i nane.
Počela sam nositi hidžab prije deset godina, kad sam imala 18 godina u svom rodnom gradu Ottawi u Kanadi. Bila je to strašna, ali ipak uzbuđujuća odluka. Znala sam da ću ostatku društva tako poslati poruku da sam drugačija. U vremenu kad su druga djeca nosila pirsing i tetovirala dijelove tijela, ja sam izabrala da postanem religioznija u vjeri koja je bila pogrešno shvaćena još prije 11. septembra.
U svojoj porodici bila sam druga osoba koja nosi hidžab, moja majka je počela nositi hidžab u svojim kasnim tridesetim. Iako sam rođena u Kuvajtu od roditelja Iračana, a provela djetinjstvo u Abu Dabiju, kad sam imala 14 godina moja porodica je bila spremna nazvati Kanadu svojom domovinom, a ja sam odrastala pokušavajući usvojiti kanadske vrijednosti.
Ipak, moje ime je bilo strano, govorila sam arapski i engleski u kući i upadljivo sam stršila u svojoj srednjoj školi gdje sam bila jedna od petero arapskih tinejdžera. Nikad se nisam osjećala ogorčeno, bila sam ponosna što sam drugačija.
Do univerziteta sam bila samo još jedan tinejdžer koji pokušava pronaći identitet i odgovore traži u svom naslijeđu. Čitala sam i razgovarala s drugima zašto su muslimani. Uskoro sam osjećala da aktivno slijedim svoju vjeru, dok se prije činilo da sam samo rođena u njoj. Htjela sam glasno izraziti svoj izbor i objelodaniti ga i hidžab mi je dao tu mogućnost.
Razgovarala sam sa ženama koje nose hidžab. Ispričale su mi svoja iskustva kao muslimanke koje žive na Zapadu. Znala sam da će to biti borba, ali sam željela da se borim. Moj prvi hidžab je bio crni hidžab moje majke. Nosila sam ga kao znak buntovništva, religioznosti i različitosti.
Međutim, shvatila sam da je teško nositi se s okolinom. Uvijek je bio neki idiot u autobusu koji je vikao na sav glas: “Terorista!“ ili neka žena koja me s gađenjem odmjeravala od glave do pete ili neki starac koji bi u redu u supermarketu prosiktao: „Idi kući“. Postalo je zamarajuće uvijek opravdavati svoje postupke. Ali, prema mom iskustvu, obrazovaniji ljudi su mi pružali priliku da dokažem svoje sposobnosti bez omalovažavanja unaprijed. Kad sam imala 25 godina već sam bila spikerica u vijestima i radila sam kao reporterka za kanadsku TV-mrežu. Bila sam maksimalno angažovana u svojoj zajednici i osjećala sam se prihvaćenom.
Taj stav sam donijela i u Egipat krajem 2006. Ono na što nisam bila spremna je potpuno obrnuta situacija: dok sam ulicom mogla hodati bez maltretiranja, među prozapadnim egipatskim liberalima naišla sam na predrasude. Kao ni starom čovjeku u trgovini i mladiću koji je vikao u autobusu, njima nije bilo važno šta sam ja postigla. Nosila sam hidžab i to im je bilo odvratno.
Prvi put sam se susrela s ovim u Egiptu kad sam upoznala poznatog egipatskog karikaturistu. Htjela sam pogledati preko njegovog ramena dok je dodavao zadnje linije na svom crtežu i reći mu da mi se dopada njegov rad. Odmah me je odmjerio i upitao odakle sam. Kad sam odgovorila iz Kanade, upitao me nosim li hidžab tamo. Kad sam odgovorila da nosim, pokazao je prstom u mene i rekao: „Sigurno znaš da to oblače samo služavke“. U klasnom društvu kao što je Egipat nazvati nekog služavkom je drugi način da mu se kaže da je neobrazovan. Nije me pitao za ime ili kakva je moja priča. Smatrao je da ima potpuno pravo da me vrijeđa zato što nosim hidžab.
U zemlji u kojoj postoji trend da žene nose hidžab da bi udovoljile lokalnom viđenju čestitosti, također postoji i trend da se omalovažavaju obrazovane, pokrivene žene iz gornje klase. Tjerali su me da se osjećam nazadno, kao osoba ispranog mozga i simbol političkog islama, umjesto kao žena koja je odabrala ono što želi.
Kad sam se vratila da živim i radim na Bliskom Istoku bila sam prisiljena ponovo revidirati svoj identitet. Znala sam da se ne mogu poistovjetiti s mnogim načinima kako Egipćani prakticiraju vjeru. Ja sam muslimanka koja je odgojena na Zapadu, tako da vjeru prakticiram drugačije. Također se ne mogu poistovjetiti s načinom na koji neki pripadnici egipatske elite definiraju zapadnjaka. Ja cijenim nonkonformizam. Iako se moram suočavati s ličnim i često nepristojnim pitanjima samozvanih liberala ovdje, još uvijek osjećam da mi hidžab daje kontrolu nad vlastitim tijelom. Iako nije uzbudljivo nositi ga kao u osamnaestim, još uvijek volim iznenaditi ljude kad nisu sigurni šta da očekuju od mene zato što nosim hidžab.
Sad također znam da život žene nije lagan. Nas osuđuju šta god radile. Pa ako moram imati etiketu, odlučila sam definirati svoju kategoriju. I mada je borba s kojom se suočavam zbog svog hidžaba katkad zamorna, ja jednostavno nisam spremna da odustanem.
Hadeel Al-Shalchi je dopisnica Associated Pressa iz Kaira
Izvor: www.thenational.ae
